Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2721/18 (D. R.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Lišavanje slobode
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2721/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-2721/18, rješavajući apelaciju Dejana Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Radovanovića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 106236 18 Pžp od 3. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 106236 18 Pžp od 3. aprila 2018. godine.
2. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je rješenje broj 96 0 Pr 106236 17 Pr od 4. januara 2018. godine kojim je apelanta oglasio odgovornim što je navedenog dana na opisani način počinio prekršaj iz člana 4. kažnjiv po članu 4. Zakona o javnom redu i miru Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Zakon o javnom redu i miru) za koji prekršaj mu se primjenom navedenog zakonskog propisa utvrđena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM (pod tačkom 1. rješenja ), a pod tačkom dva rješenja jer je istog dana na istom mjestu u isto vrijeme narušio javni red i mir ometanjem vršenja službenih poslova i zadataka, na način da je odbio postupiti po naređenju policijskog službenika da prestane sa narušavanjem javnog reda i mira (i dalje kako je navedeno da je uradio u alkoholisanom stanju) pa je lišen slobode, a čime je počinio prekršaj iz člana 8. kažnjiv po članu 8. Zakona o javnom redu i miru za koji prekršaj mu se primjenom navedenog zakonskog propisa utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, pa ga sud za navedene prekršaje uz primjenu člana 14. Zakona o prekršajima kaznio jedinstvenom novčanom kaznom od 550,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja, između ostalih dokaza koje sud navodi, a koje je cijenio u provedenom dokaznom postupku, Osnovni sud je naveo i zapisnik o lišenju slobode od 8. septembra 2017. godine.
4. Apelacioni sud donio je rješenje broj 96 0 Pr 106236 18 Pžp od 3. aprila 2018. kojim je žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Osnovnog suda odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju rješenja, između ostalog, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza, odnosno izjava saslušanih svjedoka i materijalne dokumentacije izvedene na prijedlog ovlaštenog organa, utvrdio da apelant na javnom mjestu narušio javni red i mir drskim ponašanjem, tako što je u svojoj automehaničarskoj radionici sa radija puštao glasnu muziku, te da nakon što su po prijavi M.L. na lice mjesta došli policijski službenici apelant nije postupio po njihovoj naredbi da smanji ili isključi muziku na radiju, zbog čega su ga u konačnom i lišili slobode, čime je okrivljeni ostvario obilježja bića prekršaja iz člana 4. i člana 8. Zakona o javnom redu i miru Brčko distrikta BiH.
6. U žalbi je apelant naveo da su mu skraćena prava iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o prekršajima, s obzirom na to da postupajući policijski službenici, suprotno odredbi člana 8. stav 2. navedenog Zakona, nakon lišenja slobode, apelanta nisu izveli pred sudiju Osnovnog suda, čime je počinjena bitna povreda prekršajnog postupka iz člana 69. tačka b) Zakona o prekršajima.
7. U vezi sa navedenim (zaključujući da su ovi navodi neosnovani) Apelacioni sud je naveo da prema izjavama saslušanih svjedoka, nakon što apelant nije postupio po upozorenju policijskih službenika, isti su mu više puta izdali naredbu da smanji ili ugasi muziku i prestane sa daljim činjenjem prekršaja, pa kako je apelant izričito odbio da postupi po tim naredbama, policijski službenici su ga lišili slobode. Takođe, sud je cijenio da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da su policijski službenici postupili suprotno odredbi člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima, tako što apelanta nakon lišenja slobode nisu izveli pred sudiju, čime su mu uskratili pravo iz člana 7. stav 2. tačka b) navedenog zakona, a sud počinio bitnu povredu prekršajnog postupka iz člana 69. tačka b) Zakona o prekršajima. Ovo iz razloga što je policijski službenik M.G. na usmenom pretresu, na pitanje branioca apelanta izjavio da je o zadržavanju apelanta telefonom obavijestio dežurnog sudiju Osnovnog suda i da je dežurni sudija rekao da „to ide u redovnu proceduru", odnosno da je sudija „dao usmenu naredbu putem telefona koja je upisana na zapisnik o lišenju slobode, gdje je upisano i ime sudije“. Izjavu policijskog službenika potvrđuju zapisnici o lišenju slobode, prema kojima je apelant upoznat da se lišava slobode zbog prekršaja iz člana 4. i člana 8. Zakona o javnom redu i miru, da je poučen o svim pravima koja imaju lica lišena slobode, te da je o lišavanju slobode obaviješten sudija Osnovnog suda. Uzimajući u obzir navedeno, policijski službenici su prilikom zadržavanja apelanta postupili u skladu sa odredbom člana 8. stav 1. tačka c. Zakona o prekršajima i usmenom naredbom dežurnog sudije da se provede redovna procedura, nakon čega je apelant pušten u okviru roka iz člana 8. stav 1. Zakona o prekršajima, te mu stoga nisu uskraćena prava propisana članom 7. Zakona o prekršajima, uključujući i pravo da bude obaviješten o prirodi i razlogu optužbi protiv njega, kako to neosnovano žalbom ukazuje apelant. Ovo naročito iz razloga što je apelantu bio poznat razlog intervencije policijskih službenika, koji su mu po dolasku na lice mjesta saopštili da su došli po prijavi narušavanja javnog reda i mira zbog puštanja glasne muzike, kao što je apelantu bilo poznato i da je lišen slobode jer je uporno odbijao postupiti po naredbi policijskih službenika, odnosno jer je iz ponašanja apelanta bilo izvjesno da će nastaviti sa vršenjem prekršaja.
8. Apelant je osporio navedena rješenja i naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bone i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bone i Hercegovine člana 6. Evropske konvencije. Apelant je osporio rješenje Apelacionog suda. Međutim, apelant u suštini ukazuje da je u navedenom prekršajnom postupku, nezakonito lišen slobode punih 9 časova, te nakon što je lišen slobode, suprotno odredbama člana 8 stav (2) Zakona o prekršajima, uprkos objektivnoj mogućnosti da bude ispitan odmah po lišenju slobode, uopće nije ispitan od strane suda već je (kako se navodi u obrazloženju osporenih), „dežurni sudija rekao da to ide u redovnu proceduru". Apelant se pozvao na sadržaj člana 8 stav (1) Zakona o prekršajima, kojim su propisani uslovi pod kojima lice u prekršajnom postupku može biti lišeno slobode. U situaciji kada se apelant shodno činjenicama koje su utvrđene u prekršajnom postupku, raspravljao sa policijskim službenicima o glasnoći puštene muzike, odnosno u situaciji kada se raspravljalo o tome da li je konkretne prilike učinjen od strane apelanta prekršaj ili ne, službenici Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nisu imali zakonskog osnova da apelanta liše slobode pa je apelant stoga mišljenja da su mu predmetnom prekršajnom postupku povrijeđena ljudska prava, odnosno osnovne slobode. Apelant navodi da je “pokrenuo pitanje zakonitosti lišenja slobode u predmetnom prekršajnom postupku” te je pred redovnim sudom iznio argumente u prilog tvrdnji da je kritične prilike nezakonito lišen slobode, ali su sudovi odbili pravnu argumentaciju apelanta vezano za zakonitost lišenja slobode i druga prava u vezi sa navedenim te ujedno propustili dati pravno valjano obrazloženje o kršenju pomenutih ljudskih prava i sloboda apelanta.
9. Zakon o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 24/07, 6/12 – ispravka, 11/12 – ispravka i 29/16), u relevantnom dijelu glasi: Član 8 Lišenje slobode i jamstvo kao obezbjeđenje prisustva i plaćanja novčane kazne (1) Policijski službenik ili drugo ovlašteno službeno lice može lišiti slobode lice koje je osumnjičeno za prekršaj, ali je dužno to lice odmah, a najkasnije u roku od 12 sati izvesti pred sud, kako bi se obezbijedilo njegovo prisustvo u sudu pod slijedećim uslovima:
a) kada lice odbija ili nije u mogućnosti dokazati svoj identitet;
b) kada lice nije nastanjeno u Bosni i Hercegovini ili privremeno boravi u inostranstvu, a postoji sumnja da može pobjeći kako bi izbjeglo odgovornost za prekršaj;
c) kada postoji opasnost da će lice nastaviti s vršenjem prekršaja ili ponovo počiniti istovrsni prekršaj.
(2) Sud ispituje okrivljenog odmah, a najkasnije u roku od 12 sati od trenutka kada je to lice lišeno slobode.
(3) Lišenje slobode određuje se samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Prilikom lišenja slobode mora se voditi računa o starosti i drugim ličnim svojstvima tog lica, tako da dužina trajanja lišenja slobode odgovara okolnostima.
(4) Svako lice lišeno slobode u skladu s odredbama ovog člana mora biti u najkraćem roku obaviješteno, detaljno i na jeziku koji razumije, o razlozima za lišenje slobode kao i o prekršaju koji mu se stavlja na teret.[…]
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio zakonske propise, te kako apelant navodi, sud je odbio pravnu argumentaciju apelanta u vezano za zakonitost lišenja slobode „i druga prava“ i nije dao valjano obrazloženje. Međutim, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud razmotrio žalbene navode apelanta te je utvrdio da je apelantu bio poznat razlog intervencije policijskih službenika, koji su mu po dolasku na lice mjesta saopštili da su došli po prijavi narušavanja javnog reda i mira zbog puštanja glasne muzike, kao što je apelantu bilo poznato i da je lišen slobode jer je uporno odbijao postupiti po naredbi policijskih službenika, odnosno jer je iz ponašanja apelanta bilo izvjesno da će nastaviti sa vršenjem prekršaja. Isto proizilazi iz navoda same apelacije u kojoj apelant navodi (a što je sud utvrdio) da se apelant „raspravljao“ da li je muzika bila glasna i da li je bilo prekršaja ili ne. Nadalje, sud je naveo da je policijski službenik na usmenom pretresu izjavio da je o zadržavanju okrivljenog telefonom obavijestio dežurnog sudiju Osnovnog suda i da je dežurni sudija rekao da „to ide u redovnu proceduru", odnosno da je sudija dao usmenu naredbu putem telefona koja je upisana na zapisnik o lišenju slobode, gdje je upisano i ime sudije, a što proizilazi i iz zapisnika o lišenju slobode, prema kojima je okrivljeni upoznat da se lišava slobode zbog prekršaja iz člana 4. i člana 8. Zakona o javnom redu i miru i da je poučen o svim pravima koja imaju lica lišena slobode. Apelacioni sud je zaključio da su policijski službenici prilikom zadržavanja apelanta postupili u skladu sa odredbom člana 8. stav 1. tačka c. Zakona o prekršajima (i usmenom naredbom dežurnog sudije), nakon čega je apelant pušten u okviru roka iz člana 8. stav 1. Zakona o prekršajima (u roku od dvanaest sati), te apelantu nisu uskraćena prava propisana članom 7. Zakona o prekršajima.
15. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da osporena odluke ima jasno obrazloženje, koje je rezultat ocjene dokaza i zaključka do kojih je sud došao uz pravilnu primjenu Zakona o prekršajima, koje se niti u jednom segmentu ne čini proizvoljno, ili suprotno domaćem zakonu, niti standardima prava na pravično suđenje. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno zašto je našao da nije počinjena bitna povreda odredbi Zakona o prekršajima u vezi sa apelantovim lišenje slodobe u okviru navedenog prekršajnog postupka. Stoga apelantovi navodi da sud nije prihvatio njegovu pravnu argumentaciji o nezakonitom lišenju slodobe, sami po sebi, a posebno imajući u vidu prethodnu tačku ove odluke, ne koreću pitanje garancija iz prava na koje se apelant pozvao. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević