Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5799/18 (R. S.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5799/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5799/18, rješavajući apelaciju Rude Sliškovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2), (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Rude Sliškovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 005729 13 Uvp od 7. lipnja 2018. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Rudi Sliškoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Rudi Sliškoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Rude Sliškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 005729 13 Uvp od 7. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005729 13 U od 4. srpnja 2013.

godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata broj UP-II-03-41-598/12 od 19. ožujka 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rudo Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić, odvjetnik iz Travnika, podnio je 18. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 005729 13 Uvp od 7. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 005729 13 U od 4. srpnja 2013. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-598/12 od 19. ožujka 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 30. listopada 2019. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 11. studenog 2019. godine, dok je Ministarstvo odgovor na apelaciju dostavilo 19. veljače 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Službe broj 04-41-3-488-2/06 od 5. rujna 2006. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) VII. skupine sa 50% vojnog invaliditeta, po osnovi ranjavanja kao pripadnika HVO-a i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).

6. Rješenjem Službe broj 03-41-565/10 od 21. travnja 2010. godine, koje je doneseno u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti, apelantu je ukinut status RVI i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 31. ožujkom 2010. godine i ukinuto rješenje od 5. rujna 2006. godine.

7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je po službenoj dužnosti obnovljen postupak za priznavanje statusa RVI apelantu, da su pribavljeni novi nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva Instituta za nadzor i medicinsko vještačenje u Sarajevu (u daljnjem tekstu: liječničko povjerenstvo) od 17. ožujka 2010. godine kojim je apelantov invaliditet ocijenjen ispod 20% zbog čega je utvrđeno da ne postoje uvjeti za daljnje priznavanje statusa RVI apelantu obzirom na to da je Liječničko povjerenstvo donijelo drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog i revizionog liječničkog povjerenstva iz 2006. godine.

8. Protiv rješenja Službe od 21. travnja 2010. godine apelant je pravodobno podnio priziv koji je Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-848/10 od 17. rujna 2010. godine odbijen kao neutemeljen.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 060 U 003325 10 U od 1. lipnja 2011. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva od 17. rujna 2010. godine, te je predmet vraćen Ministarstvu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se iz spisa predmeta vidi da nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva nisu potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi i da ne sadrže činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, odnosno da oni nisu dani sukladno članku 8. st. 2, 3. i 4. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava.

10. Ministarstvo je u ponovljenom postupku upotpunilo ispitni postupak i pribavilo novi nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva od 18. listopada 2011. godine, koje je, također, utvrdilo da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%-trajno, te je donijelo novo Rješenje broj UP-II-03 41-862/11 od 29. studenog 2011. godine kojim je priziv protiv rješenja od 21. travnja 2010. godine odbilo kao neutemeljen.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 004487 11 U od 26. ožujka 2012. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva od 29. studenog 2011. godine, te je predmet vraćen Ministarstvu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nalaz i mišljenje 18. listopada 2011. godine nisu doneseni sukladno odredbama članka 8. st. 2, 3. i 4. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava, odnosno da oni nisu dovoljno obrazloženi, jasni i potpuni, niti sadrže sve činjenice koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Kantonalni sud je predložio da Ministarstvo pravilno i potpuno utvrdi sve činjenice koje su od odlučnog značaja za pravilno i zakonito rješenje upravne stvari i da donese pravilnu i zakonitu odluku.

12. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-II-03-41-848/10 od 19. ožujka 2013. godine kojim je odbilo apelantov priziv i potvrdilo prvostupanjsko rješenje od 21. travnja 2010. godine.

13. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, postupajući po nalozima Kantonalnog suda, apelantov predmet uputilo Liječničkom povjerenstvu radi davanja novog nalaza i mišljenja sukladno članku 8. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava. Liječničko povjerenstvo je donijelo novi nalaz i mišljenje od 15. siječnja 2013. godine, na temelju ponovno izvršenog neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, u kojim je navelo da ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 17. ožujka 2010. godine, odnosno da se po osnovi oslabljenog sluha nakon detonacije 1993. godine apelantov invaliditet ocjenjuje ispod 20%, jer se prvi put, prema dokumentaciji u spisu, nalazom ORL-a od 4. siječnja 2001. godine (osam godina nakon povrede), obostrani gubitak sluha po Fowlleru registrira u visini 49,89%, a što se ne bi moglo podvesti pod točku 174. Liste invaliditeta. Što se tiče ranjavanja u desnu potkoljenicu, Liječničko povjerenstvo je navelo da i dalje smatra da se apelantov invaliditet ocjenjuje ispod 20%, da ranjavanje u desnu potkoljenicu nije ostavilo posljedice u smislu ograničene pokretljivosti u težem stupnju, a da su diskretni ožiljci od ranjavanja sanirani. Slijedom iznesenog, Liječničko povjerenstvo je navelo da je ukupni apelantov invaliditet ispod 20%.

14. Slijedom iznesenog, Ministarstvo je istaknulo što je propisano relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja i Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava, te je navelo da je Liječničko povjerenstvo sukladno tim odredbama ponovno izvršilo nadzor i medicinsko vještačenje nalaza i mišljenja prvostupanjskog i revizionog liječničkog povjerenstva iz 2006. godine, te je na temelju uvida u njih i priloženu medicinsku dokumentaciju donijelo nalaz i mišljenje od 15. siječnja 2013. godine kojim je utvrdilo da apelantov vojni invaliditet iznosi ispod 20%. Ministarstvo je navelo da obzirom na to da je Liječničko povjerenstvo, poštujući navode iz presude, donijelo drugačiji nalaz i mišljenje u pogledu postotka vojnog invaliditeta u odnosu na nalaze i mišljenja prvostupanjskog i revizionog liječničkog povjerenstva, to nisu ispunjeni uvjeti iz članka 3. Zakona o pravima branitelja u pogledu postotka vojnog invaliditeta apelanta za priznavanje statusa RVI. Ministarstvo je navelo da su zbog toga navodi priziva ocijenjeni kao neutemeljeni, a prvostupanjsko rješenje od 21. travnja 2010. godine je potvrđeno kao pravilno i na zakonu zasnovano.

15. Apelant je tužbom od 29. travnja 2013. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 19. ožujka 2013. godine.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 005729 13 U od 4. srpnja 2013. godine apelantova tužba je odbijena je kao neutemeljena.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen apelantov navod da su nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva šturi i nedovoljno obrazloženi. Naime, Liječničko povjerenstvo je nalaz i mišljenje dalo nakon što je neposredno pregledala apelanta i izvršilo uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju, te je na temelju tih dokaza utvrdilo činjenično stanje koje je drugačije od onog kako su ga utvrdila liječnička povjerenstva u prethodnom postupku. Ovakav nalaz i mišljenje su, i po nalaženju tog suda, udovoljili svim zahtjevima iz odredbe članka 8. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta, jer se Liječničko povjerenstvo jasno i određeno izjasnilo o tjelesnoj ozljedi koja je nastala ranjavanjem apelanta, kao i o stanju organizma nakon njenog saniranja koje je takvo da kod apelanta postoji invaliditet ispod 20%. Kantonalni sud je naveo da je upravno tijelo potpuno i pravilno odlučilo kada je na temelju jasnog i obrazloženog nalaza i mišljenja tima liječnika donijelo odluku kao u izreci pobijanog rješenja, koju u cijelosti prihvaća i taj sud. Kantonalni sud je naveo da apelant nije imao nikakvog razloga da sumnja u objektivnost nalaza i mišljenja Liječničkog povjerenstva, jer ih je sačinilo najviše stručno tijelo u toj oblasti i sukladno liječničkoj vještini i znanosti, pa je upravno tijelo pravilno postupilo kada je svoje rješenje zasnovalo na takvom nalazu i mišljenju. Imajući u vidu navedeno, a ocjenjujući zakonitost osporenog upravnog akta, Kantonalni sud je zaključio da je postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno proveden, da je pobijano rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, te da je upravno tijelo u obrazloženju osporenog rješenja dalo jasno obrazloženje zašto i na koji način je ocijenilo apelantov invaliditet.

18. Apelant je 20. lipnja 2013. godine protiv presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 005729 13 Uvp od 7. lipnja 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, zbog čega je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke neutemeljen. Vrhovni sud je istaknuo što je propisano relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja, te je naveo da su, sukladno tim odredbama, doneseni novi nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva od 15. siječnja 2013. godine, nakon što je utvrđeno drugačije činjenično stanje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog i revizionog liječničkog povjerenstva (iz 2006. godine). Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da upravno tijelo nije povrijedilo zakon na apelantovu štetu kada je u obnovljenom postupku isključivo na temelju nalaza i mišljenja Liječničkog povjerenstva (koje je utvrdilo da ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%) utvrdilo da ne postoje uvjeti za dalje priznavanje statusa RVI propisani člankom 3. Zakona o pravima branitelja. Vrhovni sud je naveo da je odluku upravnog tijela kao pravilnu ocijenio i prvostupanjski sud, pri čemu razloge dane u obrazloženju prvostupanjske presude prihvaća i taj sud. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da su nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva šturi i nedovoljno obrazloženi, te je naveo da je te iste navode pravilno odbio i prvostupanjski sud. Ovo zbog toga što je navedeni nalaz Liječničkog povjerenstva, koje je najviše stručno (medicinsko) tijelo vještačenja u toj oblasti, jasan i dovoljno obrazložen sa detaljnim opisom stanja oštećenja organizma i činjenicama koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano člankom 8. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja, a dan je na temelju pregleda apelanta i cjelokupne pribavljene medicinske dokumentacije u spisu predmeta.

21. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su neutemeljeni i apelantovi navodi da su povrijeđene odredbe članka 19. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja, jer se time ne dovodi u sumnju pravilnost predmetnog nalaza i mišljenja iz čijeg sadržaja se očito vidi da je Liječničko povjerenstvo, neposrednim pregledom apelanta i uvidom u svu pobrojanu medicinsku dokumentaciju, utvrdilo da invalidnost kod apelanta po osnovi oštećenja sluha iznosi ispod 20%, a po osnovu povrede noge, također, iznosi ispod 20%, tako da ukupno oštećenje organizma iznosi ispod 20%, a što je sukladno odredbi stavka 2. navedenog članka podzakonskog propisa. Vrhovni sud je naveo da se, zbog toga, nisu mogli prihvatiti ni apelantovi prigovori da mu Liječničko povjerenstvo nije priznalo invaliditet temeljem oštećenja sluha i oštećenja noge. Obzirom na izneseno, Vrhovni sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio kao neutemeljene i odlučio je kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

23. Apelant ukazuje da su osporene odluke i izvedeni zaključci zasnovani na nalazu i mišljenju Liječničkog povjerenstva Instituta za medicinska vještačenja bez omogućavanja apelantu da izvodi dokaze vještačenjem druge stručne institucije ili vještaka medicinske struke koje bi se suprotstavilo spornim nalazima i mišljenjima. Apelant ističe da je neshvatljivo da su, na temelju istog ranjavanja i istih posljedica, ranija povjerenstva njegov stupanj invaliditeta ocijenila sa 50%, a sada je ocijenjen ispod 20%. Osim toga, apelant smatra da su nalazi i mišljenja liječničkog povjerenstva (iz 2010. i 2013. godine) šturi, nedovoljno obrazloženi i da nisu pribavljeni svi nužni nalazi (neurologa, fizijatra i dr.). Dalje, ukazuje da je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke trebao uvažiti činjenicu da je došlo do izmjene ključnog akta, odnosno da je donesen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja (kojim je propisano da liječnička povjerenstva kod utvrđivanja postotka invalidnosti u postupcima koji su u tijeku i u izvršenju sudskih presuda za ranjavanje, a o čemu postoji medicinska dokumentacija, invalidnost neće utvrđivati manje od 20% - X. skupina), pa uvažiti podneseni zahtjev i poništiti presudu Kantonalnog suda.

24. Apelant, također, navodi da je postupak za ostvarivanje prava na invalidninu, odnosno utvrđivanja statusa RVI, trajao od 2010. do 2018. godine, što je neopravdano dugo i što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje.

b)Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da apelantu u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena navedena prava zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

26. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz osporene odluke, da apelantova prava nisu povrijeđena, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

27. Ministarstvo je kronološki opisalo tijek postupka, navelo što je propisano relevantnim odredbama zakona i podzakonskih akata, te je istaknulo da su navodi apelacije neutemeljeni, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

28. Služba je detaljno, kronološki opisala tijek postupka, pozivajući se na relevantne odredbe na temelju kojih je proveden postupak, bez izjašnjenja na navode apelacije.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

30. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

31. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član ak10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

32. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS i 90/17) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. stavak 1.

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti utjecalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Članak 41. stavak 2.

Reviziju prvostupanjskih rješenja vrši kantonalno tijelo uprave nadležno za braniteljsk-invalidsku zaštitu u roku od tri mjeseca od dana prijema predmeta. U vršenju revizije kantonalno tijelo uprave nadležno za braniteljsko-invalidsku zaštitu može dati suglasnost na prvostupanjsko rješenje, može ga izmijeniti, poništiti, ukinuti i samo drugačije riješiti upravnu stvar ili vratiti predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Članak 46.

Vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, nesposobnost za privređivanje, kao i uzrok smrti ratnog vojnog invalida iz članka 21. st. 5. i 6. ovog Zakona utvrđuje se na temelju nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih povjerenstava iz članka 47. ovog Zakona.

Članak 47. st. 1, 2, 3. i 4.

Liječničko povjerenstvo koje daje nalaz i mišljenje nadležnom tijelu koje u prvom stupnju rješava o pravima, prema ovom Zakonu, čine dva člana i to liječnici specijalisti.

Liječničko povjerenstvo koje daje nalaz i mišljenje tijelu koje u drugom stupnju rješava o pravima, prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana povjerenstva liječnici specijalisti.

Liječničko povjerenstvo koje daje nalaz i mišljenje u postupku revizije prvostupanjskih rješenja o pravima, prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana povjerenstva liječnici specijalisti.

Federalni ministar će imenovati posebno liječničko povjerenstvo koje vrši nadzor i medicinsko vještačenje koje čine tri člana od kojih su najmanje dva člana liječnici specijalisti.

Članak 52.

Nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva iz članka 47. stavak 3. ovog Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. ovog Zakona.

Ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebno liječničko povjerenstvo iz članka 47. stavak 4. ovog Zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih povjerenstava iz članka 47. st. 1., 2. i 3. ovog Zakona taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka.

VI.Dopustivost

33. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 U 005729 13 Uvp od 7. lipnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. kolovoza 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. listopada 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

39. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku, koji je obnovljen po službenoj dužnosti, odlučivalo o priznavanju statusa RVI apelantu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporene odluke

41. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

42. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da su tijela uprave utvrdila činjenično stanje na temelju nalaza i mišljenja nadležnog Liječničkog povjerenstva koje je utvrdilo da apelantov vojni invaliditet iznosi ispod 20%. S tim u svezi, a nasuprot apelacionim navodima, u obrazloženju osporenih odluka detaljno je opisan sadržaj nalaza i mišljenja Liječničkog povjerenstva od 15. siječnja 2013. godine za koji je utvrđeno da je urađen sukladno relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz dokaza koji su provedeni u postupku. Nadalje, obzirom na zaključak Liječničkogs povjerenstva o procjeni invaliditeta kod apelanta, te, s tim u svezi, zaključak da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji osnova za daljnje priznavanje statusa RVI apelanta sukladno relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju upravnog tijela i redovitih sudova. U svezi sa apelantovim navodom da mu nije bilo omogućeno da izvodi dokaze vještačenja druge stručne institucije ili vještaka medicinske struke, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude naveo da apelant nije imao nikakvog razloga da sumnja u objektivnost nalaza i mišljenja Liječničkog povjerenstva, jer ih je sačinilo najviše stručno tijelo u toj oblasti i sukladno liječničkoj vještini i znanosti.

43. Dalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke trebao uvažiti činjenicu da je došlo do izmjene ključnog akta, odnosno da je donesen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja. Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije ne slijedi da je ove navode apelant isticao u tijeku postupka pred Vrhovnim sudom. S tim u svezi, budući da je apelant propustio te navode istaknuti u postupku pred Vrhovnim sudom, na koji način bi pružio mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni, dakle da te navode ističe prvi put, ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

44. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su tijelo uprave i redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

46. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud zapaža da je u predmetu obnove postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja statusa RVI Služba donijela rješenje 21. travnja 2010. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 7. lipnja 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko osam godina i dva mjeseca, što je period koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

48. U konkretnom slučaju radi se o obnovi postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja statusa RVI. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta, jer je o ishodu tog postupka ovisilo priznanje statusa RVI i prava koja proizlaze iz tog statusa. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.

49. Ustavni sud zapaža da je Služba 21. travnja 2010. godine u obnovi postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja statusa RVI poništila prvostupanjsko rješenje od 5. rujna 2006. godine (kojim je apelantu priznat status vojnog invalida VII. skupine sa 50 % vojne invalidnosti), te da je apelantu ukinut status RVI, budući da mu je invalidnost ocijenjena ispod 20%. Odlučujući u postupku po apelantovom prizivu Ministarstvo je potvrdilo rješenje Službe od 21. travnja 2010. godine. Potom, Ustavni sud uočava da je apelant podnio tužbu, koju je Kantonalni sud uvažio i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je nakon toga Ministarstvo donijelo rješenje kojim je potvrđeno rješenje Službe. Međutim, Kantonalni sud je ponovno uvažio apelantovu tužbu i predmet je vratio Ministarstvu na ponovni postupak. Ustavni sud uočava da je Ministarstvo po treći put donijelo rješenje od 19. ožujka 2013. godine kojim je potvrdilo rješenje Službe od 21. travnja 2010. godine. Ovo rješenje Ministarstva je potvrdio i Kantonalni sud odbijajući apelantovu tužbu presudom od 4. srpnja 2013. godine. U svezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Dalje, Ustavni sud nalazi da je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda trajao oko pet godina (zahtjev podnesen 20. lipnja 2013. godine, a presuda donesena 7. lipnja 2018. godine), a da Vrhovni sud nije dao bilo kakve razloge za navedeno.

50. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao više od osam godina od čega samo pred Vrhovnim sudom oko pet godina.

51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

52. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

53. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. lstudenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

54. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

55. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u suštini, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmet više puta vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, te da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina da odluči o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

57. Sa druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili nalaz nadležnog liječničkog povjerenstva, na temelju kojeg su utvrdili činjenično stanje, kada su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji osnova za daljnje priznavanje statusa RVI apelantu sukladno relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja.

58. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5799/18 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio