Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/20 (R. V.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Invalid
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-771/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-771/20, rješavajući apelaciju Rade Vesić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Rada Vesić protiv Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020410 17 Uvp od 19. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rada Vesić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 24. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020410 17 Uvp od 19. novembra 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske za vanredno preispitivanje presude i preinačena nižestepena presuda tako da je odbijena tužba apelantice podnesena radi poništenja rješenja tuženog od 15. februara 2017. godine, kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv rješenja Filijale Banjaluka od 5. septembra 2013. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantici nisu priznata prava po osnovu invalidnosti, jer je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u prvom stepenu od 20. maja 2013. godine utvrđeno da kod apelantice ne postoji invalidnost i da može sa punim radnim vremenom obavljati poslove svog radnog mjesta-higijeničar.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt donesen u postupku izvršenja presude nižestepenog suda od 13. oktobra 2016. godine kojom je usvojena tužba apelantice i poništeno ranije doneseno rješenje tužene od 15. februara 2017. godine, u kojem postupku je apelantici nisu priznata prava po osnovu invalidnosti jer je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u prvom stepenu utvrđeno da kod apelantice ne postoji invalidnost te da može obavljati poslove svog radnog mjesta- higijeničara. Postupajući po uputama suda radi otklanjanja nedostataka, u tom ponovljenom postupku je pribavljen novi nalaz ocjena i mišljenje organa za vještačenje u drugom stepenu od 6. februara 2017. godine, u kojem nalazu je konstatovano da je medicinska i radna dokumentacija kompletna, te se nalaz i ocjena daju na osnovu iste. U nalazu je konstatovano sadašnje stanje apelantice u anamnezi, sve postavljene dijagnoze, a potom se daje mišljenje da je pravilan nalaz, ocjena i mišljenje od 20. maja 2013. godine, te da kod apelantice ne postoji invalidnost. Nadalje je navedeno da apelantica ima zdravstvenih tegoba, ali da njeno zdravlje nije narušeno u tolikoj mjeri i trajno, da bi dovelo do potpunog gubitka radne sposobnosti. Vrhovni sud je istakao da su, prema navedenom, i prvostepeni i drugostepeni organ vještačenja su dali svoju ocjenu, nalaz i mišljenje u skladu sa odredbama člana 14., 15. i u vezi sa članom 21. Uredbe o medicinskom vještačenju u penzijsko invalidskom osiguranju, odnosno u svemu saglasno pravilima medicinske struke i u skladu sa medicinskom dokumentacijom. Vrhovni sud je naveo da je invalidnost kod apelantice pravilno cijenjena u odnosu na posao koji je obavljala prije prestanka osiguranja u smislu odredbe člana 49. stav 1. Zakona o PIO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je uvažio zahtjev tuženog i utvrdio da kod apelantice ne postoji invalidnost, dok apelantica smatra da je njeno zdravlje teško i trajno narušeno, te da vještačenja zdravstvenog stanja apelantice nisu pravilno provedena niti obrazložena.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/20 (R. V.) | Sudska praksa | Aktio