Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5491/18 („Transport“ d.o.o. Kneževo)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5491/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5491/18, rješavajući apelaciju „Transporta“ d.o.o. Kneževo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Transporta“ d.o.o. Kneževo.

Utvrđuje se povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ip 125616 18 Pž od 31. avgusta 2018. godine.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Transport“ d.o.o. Kneževo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 28. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ip 125616 18 Pž od 31. avgusta 2018. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ip 125616 18 Ip od 8. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 10. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Izvršenikov odgovor Ustavni sud je zaprimio 20. januara 2020. godine. Viši privredni sud i Okružni privredni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je podnio prijedlog za izvršenje Okružnom privrednom sudu protiv izvršenika radi naplate troškova parničnog postupka. Prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu pravosnažne i izvršne presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 067783 16 Ps 2 od 26. jula 2016. godine, kojom je obavezan izvršenik, tada tuženi, da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Apelant je predložio da se izvršenje provede zapljenom izvršenikovih novčanih sredstava koja se vode na njegovom javnom računu trezora i prenosom tih sredstava na račun apelantovog punomoćnika.

6. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 125616 18 Ip od 5. aprila 2018. godine određeno je predloženo izvršenje, te su određeni apelantovi troškovi u određenom novčanom iznosu.

7. Izvršenik je protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor, koji je Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 125616 18 Ip od 8. juna 2018. godine usvojen, izvršenje obustavljeno i ukinute sve sprovedene radnje.

8. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je odredbama člana 22 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je naveo da je izvršenje u konkretnom slučaju određeno na osnovu izvršne isprave – Presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 067783 16 Ps 2 od 26. jula 2016. godine. Zatim je naveo da je apelantov punomoćnik, uz prijedlog za izvršenje, dostavio ovjerenu punomoć od 14. marta 2018. godine koju je apelant potpisao, koja sadrži posebno ovlašćenje da apelantov punomoćnik naplati dosuđene troškove parničnog postupka po Presudi Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 067783 16 Ps 2 od 26. jula 2016. godine. Okružni privredni sud je naveo da bi to bilo moguće samo promjenom povjerioca, odnosno cesijom u smislu člana 436 Zakona o obligacionim odnosima i da bi u tom slučaju apelantov punomoćnik morao biti tražilac izvršenja. Takođe je ukazao da se, prema članu 166 stav 2 ZIP-a, rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na izvršenikovom transakcionom računu nalaže banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese s izvršenikovog transakcionog računa na transakcioni račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.

9. Shodno navedenom, Okružni privredni sud je istakao da nisu ispunjeni uslovi da se troškovi postupka uplate na račun apelantovom punomoćniku, tj. novčana sredstva u izvršnom postupku mogu se prenijeti samo apelantu kao tražiocu izvršenja, kome je i dosuđeno novčano potraživanje, a ne njegovom punomoćniku koji nije stranka, niti mu je bilo šta dosuđeno izvršnom ispravom.

10. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 125616 18 Pž od 31. avgusta 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Okružnog privrednog suda od 8. juna 2018. godine, te je odbijen i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

11. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 30 ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja, ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili na drugi način prešlo. Dalje je naveo da je odredbama člana 305 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je advokat na osnovu punomoćja koje mu je izdala stranka ovlašćen da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva, kao i da od protivne stranke primi dosuđene troškove. Nadalje je naveo da je nesporno da je punomoćnik tražioca izvršenja izričito ovlašćen da može primiti izvršenikova zaplijenjena novčana sredstva na račun punomoćnika – advokata. Zatim je naveo da ukoliko je stranka izdala punomoć za zastupanje, a nije bliže odredila ovlašćenje u punomoći, advokat je ovlašćen, na osnovu takvog ovlašćenja, da preduzima radnje u postupku navedene u tačkama od 1 do 4 (član 305 ZPP). Viši privredni sud je naveo da se radi o dispozitivnim radnjama koje advokat može da preduzima u ime stranke, iako u punomoći nije navedeno za koje radnje je ovlašćen advokat. Takođe je naveo da dispozitivne radnje daju pravo advokatu da vrši sve radnje u postupku, da, između ostalog, podnese prijedlog za izvršenje i obezbjeđenje i preduzme sve potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva. Dalje je ukazao da advokat, i bez izričite punomoći, ima ovlašćenje da preduzme sve radnje u izvršnom postupku u ime i za račun svog vlastodavca.

12. Viši privredni sud je istakao da je odredbama člana 166 ZIP-a propisano na koji način se sprovodi prinudno izvršenje na računu kod banke, pa se prema stavu 2 tog člana rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na izvršenikovom transakcionom računu nalaže banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa izvršenikovog transakcionog računa na transakcioni račun tražioca izvršenja. Dakle, navedeni član izričito propisuje da se prenos novčanih sredstava sa izvršenikovog računa vrši na transakcioni račun tražioca izvršenja, te da je u pitanju imperativna norma koja se ne može mijenjati voljom stranaka. Takođe je ukazao da je takav stav zauzet u Odluci Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 I 191886 15 Rev od 1. februara 2016. godine. Viši privredni sud je naveo da izmjena odredaba člana 166 ZIP-a, objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 34/18, nema uticaj na drugačiju odluku jer ta izmjena nema retroaktivno dejstvo.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U vezi s tim je ukazao da je prijedlogom za izvršenje pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika radi naplate troškova parničnog postupka, te da je uz prijedlog za izvršenje priložio potpisanu punomoć da dosuđeni troškovi parničnog postupka budu uplaćeni na račun njegovog punomoćnika. Dalje je naveo hronologiju izvršnog postupka, te je istakao da je Višem privrednom sudu ukazao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, tj. odredbe člana 166 ZIP-a, te da su pogrešno primijenjena pravila iz odredaba člana 235 stav 1 tačka 2 ZPP u vezi sa članom 21 ZIP-a. Zatim je istakao da je arbitraran stav Okružnog suda i Vrhovnog suda da izričito ovlašćenje koje je apelant u izvršnom postupku dao punomoćniku da umjesto njega troškove postupka primi na svoj račun predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu ZIP-a. Apelant je naveo da odredbe ZPP, koje se supsidijarno primjenjuju u izvršnom postupku, ukazuju da punomoćnik kome je dato ovlašćenje može preduzimati određene ili sve radnje u postupku, zavisno od sadržaja ovlašćenja. Apelant je istakao da sudovi nisu na zakonit način utvrdili činjenično stanje, niti su pravilno primijenili odgovarajuće materijalno pravo u izvršnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Izvršenik je naveo da su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

17. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30. stav (1) (1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

Prinudno izvršenje Član 166. stav 1, 2, 3. i 4.

(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se sprovesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.

(3) Izvršenje na novčanom potraživanju, koje po štednom ulogu, tekućem ili žiro-računu, deviznom i drugim računima kod banke izuzev transakcijskog računa, pripada izvršeniku, određuje se tako što se rješenjem o izvršenju nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju. To rješenje ima dejstvo rješenja o izvršenju kojim su određeni zapljena novčanog potraživanja i prenos radi naplate.

(4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika s kojeg treba obaviti isplatu, te broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.

18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18 od 17. jula 2018. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

U članu 166. u stavu 2. poslije riječi: “račun tražioca izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovog punomoćnika”, a poslije riječi: “iznos tražiocu izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovom punomoćniku”.

U stavu 3. poslije riječi: “tražiocu izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovom punomoćniku”.

U stavu 4. poslije riječi: “tražioca izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovog punomoćnika”.

St. 8. i 9. brišu se.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 125616 18 Pž od 31. avgusta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelaciju protiv Rješenja Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 125616 18 Pž od 31. avgusta 2018. godine apelant podnio 28. septembra 2018. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada je apelant primio rješenje Višeg privrednog suda. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju radi se o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku, čije je izvršenje apelant zatražio u izvršnom postupku, pa apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje, u suštini, obrazlaže proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnom primjenom odredaba ZIP-a i ZPP u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude. U vezi s tim, apelant je istakao da je arbitraran stav redovnih sudova da izričito ovlašćenje koje je dao svom punomoćniku u izvršnom postupku da umjesto njega na svoj račun primi troškove postupka predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu odredaba ZIP-a. Takođe je istakao da iz odredaba ZPP, koje se supsidijarno primjenjuju u izvršnom postupku, proizlazi da punomoćnik kome je dato ovlašćenje može preduzimati određene ili sve radnje u postupku, zavisno od sadržaja ovlašćenja.

28. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

29. Ustavni sud prije analize okolnosti konkretnog slučaja napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim principima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: princip dispozicije, princip formalnog legaliteta i princip zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da princip formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegove principe ustanovljene relevantnim odredbama ZIP-a sagledati kroz analizu tih odredbi i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredbi ZPP.

30. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (izvršenja radi naplate novčanih potraživanja na tekući račun punomoćnika tražioca izvršenja) razmatrao u Odluci broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je analizirao odluke redovnih sudova u kojima su redovni sudovi „usvajajući prigovor izvršenika na način da je prethodno doneseno rješenje o izvršenju ukinuto u cjelini i apelantu naloženo da u određenom roku uredi prijedlog za izvršenje, afirmisali stav da apelantov punomoćnik ne može u izvršnom postupku naplatiti apelantovo novčano potraživanje iz izvršne isprave putem svog podračuna, bez obzira na to što je apelant za tu pravnu radnju svom punomoćniku dao izričito ovlašćenje. Pri tome su sudovi u osporenim rješenjima zauzeli stav da se apelantov punomoćnik u izvršnom postupku ne može legitimirsati kao lice kome se može isplatiti potraživanje i da se obaveza iz izvršnog naslova može izvršiti samo prema apelantu, a ne njegovom punomoćniku, te da je supsidijarna primjena odredbi ZPP o ovlašćenjima punomoćnika moguća samo u situaciji dobrovoljnog, a ne i prinudnog ispunjenja obaveze“. Analizirajući osporene odluke, Ustavni sud je ukazao: „U okolnostima konkretnog slučaja kao suštinsko postavlja [se] pitanje da li izričito apelantovo ovlašćenje u izvršnom postupku dato punomoćniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprečava izvršenje pravosnažne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP koji se supsidijarno primjenjuje.“ Nakon kraće analize principa i cilja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio: „U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36 ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog, izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja, ali ne i način izvršenja, iz čega, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da upravo u tom segmentu uz ostale principe dolazi do izražaja princip dispozicije tražioca izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da punomoćnik (advokat, advokatsko društvo) kome je dato ovlašćenje može preduzimati određene ili sve radnje u postupku u zavisnosti od sadržaja ovlašćenja.“ U tom smislu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih principa izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlašćenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav i obrazloženje Kantonalnog i Opštinskog suda iz kog proizlazi da izričito apelantovo ovlašćenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu člana 47 stav 9 ZIP-a (…). Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlašćenje punomoćniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalifikovali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim principa dispozicije, u potpunosti zanemaren princip zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i princip efikasnosti, sve s ciljem djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu principa zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine, tačke 32, 35, 38 i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. Dovodeći u vezu navedenu odluku sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje kojim je tražio isplatu troškova parničnog postupka dosuđenih izvršnom ispravom, odredio predloženo izvršenje zapljenom i prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog računa na račun apelantovog punomoćnika. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud usvojio izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, obustavio izvršni postupak i ukinuo sve provedene izvršne radnje, te da je u vezi s tim istakao da je uz prijedlog za izvršenje dostavljena ovjerena punomoć, koju je potpisao apelant, koja sadrži posebno ovlašćenje da apelantov punomoćnik naplati troškove postupka koji su dosuđeni izvršnom ispravom. Nadalje je naveo da se novčana sredstva mogu prenijeti samo tražiocu izvršenja jer su tražiocu izvršenja i dosuđena, a ne njegovom punomoćniku koji nije stranka, niti mu je izvršnom ispravom nešto dosuđeno. Navedenu odluku Okružnog privrednog suda potvrdio je u žalbenom postupku Viši privredni sud, koji je ukazao na odredbe člana 166 stav 2 ZIP-a, prema kojima se rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na izvršenikovom transakcionom računu nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje prenese s izvršenikovog transakcionog računa na transakcioni račun tražioca izvršenja. Viši privredni sud je istakao da je navedenim članom izričito propisano da se prenos novčanih sredstava s izvršenikovog računa vrši na transakcioni račun tražioca izvršenja, te da je u pitanju imperativna norma koja se ne može mijenjati voljom stranaka.

32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZIP-a i ZPP, ukazujući da su proizvoljno odbili dosuditi da troškove parničnog postupka „naplati“ apelantov punomoćnik, a za koju radnju mu je dao punomoć kojom ga je izričito ovlastio da troškove parničnog postupka dosuđene izvršnom ispravom primi na svoj račun, te je naveo da punomoćnik kome je dato ovlašćenje može preduzimati određene ili sve radnje u postupku, zavisno od sadržaja ovlašćenja.

33. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje isto kao u Odluci broj AP 2344/18 – da li tražilac izvršenja može tražiti izvršenje radi naplate novčanih potraživanja isplatom na tekući račun svog punomoćnika. Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu spornog pitanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom predmetu redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe i principe ZIP-a i ZPP kada su usvojili izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, obustavili izvršenje i ukinuli sve sprovedene radnje. Pri tome, Ustavni sud ističe da je navedeno pravno pitanje kao sporno prepoznao i zakonodavac, te je 2018. godine donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske kojim je član 166 (prinudno izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja) izmijenjen tako da je kao primaoca novčanog potraživanja, pored „tražioca izvršenja“, dodao „ili njegovog punomoćnika“ (vidi tačke 17 i 18 Odluke). Stoga, imajući u vidu navedeno, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud se u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi u konkretnom izvršnom postupku svoj pravni zaključak o nemogućnosti izvršenja (postojanju razloga koji sprečavaju izvršenje) zasnovali na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP, zanemarujući kontekst i cilj principa izvršnog postupka.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5491/18 („Transport“ d.o.o. Kneževo) | Sudska praksa | Aktio