Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3481/18 (S. B.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o doprinosima · čl. 6
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3481/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP 3481/18, rješavajući apelaciju Sabire Brkić, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabire Brkić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 032516 17 Rev od 12. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabira Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Izet Laličić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 27. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 032516 17 Rev od 12. travnja 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 032516 14 Rs od 7. rujna 2015. godine, donesenoj po tužbi apelantice protiv tužene Općine Livno (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete, utvrđeno je potraživanje apelantice prema tuženoj u iznosu od 28.639,26 KM na ime naknade za izmaklu korist u pojedinačnim iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama kao u izreci presude (stavak I), dok je odbijen kao neutemeljen preostali dio tužbenog zahtjeva apelantice na ime naknade za izmaklu korist kao i za isplatu otpremnina zbog odlaska u mirovinu (stavak II). Također, navedenom presudom utvrđeno je da je potraživanje apelantice iz stavka I presude prestalo na temelju prebijanja sa jednakim dijelom potraživanja tužene po rješenju Općinskog suda br. 068-0-1-08-000 010 od 18. siječnja 2008. godine, a koje je preostalo nakon izvršenog prijeboja po presudi toga suda br. 68 0 P 004273 08 P od 19. studenog 2010. godine u iznosu od 106.255,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom pa do konačne isplate, i u iznosu od 1.350,00 KM (stavak III), te je određeno je da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka (stavak IV).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelantica bila uposlenica tužene, da je po njenom zahtjevu za dobrovoljni istup iz državne službe pod povoljnijim uvjetima, općinski načelnik donio rješenje o prestanku radnog odnosa od 31. ožujka 2006. godine kojim je određeno da apelantici sa tim danom prestaje radni odnos i da ima pravo na novčani iznos od 10.000,00 KM. Tužena apelantici za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. ožujka 2004. godine nije uplatila doprinose pa je apelantica pokrenula parnični postupak koji je okončan donošenjem presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 01805 1 11 Rs od 7. kolovoza 2012. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 018051 12 Rsž od 29. siječnja 2013. godine, kojom je tuženoj naloženo da na ime apelantice za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. ožujka 2004. godine uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 11.415,57 KM. Taj iznos tužena je platila 13. lipnja 2013. godine u ovršnom postupku pokrenutom po prijedlogu apelantice. Dalje je navedeno da iz rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO Kantonalne administrativne službe za Kanton 10 od 23. rujna 2013. godine slijedi da se apelantica 17. srpnja 2013. godine obratila sa zahtjevom za priznanje prava na starosnu mirovinu, te su joj utvrđeni ukupan mirovinski staž i visina mirovine (detaljnije navedeno na str. 5. prvostupanjske presude). Vještačenjem po vještaku financijske struke utvrđeno je da bi mirovina apelantici za razdoblje od 1. svibnja 2006. godine do 31. siječnja 2013. godine mjesečno iznosila od po 355,62 KM ili ukupno za navedeni period 28.639,26 KM, a da visina otpremnine zbog odlaska apelantice u mirovinu iznosi 2.508,00 KM, te da prema rješenju o izvršenju Kantonalnog suda broj 68 0 I 005275 14 Gži od 4. veljače 2015. godine tužena ima protu-potraživanje prema apelantici u iznosu od 106.255,10 KM. U svezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica bila uposlenik tužene, da joj je radni odnos kod tužene prestao sa danom 31. ožujka 2006. godine, da joj tužena za razdoblje od 21. rujna 1993. godine pa do 31. ožujka 2004. godine uplatila doprinose 13. lipnja 2013. godine, da je apelantici, a nakon uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje, priznato pravo na starosnu mirovinu sa danom 17. siječnja 2013. godine i da od dana prestanka radnog odnosa kod tužene pa do utvrđivanja prava na starosnu mirovinu nije primala mirovinu.
4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice, Općinski sud je naveo da s obzirom da tužena sukladno članku 6. Zakona o doprinosima F BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08) za apelanticu nije izvršila uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za sporni period i da apelantica za utuženo razdoblje nije primala mirovinu, i da joj je zbog propusta tužene nastupila šteta u vidu izmakle koristi u ukupnom iznosu od 28.639,26 KM, apelantičin tužbeni zahtjev je usvojen sukladno članku 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjim tekstu: ZOO). Glede apelantičinog zahtjeva za naknadu otpremnine zbog odlaska u mirovinu, Općinski sud je naveo da apelantica nije ostvarila pravo na otpremninu prilikom prestanka radnog odnosa, obzirom da odredbama članka 45. u svezi sa člankom 51. stavak 1. i članka 53. Zakona o državnoj službi F BiH nije propisana otpremnina zbog odlaska u mirovinu. Također, Općinski sud je naveo da je usvojio prigovor prijeboja potraživanja koji je tužena postavila u odgovoru na tužbu jer prema apelantici ima potraživanje u iznosu od 106.255,10 KM kako to proizlazi iz rješenja o ovrsi Kantonalnog suda broj 68 0 1005275 14 Gži od 5. veljače 2015. godine, i jer potraživanja apelantice proistječu iz radnog odnosa, a potraživanja tužene proistječu iz osnova povrata isplaćenog iznosa apelantici na ime naknade plaća iz radnog odnosa pa postoje uvjeti za prijeboj.
5. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 032516 15 Rsž od 27. ožujka 2017. godine žalbe tužene i apelantice su odbijene kao neutemeljene i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Općinskog suda, te je žalbe odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 032516 17 Rev od 12. travnja 2018. godine revizija apelantice je odbijena, a usvojena je revizija tužene, obje nižestupanjske presude su preinačene tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se naloži tuženoj da joj isplati iznos od 28.639.26 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, a prigovor prijeboja potraživanja je odbačen.
7. Vrhovni sud je istakao da tužena utemeljeno ukazuje da su nižestupanjske presude utemeljene na pogrešnoj primjeni članka 154. ZOO. Naime, među strankama nisu sporne činjenice da je apelantica vodila parnični postupak protiv tužene radi isplate naknade plaće za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. ožujka 2004. godine, a što slijedi i iz izvedenih dokaza u postupku, a koji postupak je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000679 od 26. travnja 2007. godine kada su nižestupanjske presude preinačene tako da je tužena obvezana apelantici za navedeni period na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla isplatiti ukupan iznos od 32.344,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. travnja 2004. godine, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Nakon donošenja navedene presude nije bilo nikakvog razloga da apelantica ne podnese i zahtjev za isplatu doprinosa na utvrđeni iznos naknade plaće, budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine F BiH broj 59/06) dopunjen članak 101. prema kojemu osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom. Iz navedene odredbe proizlazi da je upravo ovom odredbom osigurana sudska zaštita apelantice u slučaju neispunjenja obveze poslodavca prema osiguraniku u pogledu uplate doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, odnosno da je apelantica kao osiguranik aktivno legitimirana da od poslodavca sudskim putem zahtjeva uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Dakle, citiranom odredbom Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju osiguran je mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa i u skladu s tim utvrđivanje prava na mirovinu, te se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obvezno pravni odnos između osiguranika - apelantice i poslodavca - tužene u smislu odgovornosti za štetu zbog nemogućnosti ostvarivanja mirovine, već je to odnos koji je reguliran naprijed navedenom odredbom članka 101. stavak 2. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, pa su redoviti sudovi trebali primijeniti odredbe ovog zakona koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na ZOO, a koji pravni stav je izražen u više odluka Ustavnog suda (u predmetima broj AP 993/10, AP 1330/06 i AP 3023/15). Stoga je neutemeljen zaključak da je tužena odgovorna za štetu apelantici u vidu neostvarene mirovine za sporno razdoblje jer nije blagovremeno uplatila doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Kako je apelantica nakon prijema rješenja o prestanku radnog odnosa kod tužene dana 31. ožujka 2006. godine propustila pokrenuti sudski postupak protiv tužene kao poslodavca za uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje to tužbeni zahtjev za naknadu štete u smislu odredbi članka 154. ZOO nema osnova budući da je i sama apelantica imala zakonsku mogućnost pokrenuti postupak protiv tužene kao poslodavca. Sukladno tome, kako je neutemeljeno potraživanje apelantice to ne postoje uvjeti za kompenzaciju potraživanja apelantice i potraživanja i tužene pa je taj prigovor postao procesno pravno irelevantan. Iz tih navedenih razloga nije utemeljen ni zahtjev apelantice za isplatu iznosa od 157,86 KM, a kako su pravilno u ovom dijelu i odlučili nižestupanjski sudovi, koji su pravilno odbili i zahtjev apelantice za isplatu otpremnine zbog odlaska u mirovinu u iznosu od 2.508,00 KM primjenom odredbi članka 45. u vezi sa člankom 51. stavak i. i članka 53. Zakona o državnoj službi F BiH.
Apelacijski navodi
8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje.
9. U vezi sa tvrdnama o povredi navedenih prava apelantica smatra da je stajalište Vrhovnog suda iz osporene presude nepravilno i nezakonito jer je tijekom postupka utvrđeno da je apelantica vodila parnični i ovršni postupak kod nadležnog suda radi uplate doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, i da je Vrhovni sud trebao biti vezan tim činjenicama. Apelantica također smatra i da nije vodila navedene sudske postupke da bi njen tužbeni zahtjev trebao biti utemeljen jer je na strani tužene postojala obveza da istovremeno uz isplatu plaće izvrši i uplatu pripadajućih doprinosa, čak i u situaciji kada osiguranik propusti pokrenuti postupak kojim traži sudsku zaštitu za ostvarivanje prava. Osim toga, apelantica je navela da je Vrhovni sud propustio cijeniti da od strane drugostupanjskog suda nije rješavan i razlog žalbe apelantice o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju što je bila obveza drugostupanjskog suda u smislu članka 221. ZPP, koji je bio dužan na pravilan i zakonit način odgovoriti na žalbene prigovore da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se preostali dio tužbenog zahtjeva usvoji, a protutužbeni zahtjev tužene u cijelosti odbije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Razmatrajući navode apelantice, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude prilikom preinačavanja prvostupanjske i drugostupanjske presude, dao jasne i precizne razloge za stanovište da je neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obveže da joj na ime izmakle koristi zbog neuplaćenih doprinosa za sporno razdoblje isplati određeni novčani iznos. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se stav Vrhovnog suda da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obvezno pravni odnos između osiguranika i poslodavca u smislu članka 154. ZOO i da se to pravo treba ostvarivati posebnom postupku prema članku 101 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, korespondira sa praksom Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pravno pitanje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 993/10 od 12. ožujka 2014. godine, točka 28, i broj AP 4202/13 od 20. lipnja 2016. godine točka 45, i Odluka o dopustivosti AP 1674/19 od 17. prosinca 2019. godine, točka 8, dostupne na www.ustavnisud.ba). U skladu sa time, odnosno kod činjenice da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obvezno pravni odnos između osiguranika i poslodavca, irelevantnim se ukazuju apelantičine tvrdnje da je vodila parnični postupak radi uplate doprinosa. Ustavni sud također zapaža da je u obrazloženju osporene presude Vrhovni sud razmotrio i utemeljenost preostalog dijela tužbenog zahtjeva apelantice koji je odlukama redovitih sudova odbijen (stavak II izreke prvostupanjske presude) kao i tužbeni zahtjev tužene za prebijanje (stavak III izreke prvostupanjske presude) te da je o tome dao jasno obrazloženje. U svezi sa time, Ustavni su naročito primjećuje da apelantica nije navela niti iz stanja u spisu proizlazi što je to od činjeničnog stanja u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva bilo sporno i u čemu se konkretno sastoji propust drugostupanjskog suda kojeg nije otklonio Vrhovni sud, zbog čega Ustavni sud te navode apelantice smatra paušalnim. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje i prava imovinu osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke, pa stoga nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Glede apelantičinih tvrdnji da joj je prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14 Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neutemeljeni i apelantičini navodi o kršenju zabrane diskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević