Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/18 (R. R.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pozitivna zaštita privatnog života
- Kleveta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Predmeti (1)
AP-2544/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2544/18, rješavajući apelaciju Rate Rajaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rate Rajaka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Mal 034990 18 Gž od 7. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 Mal 034990 17 Mal od 20.
novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rato Rajak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudog, kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Mal 034990 18 Gž od 7. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 Mal 034990 17 Mal od 20. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog N.P. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. i 14. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. do 26. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 Mal 034990 17 Mal od 20. novembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede ugleda iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu isplati troškove postupka. Takođe, navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom plati troškove parničnog postupka kao u izreci presude.
6. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant svoj zahtjev za naknadu štete zasnovao na izjavama tuženog sa treće radne sjednice Skupštine opštine Rudo od 8. februara 2017. godine. Naime, iz zapisnika sa te sjednice u dijelu koji se odnosi na izvještaj o radu apelanta, kao načelnika Opštine Rudo, u 2016. godini, pored ostalog, unesena je diskusija tuženog, potom, apelantovi navodi, u kojim apelant tekst počinje riječima: „Gospodin Prijović (tuženi) i ja živimo u dva paralelna svijeta...“ Nakon ovoga u zapisnik je unesena replika tuženog u kojoj tuženi, pored ostalog, navodi: „Kad ljudi koji se kunu u moral, koji se kunu u političke stavove, u čistotu a da drugome otmu odbornike, da kupuju odbornike i ko zna šta već sve rade i da mi oni pričaju o poštenju....“
7. Osnovni sud je dalje izložio sadržaj sprovedenih dokaza. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da iz pismena od 12. novembra 2016. godine proizilazi da su odbornici novoformirane skupštinske većine, među kojima su bili tuženi i S.D., dogovorili, pored ostalog, da se konstituirajuća sjednica SO zakaže u najkraćem roku i da se za predsjednika SO izabere V.Ć. Međutim, iz pismena od 15. novembra 2016. godine proizilazi da su drugi odbornici, među kojima je bio S.D., predložili održavanje konstituirajuće sjednice. Iz odluke SO od 22. novembra 2016. godine proizilazi da je donesena odluka o prestanku dužnosti predsjednika SO V.Ć. i da je na toj sjednici S.D. imenovan na dužnost predsjednika SO Rudo. Apelant je tokom saslušanja u svojstvu stranke naveo da je blok političkih partija koji se zalagao za njega kao kandidata na lokalnim izborima za načelnika imao rezultate koji su im definisali deset odborničkih mandata, a drugi politički blok stranaka koje su podržavale njegovog protivkandidata imao je sedam odborničkih mjesta. Kao načelnik je obavio razgovor sa većinom političkih partija, među kojima su bili i odbornici koji su izabrani sa liste Demokratskog narodnog saveza (u daljnjem tekstu: DNS), i to sa S.D. i K.S. koji su osvojili mandat. Sve do prve sjednice nisu imali definisanu većinu a u međuvremenu je S.D. pristupio većini koja je pružala podršku njemu kao načelniku na lokalnim izborima. Na pitanje da li su mu poznati razlozi zbog kojih je S.D. pristupio toj listi odgovorio je da su dva odbornika to učinila zbog nekih svojih opredjeljenja, a isto tako S.D., koji je iskazao želju da pređe u ovaj blok okupljen oko njega kao načelnika, ističući motive njegovog razočarenja u ljude koji čine tu grupaciju i vjerujući da će ovaj blok sigurno više doprinijeti napretku Opštine. Naveo je da je rečenica koja ga optužuje da je kupovao odbornike otišla u eter, jer se sjednice SO u cijelosti snimaju i emituju na lokalnoj televiziji, tako da svi građani to mogu da gledaju. Smatra da mu je nanesena velika šteta, da je bilo mnogo reakcija upućenih direktno i njemu i njegovoj porodici i na javnim mjestima, a na društvenim mrežama je bilo prisutno, pod anonimnim potpisima, licitiranje iznosa kojim je, navodno, kupio odbornike, pa su pominjane brojke „između 20 i 30 hiljada maraka“. S druge strane, tuženi je naveo da je, nakon uvreda koje je doživio u apelantovoj replici, smatrao da je opravdano da ljudi koji prevode odbornike tako brzo iz suprotstavljenih blokova u svoj blok imaju razlog da kritikuju tuđu moralnost. Nije smatrao da je S.D. neko davao novac i da je vršio klasičnu kupovinu, već da se trgovalo političkim interesima, privilegijama i mogućnosti da bude imenovan na dužnost koja će mu donijeti velika novčana primanja, jer je S.D. imenovan za predsjednika SO Rudo. Tuženi je istakao da se, nakon sastanka od 12. novembra 2016. godine na kojem je dogovoreno formiranje skupštinske većine, sutradan počelo pričati da se vrši nagovaranje S.D. da pređe u drugi blok i da mu je obećana dužnost predsjednika SO Rudo, što se u konačnici i ispostavilo na sjednici od 22. novembra 2016. godine. S obzirom na to da je S.D. u roku manjem od tri dana prešao iz jednog bloka u drugi i da je po sticanju prvi put odborničkog mandata postao predsjednik SO, smatra da je njegova izjava bila na mjestu. Iz obrazloženja presude dalje slijedi da je svjedok S.D. naveo da je prisustvovao sastancima oba bloka, da je sa opozicionim blokom postigao koalicijski dogovor i da ga je potpisao a nakon toga je prešao u blok koji podržava apelanta, a razlozi za to su što prvobitni blok nije imao nikakav program rada osim na sastancima kojima su se žarko borili oko podjele funkcija, te da mu apelant nikada nije ponudio bilo kakvu protivuslugu u zamjenu za njegovu podršku. Takođe, sud je izložio i sadržaj iskaza saslušanih svjedoka I.A., B.S., J.V., V.Ć., koji su naveli svoje spoznaje na okolnost istupa S.D. iz prvobitno dogovorene koalicije i pristupanja drugoj koaliciji (kako je navedeno na str. 6. i 7. prvostepene presude).
8. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 5 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) definisano značenje klevete kao radnje nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu, što znači da klevetničke izjave čine neistinite činjenice. Činjenične tvrdnje se mogu odnositi na određene ljudske radnje, konkretne događaje ili objektivna stanja, svojstva i osobine nekog lica. Međutim, ako se radi o okolnostima čije se postojanje, odnosno nepostojanje ne može utvrditi, ili se radi o vrijednosnom sudu, odnosno uopštenoj subjektivnoj ocjeni, zaključku ili mišljenju o drugom licu, tada se neistinitost takve izjave ne može dokazivati, pa to nisu činjenice ili činjenične tvrdnje. Prema tome, Osnovni sud je naveo da, analizirajući sporni tekst tuženog, smatra da se ne radi o kleveti, već da je ono što je u tekstu navedeno, u stvari, negativan lični stav, vrijednosni sud i mišljenje tuženog o apelantu u kontekstu njegovog političkog djelovanja i angažmana kao predsjednika jedne stranke i načelnika Opštine. Istinitost, odnosno neistinitost ovih tvrdnji se ne može objektivno dokazivati. Inače, kupovina poslanika uopšteno u javnosti je pitanje od javnog interesa, tako da bi se moglo smatrati da se radi o iznošenju ideje o nečemu što je od javnog interesa. Dalje, Osnovni sud je naveo da sloboda izražavanja nije apsolutna i ničim ograničena, te da je ključna uloga suda da o svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao samo puku deklaraciju. To u konkretnom slučaju znači da se mora uzeti u obzir da je apelant lice koje, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javna ličnost). Ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu koja je izazvana iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Bitno je naglasiti da je apelant javno lice i da je stoga dužan da trpi izražavanja koja nisu pohvalna a u predmetnom izražavanju tuženog radi se o pitanjima od javnog interesa. Osnovni sud je naveo da ono što je iznio tuženi ne predstavlja iznošenje činjenica, jer se činjenične tvrdnje mogu odnositi na određene konkretne događaje, određene ljudske radnje ili objektivna stanja, svojstva i osobine nekog lica, ali da se njihovo postojanje, odnosno nepostojanje može utvrditi, a ako se ne može utvrditi, onda ili se radi o vrijednosnom sudu, uopštenoj subjektivnoj ocjeni, zaključku ili mišljenju o drugom licu u kom slučaju se neistinitost takve izjave ne može dokazivati, pa to nisu činjenice ili činjenične tvrdnje. S obzirom na to Osnovni sud je naveo da ono što je iznio tuženi ne predstavlja klevetu i ne podliježe pravu na zaštitu prema ZZK, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
9. Pored toga, Osnovni sud je naveo da, sve kada bi se i prihvatilo da je tuženi rečenicom „da drugome otmu odbornike, da kupuju odbornike“ iznio činjenične tvrdnje, u situaciji da su izražavanje iznijeli odbornici na trećoj radnoj sjednici SO prema apelantu, kao načelniku Opštine, koji je javna ličnost, da je iznošenje vezano za pitanje političkog i javnog života, u konkretnom slučaju se ima primijeniti stav da je apelant kao javno lice dužan da trpi izražavanja koja nisu pohvalna pogotovo ako se radi o pitanjima od javnog interesa, jer kod javnih lica mora postojati širi stepen tolerancije.
10. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da iz predmeta spisa proizilazi da apelant nije ponudio dokaze kojim bi doveo do situacije da sud treba da usvoji tužbeni zahtjev. Teret dokazivanja snosi ona stranka u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme kao istinitu. Stoga, one činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka koja se na to pravo poziva, a apelant u konkretnom slučaju izvedenim dokazima tokom postupka nije dokazao činjenice koje ukazuju na postojanje klevete, a dosljedno tome i postojanje štete u vidu duševnih bolova kroz povredu ugleda i časti.
11. Presudom Okružnog suda broj 91 0 Mal 034990 18 Gž od 7. februara 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
12. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju, u suštini, radi o izražavanju ličnog stava i mišljenja tuženog o apelantu u pogledu njegovog angažmana kao predsjednika političke partije i načelnika Opštine, a čija istinitost se objektivno ne može dokazati, zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi kojima se spori pravilnost navedenog zaključka. Zbog toga su bez uticaja na drugačiju odluku suda i navodi žalbe da je tuženi tokom postupka tvrdio da je njegovo izražavanje istinito. Naime, ne radi se o iznošenju činjenica ili činjeničnih tvrdnji, na čemu se žalbom insistira, već o uopštenoj subjektivnoj ocjeni i mišljenju o drugom licu, a u konkretnom neistinitost takve izjave tuženog se ne može dokazivati. Suprotno navodima žalbe, pravilan je zaključak prvostepenog suda da, i u slučaju da je spornom izjavom tuženi iznio činjenične tvrdnje, potrebno bi bilo primijeniti stav da je apelant, kao načelnik Opštine, javna ličnost, te da je dužan da trpi izražavanja koja nisu pohvalna pogotovo ako se radi o pitanjima od javnog interesa. Naime, granice prihvatljive kritike su šire kada je riječ o javnim ličnostima u odnosu na privatna lica. Za razliku od običnih građana, koji to svojstvo nemaju, javna lica su neizbježno i svjesno izložena pomnom ispitivanju svake njihove riječi i djela od javnosti uopšte, te stoga moraju da ispolje veći stepen tolerancije. Prema tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu ocjene da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, jer je upravo putem ocjene dokaza u prvostepenoj presudi dao razloge zbog čega je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i primijenio relevantne zakonske propise. Najzad, Okružni sud je naveo da, prema odredbi člana 8 ZPP, slobodna ocjena dokaza podrazumijeva i slobodno odlučivanje suda koje dokaze će stranka izvesti, te da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao analizu izvedenih dokaza. Kontrola ocjene dokaza od višeg suda po žalbi mogla bi dovesti da drugostepeni sud posumnja u istinitost utvrđenih činjenica, a što bi opet upućivalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog kojih razloga u ovoj vrsti postupka nije moguće podnositi žalbu.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člaa 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na ugled kao segment prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
14. U vezi sa navodima o povredi njegovih prava, apelant tvrdi da su spornim izražavanjem iznesene činjenice i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog stava redovnih sudova prema kojem se u konkretnom slučaju radi o iznošenju vrijednosnog suda. S tim u vezi, apelant smatra da izvedeni dokazi nisu ocijenjeni ni pojedinačno, niti u međusobnoj vezi, kao i da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili sadržaj spornog izražavanja u kojem je tuženi apelantu, zapravo, stavio na teret da je izvršio krivično djelo, što ne predstavlja vrijednosni sud, već činjenicu za koju se mora dokazati da li je istinita ili ne. Osim toga, apelant smatra da je u postupku pred redovnim sudovima zanemareno procesno pravilo o teretu dokazivanja. U vezi sa navodima o povredi prava na privatni život, apelant smatra da se redovni sudovi nisu bavili pitanjem koje se tiče proporcionalnosti između suprotstavljenih prava, a ta proporcionalnost, bez obzira na to da li je u pitanju dokazana činjenica ili vrijednosni sud, može zavisiti od okolnosti i konteksta svakog pojedinog slučaja, uzimajući pri tome u obzir sve relevantne kriterijume koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i koji su navedeni u odlukama Ustavnog suda. S obzirom na to apelant smatra da, iako je iznošenje eventualnih zloupotreba načelnika legitimno pravo odbornika, a sve radi debate u demokratskom društvu, opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima načelnika ne može se braniti iznošenjem činjenica za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njegov ugled i društveno neprihvatljive radnje sa obilježjem krivičnog djela. Osim toga, ukoliko se već raspravlja o iznošenju činjenica o pitanjima od javnog interesa koje apelant kao javno lice mora da trpi, kao što je već navedeno, na tuženom je teret da dokaže da je činjenice iznio bona fide, odnosno u dobroj namjeri. Odgovori na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da obrazloženje osporene odluke sadrži odgovor na apelacione navode i da nema potrebe za daljnjim izjašnjavanjem u pogledu primjene materijalnog prava, a imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti, nije bilo dozvoljeno pobijanje prvostepene presude zbog činjeničnog stanja. S obzirom na to Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da u presudi toga suda zaključci i pravni stavovi nisu dati proizvoljno, niti postoji proizvoljnost u primjeni pozitivnih propisa, te da taj sud u svemu ostaje kod razloga iz prvostepene presude.
17. Tuženi je naveo da su redovni sudovi pravilno postupili kada su sporne navode okarakterisali kao vrijednosni sud, a ne kao činjenične tvrdnje, a čak i pod pretpostavkom da je riječ o navodima činjenične prirode, na osnovu iskaza svjedoka D.M., B.S., V.Ć. je dokazano da su ti navodi tačni. S obzirom na to tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 429. stav 1.
Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi iznos od 3.000 konvertibilnih maraka Član 433. stav 1.
Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
19. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 91 0 Mal 034990 18 Gž od 7. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 8. marta 2018. godine, a da je apelacija podnesena 3. maja 2018. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
25. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda koji se odnose na apelantovo nezadovoljstvo stavom redovnih sudova da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za klevetu, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
aPravo na privatni život
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i dopisivanje.
27. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svoga privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili privredne dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
28. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Apelant tvrdi da su mu spornim izražavanjem narušeni ugled i čast, jer su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice, a ne vrijednosni sud, kako su to zaključili redovni sudovi. Takođe, apelant smatra da je spornim izražavanjem tuženi apelantu, zapravo, stavio na teret da je izvršio krivično djelo, što ne predstavlja vrijednosni sud, već činjenicu za koju se mora dokazati da li je istinita ili ne. Osim toga, apelant smatra da nije pravilno uspostavljena pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i njegovog prava na privatni život.
30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi, Evropski sud Ahel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89-95). Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. U skladu s tim, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kog je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
31. Dovodeći navedene kriterijume u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa iznesenog izražavanja debati od javnog interesa. Ustavni sud najprije zapaža da je apelant, u vrijeme kada je izneseno navedeno sporno izražavanje, obavljao dužnost načelnika Opštine Rudo. Ustavni sud dalje zapaža da je sporno izražavanje izneseno na sjednici Skupštine opštine od 8. februara 2017. godine na kojoj se raspravljalo o izvještaju o radu načelnika Opštine, čiju funkciju je obavljao apelant, i da je apelant, nakon diskusije koju je iznio tuženi, tekst započeo riječima: „Gospodin Prijović (tuženi) i ja živimo u dva paralelna svijeta...“, a nakon toga je u zapisnik unesena replika tuženog u kojoj tuženi, pored ostalog, navodi: „Kad ljudi koji se kunu u moral, koji se kunu u političke stavove, u čistotu a da drugome otmu odbornike, da kupuju odbornike i ko zna šta već sve rade i da mi oni pričaju o poštenju...“ U vezi s tim se može zaključiti da je sporno izražavanje koje je iznio tuženi kao predstavnik politički suprotstavljene partije imalo cilj da na kritički način doprinese javnoj debati o ponašanju apelanta u svojstvu načelnika Opštine i kao predsjednika političke partije. Dakle, Ustavni sud zapaža da su se sporne izjave tuženog odnosile na postupanje apelanta kao javnog zvaničnika, odnosno da se nisu na bilo koji način ticale njegovog privatnog života. Iz navedenog jasno proizilazi da pitanje apelantovog ponašanja u toku obavljanja javne funkcije predstavlja temu od opšteg interesa i da se sporno izražavanje bavilo tim pitanjem koje kao takav predstavlja doprinos temi, odnosno debati od opšteg interesa. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje se bavi političkim djelovanjem iz čega proizilazi da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantu, što, prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.
32. U vezi s predmetom izražavanja, Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga su redovni sudovi imali obavezu da na osnovu sprovedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Dakle, status lica kao političara ili druge javne ličnosti ne otklanja potrebu za dovoljnim činjeničnim osnovom za izjave koje štete njegovoj ili njenoj reputaciji čak i kada se takve izjave tiču vrijednosnih sudova, a ne činjenica (vidi, Evropski sud, Lavric protiv Rumunije, presuda od 14. januara 2014. godine, stav 42).
33. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnim slučajem i imajući u vidu obrazloženje iz osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, a te zaključke je potvrdio i Okružni sud, sporno izražavanje sagledao iz više uglova upravo kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te član 10. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje da je u spornom izražavanju tuženog, kojim je replicirao na apelantove prethodne izjave, zapravo iznesen negativan lični stav, vrijednosni sud i mišljenje tuženog prema apelantu u kontekstu njegovog političkog djelovanja i angažmana kao predsjednika jedne partije i načelnika Opštine, pa se istinitost, odnosno neistinitost tih tvrdnji ne može objektivno dokazivati. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz načina na koji je Osnovni sud prezentovao iskaze saslušanih svjedoka u obrazloženju (kako je prikazano u tački 7 ove odluke) proizilazi da je mišljenje tuženog o otimanju i kupovini odbornika imalo odgovarajući činjenični osnov u političkim dešavanjima koja su prethodila spornom izražavanju, pa se ne može zaključiti da je to mišljenje bilo pretjerano. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Osnovni sud bavio izrazom „kupovine odbornika“ ističući da je uopšteno u javnosti to pitanje od javnog interesa, tako da bi se moglo smatrati da se radi o iznošenju ideje o nečemu što je od javnog interesa. U odnosu na tvrdnje da se apelant spornim tekstom dovodi u kontekst sa izvršenjem krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da se iz konteksta u kojem je navedeno sporno izražavanje nema ništa što ukazuje da bi se ono moglo razumjeti na način da se apelantu implicira izvršenje krivičnog djela sa nekim konkretnim obilježjima i da sporno izražavanje izlazi van okvira prihvatljivog kriticizma prema apelantu kao javnom licu. Naime, u kontekstu spornog izražavanja Ustavni sud podsjeća da član 10 Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (op. cit., Handiside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Budući da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi jasno i argumentovano obrazloženje koje je te sudove dovelo do zaključka da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o mišljenju i subjektivnom stavu tuženog, a ne o činjenicama podobnim za ispitivanje njihove istinitosti, Ustavnom sudu ostaje malo prostora da takvo obrazloženje ne prihvati kao valjano.
34. Konačno, Ustavni sud može prihvatiti da su navodi iz spornog teksta mogli izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelanta, ali da, isto tako, apelant, s obzirom na prihvatljive granice kritike koje su šire u njegovom slučaju, u skladu sa poslom kojim se bavi, mora da trpi izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva.
35. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u spornom izražavanju ne radi o kleveti u smislu ZZK i da ne postoji odgovornost tuženog za štetu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirali prava apelanta kao javnog lica na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženog na slobodu izražavanja.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
b) Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili teret dokazivanja i da nisu izvršili pravilnu analizu sprovedenih dokaza.
41. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
42. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer su u bitnom zaključili da sporno izražavanje predstavlja iznošenje mišljenja, a ne činjeničnu tvrdnju zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu relevantnih odredaba ZZK, za šta su dali prihvatljivo obrazloženje koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je sproveden dokazni postupak u kojem je apelant ravnopravno učestvovao i imao mogućnost da iznese sve svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva i u kojem su redovni sudovi izvršili ocjenu sprovedenih dokaza, pa činjenica da se apelantov stav o utemeljenosti njegovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom redovnih sudova per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, niti ukazuje da redovni sudovi nisu sproveli ocjenu dokaza, odnosno da je primjena pravila o teretu dokazivanja bila proizvoljna i na apelantovu štetu. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne uočava proizvoljnost u pogledu primjene procesnog prava u pogledu tereta dokazivanja i ocjene dokaza, zbog čega su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
43. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, zaključujući da sporno izražavanje predstavlja iznošenje mišljenja zbog čega ne postoji odgovornost za klevetu, izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije.
45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu primjene procesnih pravila o teretu dokazivanja, tako i pogledu ocjene dokaza.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević