Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/20 (Š.D.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-870/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-870/20, rješavajući apelaciju Š. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Š. D.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 028883 19 Rev od 20. novembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 028883 18 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 028883 17 P od 16. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Bojan Peulić advokat iz Banjaluke, podnio je 5. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 028883 19 Rev od 20. novembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 028883 18 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 028883 17 P od 16. jula 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi pravo svojine apelanta na parceli, pobliže označenoj izrekom prvostepene presude, što bi prvotuženi (D.C.) bio dužan priznati i trpiti da se apelant upiše kao vlasnik navedene parcele, te da se obaveže prvotuženi da predmetnu parcelu preda apelantu u državinu, slobodnu od lica i stvari. Takođe, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi pravo svojine apelanta na parceli, pobliže označenoj izrekom prvostepene presude, što bi drugotuženi (B.C.) bio dužan priznati i trpiti da se apelant upiše kao vlasnik navedene parcele, te da se obaveže drugotuženi da predmetnu parcelu preda apelantu u državinu, slobodnu od lica i stvari. Odbijen je i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka prvostepeni sud utvrdio da su u periodu od 1970. godine do 1990. godine različitim kupoprodajnim ugovorima prometovane nekretnine između tadašnjih vlasnika (M.M., P.M. i S.M.) kao prodavaca i apelanta kao kupca, odnosno tuženih kao kupaca, te da sporne nekretnine na kojima apelant traži utvrđenje prava svojine nisu bile predmet navedenih kupoprodajnih ugovora. Vrhovi sud je dalje naveo da su, imajući navedeno u vidu, pravilno nižestepeni sudovi zaključili da apelant nije ni mogao steći pravo svojine na nekretninama koje su predmet ovog spora, pa je u tom smislu pravilan i zaključak da, kako nije utvrđeno pravo svojine apelanta na nekretninama koje su u državini tuženih, tako nema ni osnova za vraćanje stvari, shodno odredbama člana 126. stav (1) i 127. Zakona o stvarnim pravima. Vrhovi sud je dalje naveo da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da, s obzirom da je prvotuženi u državini sporne nekretnine od 1982. godine, a drugotuženi je u državini sporne nekretnine od 1986. godine, sve i da je apelant dokazao pravo svojine na predmetnim nekretninama, tuženi bi imali pravo da odbiju predaju spornih nekretnina u državinu, shodno članu 128. stav (1) Zakona o stvarnim pravima, pa u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni zaštite prava na državinu iz člana 321. navedenog zakona. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao da je stekao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na svoje ime na spornim nekretninama, a shodno članu 53. stav (1) Zakona o stvarnim pravima, pa je iz istih razloga neosnovan i zahtjev apelanta za predaju u posjed predmetnih nekretnina.
4. Vrhovni sud je ukazao da se pravo svojine na nepokretnosti, shodno članu 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Vrhovni sud je naveo da je u postupku identifikacije spornih nekretnina vještak geometar našao da su sporne nekretnine na koje se odnosi tužbeni zahtjev stekli, prvotuženi na osnovu darovnog ugovora, a drugotuženi na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da se kupoprodajni ugovor u kojem je apelant označen kao kupac ne odnosi na spornu parcelu, a time ni na zemljište koje je predmet postupka.
5. Vrhovni sud je dalje naveo da je vještak geometar utvrdio da je ugovorom iz 1971. godine prodavac (P.M.) prodao apelantu suvlasnički dio sporne parcele na kojem je uknjižen sa 1/64 dijela, što u odnosu na površinu predmetne parcele iznosi 188 m2, ali, kako je naveo Vrhovni sud, sporazumna izjava iz predmetnog kupoprodajnog ugovora kojom je prodavac saglasan da se od navedene parcele otpiše površina od oko 3500 m2 i upiše na ime kupca, s obzirom na veličinu kupljenog suvlasničkog dijela i na njenu površinu, ne odgovara pravnom (u javnim evidencijama upisanom), a ni stvarnom stanju na terenu. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, apelant je zaključio ugovor po kojem ugovoreno stanje nije bilo u skladu sa stvarnim stanjem na terenu, pa je zaključenjem takvog ugovora preuzeo rizik koji sa sobom nosi svaki ugovor, a kako isti nije zaključio sa tuženima, tuženi nisu ni legitimisani za zaštitu prava apelanta iz osnova tog ugovornog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da je, osim već navedenog, vještak utvrdio da apelant nije bio upisan ni kao posjednik, ni kao vlasnik, niti je bio u posjedu spornog dijela navedene parcele, pa je pravilno drugostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama i u spornoj površini, te da nema osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević