Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-944/20 ("Extra-Auto" d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-944/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-944/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "Extra-Auto" d.o.o. Cazin, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Extra- Auto" d.o.o. Cazin protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 20 0 Pr 054876 19 Pžp od 30. prosinca 2019. godine i Rješenja Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 Pr 054876 18 Pr od 11.
studenoga 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "Extra-Auto" d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Gorana Koruga odvjetnik iz Bihaća, podnio je 13. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Pr 054876 19 Pžp od 30. prosinca 2019. godine i Rješenja Općinskoga suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Pr 054876 18 Pr od 11. studenoga 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je oglašenim odgovornim zbog toga što je ispred svojega poslovnoga prostora postavio stolove, suncobrane, vitrinu za sladoled, zauzevši javnu površinu bez odobrenja nadležnoga organa, čime je počinio prekršaj iz članka 3. Odluke o privremenome zauzimanju javnih površina na području Općine Cazin, te mu je sud na temelju članku 28. toč. 1. istoga propisa, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao iz sadržaja priziva apelanta proistječe da se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskoga suda (prvostupanjski je sud u dokaznome postupku utvrdio da je sporna površina, na kojoj je apelant postavio navedene predmete radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, javna površina – u katastru naznačena kao nogostup i stubište, i da je tu površinu apelant zauzeo bez odobrenja nadležnoga organa). Kantonalni je sud istakao da prizivni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja nije predviđen odredbom čl. 84. Zakona o prekršajima, pa je sud isti ocijenio neutemeljenim, jer nije u procesnoj situaciji da u tomu pogledu ispita zakonitost pobijanoga prvostupanjskoga rješenja. Kantonalni je sud naveo da apelant nije konkretizirao niti u čemu se ogleda povreda materijalnoga propisa o prekršaju iz čl. 86. Zakona o prekršajima, pa da sud nije bio u prilici niti u tom pogledu ispitati zakonitost pobijanoga rješenja. Kantonalni je sud istakao da je ispitujući pobijano rješenje u odluci o izrečenoj sankciji našao da ti prigovori nisu utemeljeni. Kantonalni je sud istakao da iz sadržaja pobijanoga rješenja proistječe da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju prekršajne sankcije od otegotnih okolnosti cijenio da je apelant ranije prekršajno kažnjavan, dok olakotne okolnosti na strani apelanta nije našao, pa je za predmetni prekršaj apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM. Kantonalni je sud istakao da izrečena novčana kazna nije prestrogo odmjerena, već naprotiv da u svemu odgovara težini počinjenoga prekršaja, stupnju odgovornosti apelanta, njegovome financijskome stanju i ranijemu životu, i ona je dovoljna ali i neophodna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su ga oglasili odgovornim za prekršaj. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević