Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4331/18 (SCOUT d.o.o. Zagreb)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4331/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4331/18, rješavajući apelaciju SCOUT d.o.o. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija SCOUT d.o.o. Zagreb podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019450 18 Rev od 21. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. SCOUT d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupaju Plamenko Čustović i Goran Varunek, advokati iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019450 18 Rev od 21. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Pravobranilaštvo su 24. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 019450 15 P od 15. marta 2017. godine (koja je ispravljena rješenjem tog suda od 20. marta 2017. godine u dijelu odluke o troškovima postupka) kojom je obavezao tuženu da apelantu preda u posjed stvari – naoružanje s priborom i municijom taksativno pobrojanom u izreci presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev na ime naknade štete zbog neisporuke dijela robe predviđene ugovorima, s kojima tužena ne raspolaže, u iznosu od 2.711.575 USA dolara u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke BiH na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom. Istom odlukom tužena je obavezana apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka.
6. Sud BiH je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant na osnovu međunarodnog tendera u toku 2003. i 2004. godine u svojstvu kupca zaključio ugovore o kupoprodaji naoružanja, vojne opreme i ubojitih sredstava s prodavcima, i to Federalnim ministarstvom odbrane i Republičkom direkcijom za proizvodnju i promet naoružanja i vojne opreme. Na osnovu Sporazuma o konačnom raspolaganju svim pravima i obavezama na pokretnoj imovini od 27. marta 2008. godine Ministarstvo odbrane BiH je kao pravni sukcesor entitetskih ministarstava odbrane preuzelo i izvršenje obaveze po četiri ugovora (od 24. septembra 2003. godine, 9. juna 2004. godine i dva ugovora od 29. jula 2004. godine). Sud BiH je utvrdio da je tužena za sva četiri ugovora s apelantom zaključila i tri aneksa (27. oktobra 2008. godine, 15. januara i 6. septembra 2010. godine), kojima je prolongiran samo rok isporuke, s obavezom apelanta kao kupca da će isporučenu robu plaćati na jedinstveni račun trezora BiH, što znači da je obaveza tužene i dalje ostala nepromijenjena. S obzirom na to da realizacija ugovora i potpisanih aneksa nije uslijedila, Sud BiH je utvrdio da je zapisnikom od 3. augusta 2012. godine u prisustvu predstavnika stranaka usaglašena količina isporučene robe prema predmetnim ugovorima, usaglašena apelantova pretplata u iznosu od 131.444,93 USD i dogovorena realizacija isporuke sredstava koja se nalaze u viškovima OSBiH koja su predmet ugovora, te je dogovoren rok isporuke od šest mjeseci od dana potpisivanja aneksa ugovora za preuzimanje municije, a godinu dana za preuzimanje naoružanja. Pored toga, Sud BiH je utvrdio da tužena nije potpisala Aneks 4 predmetnih ugovora, ali se nepotpisivanjem aneksa od strane tužene ne gasi obligacija koju je tužena preuzela i po sukcesiji i po zaključenim prethodnim aneksima, pogotovo kada se ima u vidu da su stranke usaglasile količinu robe koju tužena treba isporučiti, koja postoji u skladištima tužene i koja je mogla biti realizirana.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Sud BiH je primjenom odredbi čl. 17. i 467. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u pogledu isporuke naoružanja i municije specificiran i po nalazu vještaka Berke Zečevića, koji je izvršio popis naoružanja i municije i utvrdio postojeće količine robe koje su predmet isporuke (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na strani 9 obrazloženja presude).
8. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje naknadu štete zbog neisporuke dijela robe predviđene ugovorima, a kojima tužena više ne raspolaže, Sud BiH je imao u vidu odredbu člana 189. stav 3. ZOO, koju je citirao, naglasivši da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti uslijed neispunjenja obaveze od strane tužene. Sud BiH je obrazložio da apelant ničim nije dokumentirao izgubljenu dobit, te da dostavljeni ugovori sa kupcima Armamentos Inc., Marstar Canada, Pan America Distribution Group Inc. nisu bili dovoljni parametri. Sud BiH je ukazao na odredbu člana 262. ZOO prema kojoj je tuženi u obavezi da izvrši ugovoreno i da plati eventualnu štetu zbog neblagovremenog ispunjenja, naglasivši da nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu kako ga je postavio apelant, u vrijednosti nedostajuće opreme i naoružanja po cijenama koje je procijenio vještak Berko Zečević. Slijedom navedenog, Sud BiH nije mogao udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da mu sud dosudi novčanu vrijednost nedostajućeg naoružanja i opreme prema vrijednosti koju je utvrdio vještak u odnosu na sporazumno utvrđene cijene iz Zapisnika. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je zaključio da apelant nije dokazao štetu u vidu izgubljene dobiti kako osnov tako i visinu. Propustivši da dostavi konkretnije dokaze u tom pravcu na kojim bi se dobit mogla zasnivati, Sud BiH je istakao da apelant nije učinio izvjesnim da bi firma ostvarila određenu dobit prodajom naoružanja. Sud BiH je dalje obrazložio da je Zapisnikom od 3. augusta 2012. godine usaglašena isporuka preostalih sredstava za realizaciju ugovora po principu zamjene za sredstva koja se nalaze u viškovima OSBiH, za sredstva koja treba usaglasiti u nazivima i za sredstva koja se ne nalaze u viškovima OSBiH, a nalaze se u ugovorima, neće biti predmet realizacije ugovora. Na osnovu navedenog, Sud BiH je utvrdio da je apelant tužbeni zahtjev trebao opredijeliti na osnovu rekapitulacije prodaje zastarjelog neperspektivnog naoružanja i opreme koja čini sastavni dio Zapisnika, u skladu s kojim se vršila zamjena za nedostajuće u viškovima, a ono što se ne nalazi u viškovima ne bi bilo predmet realizacije. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da se nisu stekli uvjeti ni na isplatu štete po osnovu naknadne nemogućnosti ispunjenja jer je vještak utvrdio viškove koji mogu poslužiti kao zamjena s ciljem ispunjenja ugovora, a s tim su se strane i saglasile u Zapisniku.
9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 019450 17 Pž od 11. decembra 2017. godine kojom je žalbe odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo.
10. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdilo da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatilo činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio isporuku naoružanja i municije taksativnog pobrojanog u izreci prvostepene presude, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio naknadu štete. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, između ostalog, navelo da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti u smislu čl. 155. i 189. stav 3. ZOO uslijed neispunjenja obaveze od strane tužene. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da narudžbenica od strane firme Armamentos, Inc. Florida od 9. oktobra 2010. godine nema elemenata ugovora u pogledu isporuke robe jer se u narudžbi navodi određena količina robe koja će biti isporučena nakon pribavljanja izvoznih dozvola, što se odnosi i na narudžbenicu Marstar Canada od 2. januara 2015. godine u kojoj se potvrđuje namjera kupovine municije (nema ostalih elemenata, koja vrsta, u kojim količinama, način isporuke, cijena, rokovi i sl.). Nadalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je provedenim dokazima, uvidom u ugovor zaključen između apelanta i Pan America Distribution Group Inc. od 23. maja 2011. godine u kojem su definirana prava i obaveze ugovornih stranaka, ali nisu definirani određeni rokovi jer je kupovina uvjetovana dobivanjem izvozne dozvole, dok ugovor koji je apelant zaključio s Pridev Limited od 3. septembra 2011. godine predviđa da se u slučaju raskida ugovora stranke odriču bilo kakve štete nastale raskidom tog ugovora, što znači da su se prilikom zaključivanja ugovora između apelanta i trećih lica stranke odrekle svojih eventualnih prava na naknadu troškova ili naknadu bilo kakve štete nastale raskidom tih ugovora. Imajući u vidu navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da apelant nije pretrpio štetu u vidu izmakle koristi koju bi po redovnom toku stvari očekivao da je tužena robu isporučila, pogotovo kada se ima u vidu da su se stranke saglasile prilikom potpisivanja zapisnika od 3. augusta 2012. godine osim realizacije predmetnih ugovora za robu koja se nalazi u skladištu tužene, saglasnost su postigli i za isporuku sredstava za realizaciju ugovora po principu zamjene za sredstva koja se nalaze u viškovima OSBiH, za sredstva koja treba usaglasiti u nazivima i za sredstva koja se ne nalaze u viškovima.
11. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, reviziono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 019450 18 Rev od 21. maja 2018. godine kojom su revizije odbijene kao neosnovane.
12. Reviziono vijeće Suda BiH je neosnovanost apelantovih revizionih prigovora detaljno pojasnilo na stranama od 2 do 6 obrazloženja presude, a neosnovanost revizionih prigovora tužene na stranama 6 i 7 obrazloženja. Prema ocjeni revizionog vijeća Suda BiH, iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelant imao ugovorene aranžmane koje je napravio za prodaju robe trećim licima, a odnose se na dvije narudžbe i dva zaključena ugovora. Međutim, reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo da je ispravan i potpun zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi u smislu čl. 155. i 189. stav 3. ZOO uslijed neispunjenja obaveza od strane tužene. Pri tome je reviziono vijeće Suda BiH ponovilo činjenično utvrđenje drugostepenog suda u vezi sa zaključenim narudžbenicama i ugovorima s kupcima Armamentos Inc., Marstar Canada, Pan America Distribution Group Inc., naglasivši da je ispravan zaključak drugostepenog vijeća, da se na osnovu navedenog ne može zaključiti da je apelant pretrpio štetu u vidu izmakle koristi koju bi po redovnom toku stvari očekivao da je tužena robu isporučila, jer nisu ispunjeni zakonom propisani kumulativni uvjeti za nastanak štete i nadoknadu izmakle koristi. U vezi s tim, reviziono vijeće Suda BiH je navelo da se naknada štete u vidu izmakle koristi može dosuditi samo ukoliko se kumulativno ispune zakonom propisani uvjeti, a što se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila. To konkretno znači da je s aspekta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi neophodno da se ispune zakonom propisani kumulativni uvjeti, i to: da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tok stvari), i dopuštenost osnova po kojem bi bila ostvarena, a kao osnovni preduvjet nastanak štete. Dakle, da bi se utvrdilo postojanje obaveze naknade štete, sud mora utvrditi da su ispunjeni kumulativni uvjeti za nastanak štete, tj. subjekti odgovornosti za štetu (štetnik i oštećeni), postojanje štete, štetna radnja, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i nastale štete i protivpravnost štete.
13. U vezi s uvjetom postojanja štete, reviziono vijeće Suda BiH je konstatiralo da je, u smislu obligacionopravnih odnosa, jedan vid štete i izmakla korist (izgubljena zarada), koja je propisana članom 189. ZOO. Pri ocjeni izmakle koristi (izgubljene zarade) uzima se u obzir zarada koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikom radnjom ili propuštanjem. U tom smislu, uzimajući u obzir navedene ugovorene aranžmane apelanta s trećim licima, a istovremeno cijeneći takve okolnosti u duhu činjenice da tužena nije izvršila svoju ugovorenu obavezu isporuke robe, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da uvjet postojanja štete po osnovu izmakle koristi nije dokazan. Naime, iz predmetnih ugovora i narudžbenica explicite proizlazi da je apelant ekskulpiran odgovornosti neblagovremenog postupanja uvjetovanog propustima tužene, pa za apelanta u smislu prezentiranih dokaza tokom postupka nije nastupila šteta u vidu izmakle koristi.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno relevantnih odredbi ZOO prilikom odlučivanja o njegovim pravima. Apelant je naveo da je revizioni sud u potpunosti prihvatio utvrđenje iz obrazloženja drugostepene presude, da apelant nije pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti, iako je nesporno utvrđeno da tužena nije blagovremeno ispunila svoje ugovorene obaveze, a njeno ispunjenje je naknadno postalo nemoguće. Smatra da se u revizionoj presudi, kao i u nižestepenim odlukama, radi o gruboj povredi jasnih pravnih normi, to jest, o potpuno proizvoljnoj primjeni prava. Pored toga, navodi da okolnosti kojima su se sudovi bavili u pobijanim odlukama, a odnose se na analizu apelantovih ugovornih odnosa s trećim licima, nemaju nikakvog značaja i predstavljaju površnu, paušalnu i sasvim proizvoljnu primjenu prava. Apelant, također, smatra da se u konkretnom slučaju radi o očiglednoj proizvoljnosti jer zakonske odredbe koje su se trebale primijeniti na utvrđeno činjenično stanje jasno upućuju da je osnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje. b)Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja pobijane odluke od 21. maja 2018. godine kojom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana. U odnosu na navedene povrede prava na koje je ukazao u apelaciji, Sud BiH je istakao da razlozi navedeni u apelaciji nisu osnovani, te da je navedena odluka Suda BiH donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Navedene povrede su bile i predmet revizionih prigovora, na koje je reviziono vijeće Suda BiH dalo odgovore u obrazloženju osporene presude i pri kojem obrazloženju u cijelosti ostaje.
16. Pravobranilaštvo je navelo da apelacija nije osnovana. Naime, apelant je podnio apelaciju, a pokušao je obrazložiti okolnost da su mu prava navodno povrijeđena na taj način što su nižestepeni sudovi, iako su pravilno utvrdili činjenično stanje, donijeli pogrešan zaključak u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome je Pravobranilaštvo navelo da su ovlašteni sudovi sasvim argumentirano i osnovano dali valjane razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev neosnovan, pazeći pri tome na granice žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na pravila postupka i stranaka u postupku. U vezi s tim, Pravobranilaštvo je navelo da su navodi drugostepenog i revizionog suda identični navodima učesnika konkretnog postupka, odnosno tužene koje je dala u odgovoru na tužbu i tokom postupka.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 019450 18 Rev od 21. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizišla osporena odluka odnosi se na postupak naknade štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na apelantovu tvrdnju da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, konkretno odredbe ZOO, prilikom odlučivanja o njegovim pravima. Osim toga, smatra da analiza njegovih ugovornih odnosa s trećim licima nema nikakvog značaja i predstavlja površnu, paušalnu i sasvim proizvoljnu primjenu prava.
27. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom revizionog vijeća Suda BiH od 21. maja 2018. godine, kao konačnom odlukom u konkretnom slučaju, odbijena revizija apelanta i tužene izjavljena protiv presude drugostepenog vijeća Suda BiH od 11. decembra 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je reviziono vijeće Suda BiH za svoje odlučenje dalo jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu neosnovanosti dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete po osnovu izmakle koristi primjenom čl. 154, 155. i 189. stav 3. ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH prilikom razmatranja apelantovih revizionih prigovora podsjetilo da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnjama da je na osnovu međunarodnog tendera u svojstvu kupca zaključio ugovore o kupoprodaji naoružanja, vojne opreme i ubojitih sredstava s pravnim prednicima tužene, te da je pretrpio štetu zbog neisporuke robe od strane tužene, budući da je s trećim licima zaključio ugovore i narudžbenice kojima je trebao isporučiti kupljenu robu (naoružanje i municiju). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su se prilikom zaključenja ugovora između apelanta i trećih lica stranke odrekle svojih eventualnih prava na naknadu troškova ili naknadu bilo kakve štete nastale raskidom tih ugovora. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelant ekskulpiran odgovornosti neblagovremenog postupanja uvjetovanog propustima tužene, te da za apelanta u smislu prezentiranih dokaza nije nastupila šteta, zbog čega je reviziono vijeće Suda BiH zaključilo da za apelanta nije nastupila šteta u vidu izmakle koristi. Stoga, Ustavni sud smatra da je reviziono vijeće Suda BiH, primjenom citirane odredbe ZOO, jasno ukazalo da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za nastanak štete. Dakle, bez obzira na povredu ugovorene obaveze od strane tužene, takva povreda sama po sebi nije dovela do odgovornosti tužene za naknadu štete koju apelant po tom osnovu potražuje. Dovodeći citirane odredbe ZOO u vezu s odlučenjem revizionog vijeća Suda BiH, te obrazloženjem koje je taj sud dao u vezi s tim, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni citiranih odredbi ZOO, koja bi u smislu naprijed navedenih stavova mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenja revizionog vijeća Suda BiH.
30. Prema tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je već utvrdio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je reviziono vijeće Suda BiH, kao konačnom odlukom u konkretnom slučaju, odbilo apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi zbog toga što apelant nije dokazao da su ispunjeni kumulativni uvjeti za nastanak štete shodno odredbi člana 189. stav 3. ZOO i u situaciji kada je reviziono vijeće Suda BiH detaljno i jasno obrazložilo osporenu odluku primjenom navedene odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević