Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-786/20 (Općina Orašje)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-786/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-786/20, rješavajući apelaciju Općina Orašje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Orašje protiv Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 25 0 Rs 038737 16 Rsž 2 od 24. kolovoza 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Orašju broj 25 0 Rs 038737 16 Rs 2 od 15. lipnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Orašje (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo u Orašju, podnijela je 25. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 038737 16 Rsž 2 od 24. kolovoza 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 038737 16 Rs 2 od 15. lipnja 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2890/16 od 22. prosinca 2016. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv Presude Kantonalnoga suda od 24. kolovoza 2016. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 038737 16 Rev od 19. prosinca 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda od 24. kolovoza 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (I.S., J.S., V.S., S.Š., D.Š., S.T.) i naloženo apelantici da im na ime neisplaćenoga dijela toploga obroka za određeno razdoblje, i na ime neisplaćenoga dijela regresa za određeno razdoblje, isplati pojedinačne novčane iznose svakom tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, te da tužiteljima solidarno naknadi troškove parničnoga postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da apelantica u prizivu pogrešno istječe da prvostupanjski sud nije stvarno nadležan da odlučuje o tužbenim zahtjevima tužitelja, te da se radi o sporu koji se rješava pred arbitražnim vijećem. Kantonalni je sud istakao da se u konkretnomu predmetu radi o sporu iz radnih odnosa radi isplate novčanih potraživanja, te da je zbog toga sukladno odredbi čl. 27. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te čl.
27. Zakona o sudovima prvostupanjski sud nadležan postupati u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je naveo da apelantica prigovara i što prvostupanjski sud nije spojio postupke po tužbama tužitelja, te je istakao da je odredbom čl. 83. st. 1. ZPP propisana takva mogućnost ali ne i obveza suda da mora spojiti takve postupke. Kantonalni je sud istakao da u prizivu apelantica tvrdi da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu primjenom čl. 103. ZOR jer se radi o prekluziji podnošenja tužbe (rok od jedne godine). Kantonalni je sud istakao da se ovdje ima primijeniti rok od tri godine u smislu čl. 106. Zakona o radu, zbog čega nije nastupila zastara potraživanja tužitelja. Kantonalni je sud naveo da je neutemeljen i prizivni navod o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava, smatrajući da se na potraživanje tužitelja u pogledu toploga obroka i regresa nije mogao primijeniti granski Kolektivni ugovor za službenike i namještenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), jer apelantica nije istomu pristupila. Kantonalni je sud istakao da je ovakav navod neutemeljen jer je apelantica pristupila navedenomu GKU, iz razloga što je načelnik Općine potpisivanjem ugovora istome pristupio, jer Statutom Općine nije propisana obveza načelnika da traži posebno odobrenje za zaključivanje ugovora. Kantonalni je sud istakao da je za razliku od prizivnih navoda apelantice, odluka o troškovima pravilno donesena, budući da je prvostupanjski sud odredio troškove postupka sukladno čl. 386. st. 2. ZPP. Kantonalni je sud istakao da je pravilno dosuđena i nagrada za ekonomsko vještačenje, koje apelantica također pobija, jer je ovaj trošak bio nužan za vođenje parnice, sukladno čl. 387. ZPP.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada su u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, kojim su tražili isplatu neisplaćenoga dijela toploga obroka i naknade regresa, sve za određeno razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, apelantica spori i odluku o troškovima postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnoga suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 3344/18 od 11. rujna 2018. godine, AP-5773/18 od 6. studenoga 2018. godine, AP-6397/18 od 19. prosinca 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević