Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2863/18 (V.K.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinska dozvola
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2863/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-2863/18, rješavajući apelaciju V.K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V.K.
protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001036 17 Uvp 2 od 1. februara 2018. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001036 17 U2 od 4. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Adelaide, Australija, podnio je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 001036 17 Uvp 2 od 1. februara 2018. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 001036 17 U2 od 4. maja 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Nevesine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06-361-96/08 od 21. decembra 2009. godine apelantu je odobrena upotreba dograđenog dijela stambene zgrade izgrađene u naselju „Kilavci“ u Nevesinju, na građevinskom zemljištu označenom kao precizirana k.č. (u daljnjem tekstu: predmetna k.č.).
3. Rješenjem Odjeljenja broj 06-361-96/08 od 14. jula 2010. godine apelantu je odobrena upotreba dijela dvojne stambene zgrade izgrađene na predmetnoj k.č. i određeno je da se odobrenje o upotrebi odnosi na istočni dio zgrade za koji je izdato rješenje o odobrenju izgradnje precizirani broj od 1. februara 1978. godine, a sastoji se od jednog stana u prizemlju i jednog stana na spratu, koji je kompaktibilan sa aneksom zgrade za koje je već izdato rješenje o odobrenju upotrebe broj 06-361-96/08 od 21. decembra 2009. godine.
4. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant podnio žalbu protiv prvostepenih rješenja, a kako o istoj nije odlučeno, podnio je tužbu zbog ćutanja administracije. Okružni sud je presudom broj 15 0 U 000870 od 2. juna 2011. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio kao nepotpuno Odjeljenja broj 06-361-96/08 od 14. jula 2010. godine i naložio Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu Ministarstvo) da u preciziranom roku donese novo rješenje.
5. Ministarstvo je, postupajući po nalogu Okružnog suda, donijelo rješenje broj 15-361-499/10 od 27. septembra 2011. godine, protiv kojeg je apelant podnio tužbu, koja je odbijena presudom Okružnog suda broj 15 0 U 001036 11 U od 14. maja 2012. godine. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, a koji je presudom Vrhovnog suda broj 15 0 U 001036 12 Uvp od 28. maja 2014. godine uvažen tako što je navedena presuda Okružnog suda preinačena na način što je tužba uvažena i poništen osporeni akt.
6. Nakon toga, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 15-03-361-449/10 od 2. februara 2016. godine kojim je naložilo Odjeljenju da u roku od 15 dana od dana dostavljanja tog rješenja odluči o apelantovom zahtjevu za izdavanje jednog rješenja o odobrenju za upotrebu za cijeli istočni dio objekta izgrađenog na preciziranoj k.č. na osnovu rješenja o odobrenju za građenje precizirani br. od 1. februara 1978. godine i 12. maja 1989. godine.
7. Postupajući po nalogu Ministarstva, Odjeljenje je donijelo rješenje broj 06-361-4/10 od 3. februara 2017. godine kojem je apelantu odobrena upotreba kompletnog istočnog dijela dvojne stambene zgrade izgrađene na preciziranoj k.č.
8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Odjeljenja broj 06-361-4/10 od 3. februara 2017. godine. Odlučujući o toj žalbi, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 15.03-361-254/17 od 12. aprila 2017. godine kojim je u cijelosti poništilo navedeno rješenje Odjeljenja i odbio apelantov zahtjev za dopunu rješenja Odjeljenja broj 06-361-96/08 od 14. jula 2010. godine.
Osporene odluke
9. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je u međuvremenu apelant podnio zahtjev Okružnom sudu da umjesto drugostepenog organa uprave odluči o njegovoj žalbi i donese jedinstveno rješenje o upotrebnoj dozvoli u smislu člana 52. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Okružni sud je presudom broj 15 0 U 001036 17 U2 od 4. maja 2017. godine odbio taj zahtjev.
10. U obrazloženju presude je konstatovano da je apelant podneskom od 28. februara 2017. godine obavijestio da mu je Odjeljenje dostavilo rješenje broj 06-361-4/10 od 3. februara 2017. godine, ali imajući u vidu da isto nije doneseno u ostavljenom roku, apelant istakao da i dalje ostaje pri svom zahtjevu. Međutim, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za postupanje tog suda po apelantovom zahtjevu za donošenje upravnog akta, odnosno da nisu ispunjeni uslovi za postupanje suda u smislu odredbe člana 52. ZUS-a. Naime, Okružni sud je istakao da je iz obavještenja Ministarstva od 13. aprila 2017. godine evidentno da je to Ministarstvo postupilo po presudi Vrhovnog suda od 28. maja 2014. godine, te da je donijelo rješenje od 2. februara 2016. godine, dakle donijelo je novi upravni akt u skladu sa kojim je prvostepeni organ donio rješenje od 3. februara 2017. godine, a koje je poništenom rješenjem Ministarstva od 12. aprila 2017. godine. Dakle, nakon što je Vrhovni sud poništio raniji upravni akt, nadležni upravni organ je nastavio postupak, odlučio o žalbi i dostavio predmet prvostepenom organu koji je 3. februara 2017. godine donio prvostepeno rješenje, a Ministarstvo je 12. aprila 2017. godine donijelo drugostepeno rješenje u tom predmetu. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da u konkretnoj pravnoj situaciji nisu ispunjeni uslovi da taj sud donese upravni akt koji bi u svemu zamijenio akt nadležnog organa uprave.
11. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 15 0 U 001036 17 Uvp 2 od 1. februara 2018. godine.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je odredbom člana 50. ZUS-a propisano da kada sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je osporeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnoj upravnoj stvari riječ o obavezi tuženog organa da donese novi upravni akt najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana prijema presude Vrhovnog suda u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim u toj presudi i primjedbama suda u pogledu postupka.
13. Vrhovni sud je dalje ukazao da je odredbama člana 52. ZUS-a propisan postupak i uslovi za sudsko izvršenje presude, ukoliko to ne učini nadležni organ. Naveo da je je tako stavom 1. tog člana propisano da ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku, ili akt o izvršenju presude donesene na osnovu člana 31. stav 4. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Takođe, naveo je da će sud po prijemu takvog zahtjeva stranke, prema odredbi stava 2. tog člana, zatražiti od nadležnog organa obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležni organ je dužan dati ovo obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni suda ne opravdava neizvršenje sudske odluke, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa. Sud će ovo rješenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje i o tome istovremeno obavijestiti organ koji vrši nadzor. Organ nadležan za izvršenje dužan je bez odlaganja da izvrši ovakvo rješenje.
14. Vrhovni sud je ocijenio da iz odredbe člana 52. stav 1. ZUS-a slijedi da je neophodan uslov za sudsko izvršenje presude – propust tuženog organa, onog čiji je akt poništen presudom u upravnom sporu ili je naloženo donošenje rješenja po žalbi ili po zahtjevu („ćutanje upravnog organa“) da donese novi akt u zakonom određenom roku koji ne može biti duži od 30 dana. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je Ministarstvo postupilo po presudi Vrhovnog suda i donijelo novi upravni akt od 2. februara 2016. godine, a apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja od. 3 februara 2017. godine, kao i da je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva od 12. aprila 2017. godine kojim je odlučeno o njegovoj žalbi. Shodno tome. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješenja od strane suda koje zamjenjuje akt Ministarstva jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 52. stav 1. ZUS-a za sudsko izvršenje presude umjesto tuženog organa. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je tačno da tuženi nije u zakonskom roku od 30 dana donio novi upravni akt, ali s obzirom da je po proteku tog roka donio novi upravni akt prije nego što se apelant obratio zahtjevom Okružnom sudu, da to može biti samo razlog za primjenu sankcija prema tuženom u smislu odredbe člana 65. ZUS-a, a ne razlog za donošenje upravnog akta od strane suda umjesto tuženog. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da je o predmetnom zahtjevu, Okružni sud trebao odlučiti rješenjem, a ne presudom, ali da ta činjenica ne čini odluku Okružnog suda nezakonitom.
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uslijed pogrešno utvrđenih činjenica i pogrešne primjene prava jer mu, kako navodi nije izdato rješenje o „jednoj potpunoj upotrebnoj dozvoli za cijeli objekat“ i nije mu dostavljeno na izjašnjenje obavještenje Ministarstva od 13. aprila 2017. godine i jer su redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbe čl. 50. i 52. ZUS-a kada su odbili njegov zahtjev. Pored toga, tvrdi da „postoji osnovana sumnja“ da je osporena presuda Okružnog suda donesena pod uticajem sudije Milosava Pikule“, a koji je, kako navodi u bliskom srodstvu sa majkom D.K. - lica koje stanuje u prizemlju zgrade za koju se traži izdavanje upotrebne dozvole.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji zapravo odnose na način na koji je osporenim odlukama utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno procesno pravo. Takođe, iz apelacionih navoda proizilazi da apelant ukaze na povredu principa nepristrasnosti suda u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. U vezi s apelantovim navodima iz kojih proizilazi da mu je na pravično suđenje u segmentu prava ne nepristrasan sud povrijeđeno zbog toga što je, kako tvrdi osporena presuda Okružnog suda donesena pod uticajem sudije Milosava Pikule“, a koji je, kako navodi u bliskom srodstvu sa majkom D. K.- lica koje stanuje u prizemlju zgrade za koju se traži izdavanje upotrebne dozvole, Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega, zapaža da je osporenu odluku Okružnog suda donio sudija pojedinac Bojan Stević, a ne sudija Milosav Pikula, pri čemu apelant, osim isticanja predmetnih navoda ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost postupajućeg sudije Okružnog suda koji je donio osporenu odluku, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bio pristrasan. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te smatra da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi sa ostalim apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporenih odluka Okružnog suda i Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi za zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 52. stav
1. ZUS-a za sudsko izvršenje presude umjesto tuženog organa uprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u tom kontkestu u obrazloženju osporenih odluka razmotreni apelantovi navodi kakve ponavlja u apelaciji i da je dovoljno jasno obrazloženo zašto ti apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Dovodeći u vezu ta obrazloženja sa relevantnim zakonskim odredbama na koje su se redovni sudovi pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena procesnog prava u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević