Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-313/20 (M. Š.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-313/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-313/20, rješavajući apelaciju Mirjane Šujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Šujić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 005428 17 U od 13. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Šujić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Slavonskog Broda, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Đorđević" iz Doboja, podnijela je 23. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 005428 17 U od 13. novembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju, udovica umrlog korisnika invalidske penzije, podnesen posredstvom hrvatskog nosioca osiguranja 8. novembra 2018.godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je rješenjem prvostepenog organa Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) od 12. februara 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa tuženog od 19. aprila 2019.godine, odbijen apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju podnesen 8. novembra 2018.godine jer ne ispunjava posebne uslove za sticanje prava na porodičnu penziju iza umrlog supruga koji je bio korisnik invalidske penzije priznate rješenjem Samoupravne interesne zajednice PIO BiH, Stručne službe u Doboju od 19. septembra 1991.godine. Naime, Okružni sud je naveo da apelantica ne ispunjava zakonom propisan uslove za priznavanje prava na porodičnu penziju, jer je na dan smrti supruga 7. jula 1993.godine imala 36 godina i osam mjeseci života, tj. nije imala navršenih 50 odnosno 45 godina života (član 71. stav 1. tačka a) i stav 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju), te da je apelantica u trenutku prestanka redovnog školovanja svog sina rođenog 5. juna 1980.godine u školskoj 1998.godini imala 41. godinu života, a ne 45 godina života (član 71. stav 1. tač. a) i v), te st. 3., 4. i 7. istog zakona). Okružni sud je naveo da nije bilo osnova za primjenu člana 146. Zakona o PIO, jer članovi porodice umrlog korisnika invalidske penzije, djeca M.Š., rođen 30. jula 1978.godine i V.Š., rođen 5. juna 1980.godine nisu ostvarili pravo na porodičnu penziju ni kod tuženog niti kod Federalnog zavoda za PIO/MIO, te naglasio da to što je hrvatski nosilac osiguranja apelantičinoj djeci priznao pravo na porodičnu penziju i vršio isplatu te penzije u skladu sa svojim propisima ne obavezuje tuženog prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za priznavanje prava na porodičnu penziju. Okružni sud je naveo da nema uticaja apelantičino pozivanje na član 41. Ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i R HR, jer apelantica ne ispunjava uslove propisane članom 71. citiranog zakona. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je rješenje drugostepenog organa tuženog doneseno pravilno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pravilnom primjenom Zakona o upravnom postupku i materijalnog propisa, zbog čega je odbio apelantičinu tužbu odnesenu protiv rješenja drugostepenog organa tuženog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelantica navodi da „Fond PIO nije primijenio član 41. Ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i R HR, u vezi člana 146. stav 3., kao i člana 71. stav 4. Zakona o PIO RS, što ima za posljedicu da apelantici nije priznato pravo na porodičnu penziju“. Također, apelantica navodi da je „presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 007145 18 U u identičnom pravnom i činjeničnom predmetu zauzet stav da nije bitno da li je dijete koristilo pravo na porodičnu penziju iza oca, nego da je samo dijete imalo pravo na porodičnu penziju, odnosno majka po osnovu vršenja roditeljske dužnosti, da je Okružni sud u Bijeljini i u predmetu broj 12 0 U 006846 18 od 27. juna 2019. godine zauzeo stav suprotan osporenoj presudi Okružnog suda, te ističe da u pogledu prava apelantice sudovi zauzimaju različite stavove pa je samim tim izvršena diskriminacija“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević