Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-889/20 (F. A.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-889/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-889/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Fadila Anđelić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fadila Anđelić protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 51 0 P 150469 19 Gž od 11. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 P 150469 19 P od 22.
svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadila Anđelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Ejub Spahić odvjetnik iz Kaknja, podnijela je 9. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 150469 19 Gž od 11. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 150469 19 P od 22. svibnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ugovorom o darovanju od 21. srpnja 2009. godine, zaključenim između Š.S. kao darovateljice i B.B. kao daroprimateljice, povrijeđen nužni nasljedni dio apelantice, te da se odredi da je nužni nasljedni dio apelantice na ostavini umrle Š.S. sa dijelom 1/10 stana u Travniku, nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što je tuženica B.B. dužna priznati i trpjeti da se apelantica kao nasljednica umrle Š.S. uknjiži sa dijelom 1/10 predmetnoga stana.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao kako je nesporno da je iza umrle Š.S. pokrenut ostavinski postupak koji je vođen pred Općinskim sudom broj 51 0 O 143760 18 O, koji je ustupljen sudskome povjereniku notaru Marinku Jurčeviću. Kantonalni je sud naveo da je u predmetnome postupku ročište za raspravljanje ostavštine okončano donošenjem rješenja od 2. studenoga 2018. godine, kojim je riješeno da se neće provoditi ostavinska rasprava iza umrle Š.S. jer ista nije ostavila imovinu koja bi bila predmetnom raspravljanja ostavštine. Kantonalni sud je istakao kako je nesporno da je umrla za vrijeme života sačinila ugovor o darivanju od 21. srpnja 2009. godine, kojim je tuženici darovala stan u Travniku, te da se temeljem istoga tuženica uknjižila kao vlasnica sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je istakao da u predmetnome ostavinskome postupku apelantica nije istakla zahtjev za umanjenje poklona radi namirenja nužnoga dijela, jer kako to sama navodi u tomu trenutku i nije znala za postojanje ugovora o darovanju. Kantonalni je sud istakao da je čl. 44. Zakona o nasljeđivanju propisano kako se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od tri godine od proglašenje testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostavitelja. Kantonalni sud je naveo da je navedeni rok prekluzivne naravi, što znači da njegovo propuštanje povlači nemogućnost ostvarivanja zaštite prava na nužni dio. Kantonalni je sud istakao da se prema utvrđenome činjeničnome stanju, od dana smrti ostaviteljice pa do pokretanja ostavinskoga postupka prošao period od nepunih devet godina, što znači da je prema citiranome članku protekao i rok u okviru kojega je nužni nasljednik, tj. apelantica mogla zatražiti vraćanje poklona radi namirenja nužnoga dijela. Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen prizivni navod da je prvostupanjski sud (s obzirom da se u obrazloženju pozivao na čl. 44. Zakona o nasljeđivanju) tužbu trebao odbaciti kao nepravovremenu, na temelju čl. 67. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a ne provoditi postupak i odlučivati u meritumu. Kantonalni je sud istakao da je navedeni prizivni navod neutemeljen iz razloga što se u ovome predmetu radi o pozitivnoj deklarativnoj tužbi za utvrđenje prava na temelju prava na naslijeđe iz čl. 53. i 54. ZPP, a u svezi s odredbama Zakona o nasljeđivanju, pa je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza od strane parničnih stranaka utvrdio da je zbog proteka roka iz čl. 44. Zakona o nasljeđivanju, prestalo pravo apelantice da ostvaruje pravo na nužni nasljedni dio. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 44. Zakona o nasljeđivanju, kada su odbili njezin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi povreda nužnoga nasljednoga dijela.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević