Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/20 (J.E.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-782/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-782/20, rješavajući apelaciju J. E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. E.
protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 071647 19 Gž od 7. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 071383 18 P od 14. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. E. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 071647 19 Gž od 7. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 071383 18 P od 14. juna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezan je tuženi „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka da apelantu isplati novčani iznos na ime nematerijalne štete i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta za naknadu štete i troškova postupka preko dosuđenih iznosa.
3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio u saobraćajnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženog. Okružni sud je naveo da se prije pokretanja sudskog postupka apelant obraćao tuženom sa zahtjevom za obeštećenje van spora, te mu je isplaćena nematerijalna šteta u određenim iznosima, na ime umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha. Okružni sud je naveo da odredba člana 200. stav 1. ZOO propisuje kriterije temeljem kojim sudovi dosuđuju pravičnu novčanu satisfakciju na ime navedenih vidova nematerijalne štete, a pri tom svakako vodeći računa o intenziteta i dužini trajanja fizičkog bola i straha, procenta umanjenja životne aktivnosti i posljedica koje je povreda ostavila kod apelanta. Okolnosti koje naročito utiču na visinu nematerijalne štete (fizičkog bola) je i dužina liječenja oštećenog, životna dob, jer je logično da se naknada nematerijalne štete za opisane pojedine vidove štete dosuđuje u većem iznosu kada je u pitanju mlađa osoba u odnosu na osobu koja se nalazi u većoj životnoj dobi. Okružni sud je naveo da zbog navedenih okolnosti koje utiču na visinu pravične novčane satisfakcije za vidove nematerijalne štete iz člana 200. ZOO, po ocjeni Okružnog suda nema mjesta unifikaciji iznosa, kako to neosnovano ističe apelant, pozivajući se na Orijentacione kriterije o iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, usvojene u Federaciji BiH i Brčko Distriktu. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijeneći kriterije iz člana 200. ZOO dosudio iznose kao u izreci, a pri tome kod dosuđenja istih i odmjeravanja visine nematerijalne štete po pojedinim vidovima, pravilno uračunao isplaćene iznose od strane tužene na ime umanjenja životne aktivnosti i fizičkog bola. Okružni sud je naveo i da je odluka o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose počev od dana presuđenja do isplate, zasnovana je na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Okružni sud je ukazao da, s obzirom da se u konkretnom slučaju utvrđenje postojanja obaveze osiguravača odnosi na isplatu iznosa spornog dijela nematerijalne štete preko isplaćenog iznosa u vansudskom postupku, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi pao u docnju danom presuđenja, i od tog dana teče zakonska zatezna kamata, kako to propisuje odredba člana 277. ZOO, a u vezi sa odredbom člana 919. stav 2. ZOO. Predmetne zakonske odredbe se imaju primijeniti i na odštetne zahtjeve koje proističu iz ugovora o osiguranju, jer odredbe Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju na koje apelant ukazuje ne isključuju njihovu primjenu. Okružni sud je naveo i da po ocjeni ovog suda, dovodeći u vezu odredbu člana 22. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju, zakonska kamata oštećenom pripada na nesporni dio već isplaćene štete koji osiguravač utvrđuje u postupku za obeštećenje van spora, ako ista ne bude isplaćena u roku koji propisuje ista zakonska odredba.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu dosudili iznose nematerijalne štete u skladu sa Orijentacionim kriterijima o iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, usvojenim u Federaciji BiH i Brčko Distriktu, kao i u vezi vremena računanja od kada teče zakonska zatezna kamata na potraživanja apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. zabranu zloupotrebe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević