Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/20 (MP "Ferotex" d.o.o. Srbac i S. T.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Dionice
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-894/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-894/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli MP "Ferotex" d.o.o. Srbac i Stojan Tutnjilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli MP "Ferotex" d.o.o. Srbac i Stojan Tutnjilović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 246703 19 Rev od 3.

decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MP "Ferotex" d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Stojan Tutnjilović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Srpca, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnijeli su 10. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 246703 19 Rev od 3. decembra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 246703 16 P od 26. aprila 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tužena („UniCredit bank“ a.d. Banjaluka) isplati iznos od 445.000,00 KM, za svaku redovnu dionicu iz druge emisije serija B, 445 dionica, od broja 002283 do 002371, iznos od po 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 10. oktobra 2016. godine do isplate, te da prvoapelantu, kao svom dioničaru sa 445 redovnih akcija od broja 002283 do 002371 isplati dospjele, a neisplaćene dividende iz dobiti za period od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 2016. godine u iznosu od 200.000,00 KM, sa kamatom od 10. oktobra 2016. godine, do isplate. Obavezani su apelanti da tuženoj naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude, a u odnosu na tužbeni zahtjev drugoapelanta, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je drugoapelant bio zakonski zastupnik prvoapelanta, te da nije bio vlasnik dionica, pa je usvojen prigovor tužene i odbijen tužbeni zahtjev drugoapelanta zbog nedostatka aktivne legitimacije u predmetnom postupku. U odnosu na tužbeni zahtjev prvoapelanta, Osnovni sud je naveo da je isti neosnovan, te je, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare utvrdio da je isti osnovan. Osnovni sud je ukazao da prvoapelant prvim stavom tužbenog zahtjeva potražuje da sud obaveže tuženu da mu isplati iznos od 445.000,00 KM, na ime vrijednosti akcija, za koje smatra da se tužena neosnovano obogatila. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 360. Zakona o obligacionim odnosima propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, te da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, dok je odredbama člana 371. navedenog zakona propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Osnovni sud je naveo da je 23. jula 1998. godine na snagu stupio Zakon o hartijama od vrijednosti tj. da su apelanti od tada mogli saznati da nisu upisani u Centralni registar hartija od vrijednosti kao akcionari-dioničari tužene, to je jasno da je do dana podnošenja tužbe, odnosno do 10. oktobra 2016. godine, protekao opšti zastarni rok od deset godina, odnosno da je ovo potraživanje prvoapelanta zastarjelo. Osnovni sud je, opreza radi, utvrdio i da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan iz razloga što prvoapelant nije dokazao da je tužena bez pravnog osnova „prisvojila" njegove akcije i za vrijednost istih se obogatila, odnosno prvopelant osiromašio. Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizilazi da je tužena prijavila akcije prvoapelanta Centralnom registru i da je, nakon toga, prvoapelant sam raspolagao svojim akcijama, odnosno da je njihovom vrijednošću vratio dug u iznosu od 140.000,00 KM, pa je, shodno navedenom, sud utvrdio da je tužbeni zahtjev prvoapelanta u ovom dijelu neosnovan, te je isti odbio. U odnosu na drugi stav tužbenog zahtjeva prvoapelanta da sud obaveže tuženu da mu isplati iznos od 200.000,00 KM na ime neisplaćenih dividendi u utuženom periodu, Osnovni sud je naveo da, kod nespomih činjenica, koje proizlaze i iz izvednih dokaza, da prvoapelant jeste bio označen na predmetnim akcijama kao vlasnik istih, to je jasno da bi on imao pravnu mogućnost da potražuje od tužene učešće u dobiti. Osnovni sud je dalje naveo da je, međutim, jasno i da je prvoapelant sam raspolagao svojim akcijama dana 3. aprila 2006. godine, pa je stoga jasno i da nakon ovog datuma nije mogao očekivati po predmetnim akcijama nikakvu dobit - dividende - prihod, što znači da je tužbeni zahtjev neosnovan za period od 3. aprila 2006. godine do 31. decembra 2016 godine. Osnovni sud je naveo da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan i za period od 19. juna 1996. godine do 3. aprila 2006. godine jer je sud utvrdio da prvoapelant nije dokazao da je tužena u navedenom periodu ostvarila dobit i istu isplatila po ovom osnovu-dividendama svojim akcionarima.

4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 26. aprila 2018. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 246703 18 Gž od 22. marta 2019. godine odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 246703 19 Rev od 3. decembra 2019. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda od 22. marta 2019. godine. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je predmetno potraživanje prvoapelanta zastarjelo, o čemu su u svojim odlukama dali valjane razloge. Naime, Vrhovni sud je naveo da je, računajući početak zastarnog roka od dana stupanja na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti, od 23. jula 1998. godine (kako je početak zastarnog roka računao prvostepeni sud), kao i od dana 23. jula 1999. godine, kao dana isteka roka iz člana 113. navedenog zakona, a za deponovanje dionica (od kada je početak zastarnog roka računao drugostepeni sud), a s obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. oktobra 2016. godine, u oba slučaja je protekao opšti zastarni rok za podnošenje tužbe shodno odredbama člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Navednim odredbama propisano je da potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Vrhovni sud je ukazao da je predmetno potraživanje zastarjelo čak i kada bi se početak zastarnog roka računao od dana deponovanja predmetnih dionica u Centralni registar hartija od vrijednosti, odnosno od 21. novembra 2002. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da, imajući u vidu da je potraživanje prvoapelanta zastarjelo, revizioni prigovor da predmetne hartije od vrijednosti nisu konvertovane u Centralnom registru hartija od vrijednosti u zakonom propisanom roku ne bi uticao na drugačije presuđenje, iz kojih razloga ni ukazivanje u reviziji na presudu tog suda broj 71 0 P 192008 17 Rev od 12. decembra 2017. godine, ne može ishoditi drugačiju odluku u predmetnom postupku. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni navod da su nižestepene presude zasnovane na „manjkavom nalazu vještaka“, jer su nižestepeni sudovi svoje odluke zasnovali na brojnim materijalnim dokazima, a nalaz finansijskog vještaka M.V. se podudarao s izvedenim dokazima, odlukama prednika tužene od 1990. do 2016. godine na osnovu kojih je vršena revalorizacija, denominacija, akcijski kapital, vrijednost i broj dionica i spomenutih ugovora, čiji potpisnik je i prvoapelant i koji dokazi su provedeni kao dokazi pred prvostepenim sudom.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje kroz prihvatanje „manjkavog i nepotpunog vještačenja“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/20 (MP "Ferotex" d.o.o. Srbac i S. T.) | Sudska praksa | Aktio