Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/20 (M.B.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-36/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-36/20, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 062677 17 Rev od 24. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 062677 12 Rsž od 20.

prosinca 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 062677 10 Rs od 18. listopada 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnio je 6. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 062677 17 Rev od 24. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 062677 12 Rsž od 20. prosinca 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 062677 10 Rs od 18. listopada 2012. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je traženo da se obveže prvotuženi ("Puma Security" d.o.o Mostar) da isplati novčanu naknadu po osnovu stimulacije, po osnovu ostvarenog prihoda za fizičku zaštitu, po osnovu prihoda od prodaje i ugradnje opreme, te po osnovu prihoda koji se ostvari honorarnim poslovima za razdoblje od 1. ožujka 2009. do 2. srpnja 2010. godine, te je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata otpremnine. Dalje je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog ("Sector Security" d.o.o. Banja Luka) kojim je traženo da se poništi kao nezakonito rješenje drugotuženog od 5. ožujka 2009. godine. Osim toga, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je govorom o radu na neodređeno vrijeme propisano pravo zaposlenika na stimulaciju, a mjerila za stimulaciju određena su u čl. 5. st. 1. alineja 2. te je stimulacija određena u visini od 10% prometa koji se ostvari za priključak na DOC, 10% od prihoda za fizički zaštitu, kada se odbiju svi troškovi 20% od prihoda od prodaje ugradnje opreme, kada se odbiju svi troškovi, te 20% od prihoda koji se ostvari honorarnim poslovima. Kako je utvrđeno da je apelantu nezakonito otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od strane prvotuženog, apelantu je pripalo pravo na naknadu plaće u periodu od 14. listopada 2008. do 28. veljače 2009. godine, a samim tim mu je pripalo i pravo na ugovorenu stimulaciju, zbog čega je prema mišljenju prvostupanjskog suda tužbeni zahtjev kojim je potraživana stimluacija u tom dijelu osnovan. Međutim, stimulacija je kao pojmovna kategorija vezana za rezultate rada, a budući da je apelantu prestao radni odnos s danom 28. veljače 2009. godine po rješenju prvotuženog, prvostupanjski sud je utvrdio da apelant nije mogao potraživati naknadu po osnovu stimulacije za razdoblje od 1. ožujka 2009. do 2. srpnja 2010. godine. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata otpremnine po osnovu nezakonitog raskida ugovora o radu, prvostupanjski sud je naveo da je kroz postupak utvrđeno da su nezakonita rješenja prvotuženog o otkazu ugovora o radu, pa je cijelosti neutemeljen dio tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine iz razloga što nije usklađen sa tužbenim zahtjevom kojim se traži poništenje kao nezakonitih odluka o prestanku radnog odnosa i tužbenim zahtjevom kojim je utvrđeno da se apelant nalazi u stalnom radnom odnosu s prvotuženim.

4. U obrazloženju presude drugostupanjski sud je naveo da je osnovan žalbeni prigovor drugotuženog, a što je nedvojbeno dokazano, da apelant nikad nije bio radnik kod drugotuženog pa rješenje drugotuženog nije moglo proizvesti pravne posljedice na radno pravni status apelanta, zbog čega apelant nije ni imao pravni interes da poništava rješenje od 5. ožujka 2009. godine.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizilazi da je apelant sa prvotuženim 2008. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da bi prvotuženi donio rješenje kojim je apelantu s danom 28. veljače 2009. godine prestao radni odnos kod prvotuženog, a drugotuženi 5. ožujka 2009. godine donio rješenje kojim je raskinuo ugovor o radu zaključen između prvotuženog i apelanta s danom 1. ožujka 2009. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je ispravna odluka drugostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev u odnosu na drugotuženog, pri čemu je naveo da drugotuženi nije bio ni u kakvom obvezno pravnom odnosu s apelantom, pa i nije pasivno legitimiran u postupku, bez obzira što je donio pobijano rješenje. O razlozima o odbijanju zahtjeva apelanta za isplatu tražene stimulacije po osnovu ostvarenih prihoda od prodaje i ugradnje opreme prvotuženog i isplatu otpremnine nižestsupanjski sudovi su pravilno obrazložili svoje odluke. Konačno, naveo je da je neosnovano apelant osporavao odluku suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, jer je apelant u parnici u odnosu na prvotuženog uspio samo djelimično, a u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti, pa mu nisu pripali traženi troškovi, pri čemu se u odnosu na prvotuženog sud pravilno pozvao na odredbe članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog ističe da zbog okolnosti da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu nije mogao ostvariti plaću u punom obliku u koju bi ulazila i stimulacija, pa mu je trebala biti nadoknađena šteta i u tom pogledu (čl. 96. Zakona o radu).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/20 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio