Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1219/20 (A. D.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1219/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1219/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Aran Dragičević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aran Dragičević protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 211928 19 Rev od 17. siječnja 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 211928 19 Gž od 9. srpnja 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 211928 15 P od 20.

veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Aran Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Milan Romanić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 27. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 211928 19 Rev od 17. siječnja 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 211928 19 Gž od 9. srpnja 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 211928 15 P od 20. veljače 2019. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje presude Osnovnoga suda broj od 20. veljače 2019. godine, koja je potvrđena presudom Okružnoga suda od 9. srpnja 2019. godine, dok Ustavni sud ne odluči o ovoj apelaciji.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je apelant da tužiteljici (O.V.V.) preda u posjed, slobodan od lica i stvari stan u Banjaluci, bliže označen u izreci prvostupanjske odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je tijekom postupka koji je prethodio donošenju nižestupanjskih presuda utvrđeno da je tužiteljica u javnim evidencijama upisana kao vlasnica predmetnoga stana, da je pravo vlasništva stekla nasljeđivanjem iza majke N.V. koja je preminula 13. srpnja 2010. godine, da je u tomu stanu sa roditeljima i svojom obitelji živjela do kolovoza 1995. godine. Nadalje, Vrhovni je sud istakao da je, između ostaloga, utvrđeno, da je otac tužiteljice preminuo 1999. godine, da je majka tužiteljice po okončanju višegodišnjega sudskoga spora od apelanta preuzela stan 25. listopada 2001. godine, da je dozvolila apelantu da i dalje koristi stan, da je imala namjeru da stan proda pa da je iz toga razloga sa apelantom zaključila predugovor o prodaji stana 25. ožujka 2000. godine, kojega je potpisala i tužiteljica kao svjedokinja. Nadalje, Vrhovni je sud istakao da je utvrđeno da je apelant na ime kapare isplatio iznos od 10.000,00 DEM, da je kasnije 2001. godine majka tužiteljice otkupila stan i ovlastila apelanta da podigne rješenje o otkupu, odnosno upisu predmetnoga stana na njezino ime u Knjizi položenih ugovora, ali da nisu zaključili ugovor o prodaji stana, koju obavezu su preuzeli zaključenjem navedenoga predugovora. Vrhovni je sud istakao da, kod ovako utvrđenoga stanja stvari, nižestupanjski sudovi nisu pogriješili kada su obvezali apelanta da tužiteljici preda u posjed predmetni stan. Vrhovni je sud istakao da se ovdje radi o vlasničkoj tužbi za vraćanje stvari, te da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijemu se posjedu stvar nalazi i da ta tužba ne zastarijeva, kako to propisuje odredba čl. 126. Zakona o stvarnim pravima. Vrhovni je sud istakao kako tijekom postupka apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je on vlasnik predmetnoga stana i da ga je stekao kupnjom od majke tužiteljice. Vrhovni je sud istakao da ugovor o prodaji nije zaključen, a i da jeste, odnosno i da se predugovoru prizna karakter ugovora o prodaji, on ne bi stekao pravo vlasništva samo na temelju takvoga ugovora. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 53. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva na nepokretnosti, na temelju pravnoga posla, stječe uknjižbom u javnu evidenciju. Vrhovni je sud istakao da, u vrijeme zaključenja predugovora od 25. ožujka 2000. godine, majka tužiteljice nije bila vlasnik predmetnoga stana, nego je na njemu imala samo svojstvo nositeljice stanarskoga prava, te da kako je odredbom čl. 11. st. 3. Zakona o stambenim poslovima izričito propisana zabrana prodaje stanarskoga prava, navedeni se ugovor nikako ne može smatrati ugovorom o prodaji predmetnoga stana. Vrhovni je sud naveo da je neutemeljena i tvrdnja revidenta da je predugovor zaključen pod odgodnim uvjetom (shodno čl. 74. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni je sud istakao da je stan otkupljen 2001. godine, pa da je suglasno odredbi čl. 45. st.

5. ZOO apelant na temelju čl. 2. predugovora mogao od majke tužiteljice zahtijevati samo zaključenje glavnoga ugovora i to u roku od šest mjeseci, računajući od dana otkupa. Vrhovni je sud istakao da kako navedeni predugovor po svojemu sadržaju nema karakter ugovora o prodaji stana, da je pozivanje apelanta na odredbu čl. 73. ZOO (odredbe o konvalidaciji ugovora kojemu nedostaje forma) i na odredbe čl. 9. st. 4. Zakona o prometu nepokretnosti (odredbe o konvalidaciji ugovora o prometu nepokretnosti koji je zaključenoj u pismenoj formi, ali potpisi nisu ovjereni u nadležnome sudu), nisu od utjecaja na rješenje ovoga spora. Vrhovni je sud istakao da se pravo apelanta na posjedovanje predmetnoga stana ne može temeljiti niti na odredbi članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer je predmetni stan bio dom tužiteljice i njezinih roditelja i on je njezino vlasništvo. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su obvezali apelanta da tužiteljici preda u posjed predmetni stan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovomu predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1219/20 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio