Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-124/20 (S. G.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-124/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-124/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavko Gojković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Gojković protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju broj 86 0 Pr 047026 19 Pžp 2 od 12. studenoga 2019. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Modriči broj 86 0 Pr 047026 19 Pr 2 od 7. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 10. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Pr 047026 19 Pžp 2 od 12. studenoga 2019. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 Pr 047026 19 Pr 2 od 7. lipnja 2019. godine. Apelant je na traženje Ustavnoga suda dopunio apelaciju 3. travnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, apelant je oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i na način, bliže označeno u izreci prvostupanjskoga rješenja, učinio prekršaj iz čl. 235. st. 1., 3. i 4. toč 4. u svezi sa čl. 49. st. 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (u daljnjem tekstu: ZOSP) i prekršaj iz čl. 234a. st. 1., 2., 3. toč. 4. u svezi sa čl. 174. st. 2. ZOSP. Nadalje, sud mu je za prekršaj iz čl. 235. st. 1., 3. i 4. toč 4. u svezi sa čl. 49. st. 4. ZOSP, utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM, a za prekršaj iz čl. 234a. st. 1., 2., 3. toč. 4. u svezi sa čl. 174. st. 2. ZOSP, utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM, te na temelju čl. 48. Zakona o prekršajima izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 1.100,00 KM, te su mu utvrđena dva kaznena boda i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od šest mjeseci. Nadalje, apelant je obvezan platiti troškove prekršajnoga postupka u određenome iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da iz obrazloženja pobijanoga rješenja proistječe da je prvostupanjski sud apelanta oglasio odgovornim za prekršaj iz čl. 235. st. 1., 3. i 4. toč 4. u svezi sa čl. 49. st. 4. ZOSP, na temelju nalaza vještaka D.R., koji je utvrdio da je uzrok prometne nezgode uključivanje apelanta vozilom „Opel“ na magistralnu cestu M-17, koji je prometnim znakom označen kao put s prvenstvom prolaza, te nepropuštanje vozača vozila „BMV“, koji se kretao putem sa pravom prvenstva prolaza i zadržao pravac kretanja. Okružni sud je naveo da uslijed toga došlo do kontakta lijeve bočne strane „Opela“ i prednjega dijela „BMW“. Okružni je sud naveo da je apelant upravljao vozilom u alkoholiziranome stanju sa koncentracijom alkohola u krvi 1,86 g/kg, te je time po ocijeni prvostupanjskoga suda svojim radnjama ostvario i bitna obilježja prekršaja iz čl. 234a. st. 1., 2., 3. toč. 4. u svezi sa čl. 174. st. 2. ZOSP. Okružni je sud istakao da su neutemeljeni prigovori priziva da prvostupanjski sud nije postupio po uputama rješenja Okružnoga suda od 22. ožujka 2019. godine, kada u ponovljenome postupku nije naložio treće prometno-tehničko vještačenje. Naime, Okružni je sud naveo da za tim nije bilo potrebe jer je prvostupanjski sud ponovno pozvao vještaka I.B. (vještak podnositelja zahtjeva, MUP Republike Srpske, Policijska postaja Modriča) i D.R. (vještak obrane) na pretres, kako bi raspravio sve sporne činjenice, te nakon toga poklonio vjeru nalazi i mišljenju vještaka D.R., dajući prihvatljive i logične razloge zašto smatra da je mišljenje ovoga vještaka ispravno. Okružni je sud naveo da u iskazima vještaka, naime, postoje razlike u pogledu nekih tehničkih elemenata nastanka prometne nezgode, ali da su suglasni da postoji propust apelanta u svezi s nastankom prometne nezgode, ukoliko se vozilo „BMV“ nalazilo na manjoj udaljenosti od one koja bi bila sigurna za apelanta da se priključi na put sa pravom prvenstva prolaza. Okružni je sud istakao da obrana ne može sa uspjehom pobijati nalaz i mišljenje vještaka D.R. samo iz razloga što je isti zaposlen kod podnositelja zahtjeva, te da navedeno nije dovoljno da izazove razumnu sumnju u njegovu nepristranost, niti dovodi u pitanje njegovo stručno i objektivno obavljanje vještačenja, naročito kada se ima u vidu da se radi o funkcionalno i zemljopisno potpuno različitim organizacijskim jedinicama podnositelja zahtjeva tj. MUP-a (Kriminalističko-tehnički centar Banjaluka i Policijska postaja Modriča). Okružni je sud istakao da u pogledu priziva na odluku o sankciji, sud našao kako su utvrđene novčane kazne u minimalnome iznosu propisnim zakonom, za svaki pojedinačni prekršaj, tako i jedinstvena novčana kazna, te da su primjereni težini djela i stupnju društvene opasnosti apelanta kao izvršitelja ovoga prekršaja, te da je izricanje zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom i utvrđivanje kaznenih bodova također sukladno zakonskim propisima. U pogledu priziva na dosuđene troškove postupka, Okružni je sud istakao da je odluka prvostupanjskoga suda u tomu pogledu pravilna i zakonita, jer je apelant proglašen odgovornim, dobrih je imovinskih prilika, i njihovim plaćanje neće biti dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje osoba koje je dužan izdržavati. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su apelanta oglasili krivim za prekršaje i izrekli mu prekršajne sankcije kao u izreci prvostupanjske odluke.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević