Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5306/18 (L. B.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Bračna stečevina
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5306/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5306/18, rješavajući apelaciju Ljubice Brković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Brković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 012884 18 Rev 2 od 7. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubica Brković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prnjavora, koju zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 17. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 012884 18 Rev 2 od 7. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 10. do 13. januara 2020. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Tatjane Ćurlik, advokata iz Banje Luke, kao punomoćnika tužene Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (sada Addiko Bank a.d. Banja Luka, u daljnjem tekstu: tužena) pred redovnim sudovima, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 21. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 012884 12 P od 19. juna 2014. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje određeno Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 Ip 010427 od 18. maja 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o izvršenju) na 1/2 dijela određenih nekretnina (bliže opisano u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da se ukine navedeno rješenje o izvršenju i obustavi izvršni postupak na suvlasničkom dijelu apelantkinje.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da je tužena sa Preduzećem za proizvodnju, trgovinu i usluge „Dion & Tehnix“ d.o.o. Prnjavor (vlasnik navedenog preduzeća D. B.) zaključila 6. marta 2007. godine ugovor o dugoročnom kreditu, kao i aneks ugovora o dugoročnom kreditu 26. aprila 2010. godine, a da je kao sredstvo obezbjeđenja navedenog ugovora o kreditu u zemljišnu knjigu upisano založno pravo - hipoteka na predmetnim nekretninama (koje su bile upisane kao svojina i posjed bivšeg apelantkinjinog supruga D. B. sa 1/1 dijela). Nadalje je naveo da je hipoteka upisana u zemljišnu knjigu na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda od 23. marta 2007. godine, te rješenja Osnovnog suda od 12. februara 2008. godine, te da je upis izvršen 26. marta 2007. godine, odnosno 12. februara 2008. godine. Zatim je naveo da je u izvršnom postupku, na prijedlog tužene kao tražioca izvršenja, sud dozvolio izvršenje predmetnim rješenjem o izvršenju protiv kojeg je apelantkinja kao treće lice izjavila prigovor (jer predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu imovinu), pa je zaključkom Osnovnog suda od 1. decembra 2011. godine apelantkinja upućena da pokrene parnicu protiv tuženog radi proglašenja rješenja o izvršenju nedopuštenim. Takođe je naveo da je apelantkinja bila u braku sa D. B. (zaključili brak 26. marta 1983. godine), koji je razveden presudom Osnovnog suda od 27. aprila 2000. godine, a da je D. B. 28. juna 2004. godine zaključio brak sa sadašnjom suprugom (ime i prezime navedeno u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: sadašnja supruga), koja je prilikom zasnivanja založnog prava dala saglasnost radi uknjiženja založnog prava na predmetnim nekretninama. Pored navedenog je istaknuo da je presudom na osnovu priznanja od 29. maja 2013. godine utvrđeno pravo apelantkinji, po osnovu stečene zajedničke imovine u braku sa D. B., 1/2 dijela prava svojine na predmetnim nekretninama, pa da se na osnovu te presude 9. septembra 2013. godine apelantkinja upisala kao suvlasnik sa 1/2 dijela u određene zemljišnoknjižne uloške.

7. Osnovni sud je citirao član 9 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, kao i član 64 Zakona o osnovnim svojinskopravnimodnosima, pa je istakao da je, s obzirom na to da je upis hipoteke izvršen 26. marta 2007. godine i 12. februara 2008. godine, navedeni član Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima primjenljiv, jer je taj zakon bio na snazi u vrijeme kada je izvršen upis hipoteke. U vezi sa navedenim je istakao da je u postupku utvrđeno da je upis hipoteke na nekretninama radi obezbjeđenja potraživanja tužene prema ugovoru o kreditu izvršen na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda, pa kod činjenice da je hipoteka u korist tužene na navedenim nekretninama upisana na osnovu valjanog pravnog posla, tj. sudske odluke, da je osnovano pozivanje tužene na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

8. Osnovni sud je istakao da je tužena savjesna, jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis apelantkinjin bivši suprug bio upisan na predmetnim nekretninama sa 1/1 dijela, a tužena je prilikom upisa založnog prava obezbijedila svojeručno potpisanu izjavu sadašnje supruge D. B., pa za činjenicu da je D. B. bio u braku sa apelantkinjom tužena i nije mogla znati. Nadalje je istakao da je hipoteka kao stvarno pravo vezana za nekretninu, a ne za ličnost, pa dozvoljeno izvršenje se ne može proglasiti nedopuštenim zbog promjene vlasnika, posebno kod činjenice da je u postupku utvrđeno da je uknjižba hipoteke izvršena na osnovu valjanog pravnog posla, tj. sudske odluke, i da je tužena bila savjesna.

9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 012884 17 GŽ2 od 24. oktobra 2017. godine usvojena je apelantkinjina žalba i preinačena prvostepena presuda, pa je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje određeno predmetnim rješenjem o izvršenju na 1/2 dijela predmetnih nekretnina, te je ukinuto predmetno rješenje o izvršenju i obustavljen izvršni postupak na suvlasničkom dijelu apelantkinje.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao odredbu člana 270 stav 5 i člana 271 st. 1, 2 i 6 Porodičnog zakona. Zatim je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja, kao i presude na osnovu priznanja od 29. maja 2013. godine proizilazi da su u momentu zaključenja ugovora, na osnovu kojih je uknjiženo založno pravo na predmetnim nekretninama, te nekretnine predstavljale zajedničku imovinu apelantkinje i D. B. Naime, takvim raspolaganjem - opterećenjem nekretnina D. B. je raspolagao i dijelom koji je pripadao apelantkinji.

11. Okružni sud je citirao odredbu člana 281 stav 2 Porodičnog zakona, te istakao da iz citirane odredbe proizilazi da je za upravljanje zajednički stečenom imovinom potreban sporazum bračnih supružnika čije postojanje nije moguće pretpostaviti, nego ga je potrebno dokazati. Zatim je istakao da je pod sporazumom iz navedene odredbe moguće smatrati i prećutni pristanak jednog bračnog supružnika na pravne radnje drugog supružnika pod uslovom da postoji saznanje za preduzimanje tih radnji. U vezi s tim je istakao da u vrijeme preduzimanja radnji od D. B. apelantkinja nije bila u braku sa njim, niti joj je bilo poznato da je on raspolagao zajedničkom imovinom, a tužena nije dokazala suprotno. Okružni sud je istakao da zbog toga nisu osnovani navodi tužene u odgovoru na žalbu da se ne može govoriti o zajedničkoj bračnoj imovini i da je u vrijeme zasnivanja založnog prava sadašnja supruga D. B. dala saglasnost za zasnivanje založnog prava.

12. Okružni sud je naveo da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu stečenu u braku apelantkinje i D. B. sa doprinosom apelantkinje u tom sticanju od 1/2 dijela, da je neosnovano pozivanje suda na načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano u Zakonu o zemljišnim knjigama. Takođe je naveo da načelo povjerenja u zemljišne knjige nije apsolutnog karaktera. Načelo povjerenja podrazumijeva pretpostavku tačnosti, ali ne i apsolutnu fikciju tačnosti. Naime, činjenica da je neko upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik samo je pretpostavka svojine koja otpada ako drugi, čije sticanje nije upisano u zemljišnoj knjizi, dokaže da ima valjan osnov sticanja tog prava.

13. Okružni sud je, takođe, istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o savjesnosti tužene pri čemu se sud poziva samo na načelo povjerenja u zemljišne knjige, bez izvođenja bilo kakvih dokaza koji se odnose na savjesnost tužene. Prema okolnostima pravnog posla - ugovora o kreditu koji je obezbijeđen upisom hipoteke na nekretninama D. B., tužena je trebalo da primijeni posebne mjere provjere obezbjeđenja potraživanja koje nalaže pravni standard pažnje dobrog privrednika. Ova pažnja bi podrazumijevala temeljitu provjeru davaoca založne izjave koja podrazumijeva i provjeru porijekla založenih nekretnina. Okružni sud je istakao da, kako tužena nije preduzela takve mjere opreza, a ocjenjujući godine D. B. i vrijeme zaključenja braka sa sadašnjom suprugom, teško je pretpostaviti njegovu savjesnost u skladu sa odredbom člana 103 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

14. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 012884 18 Rev2 od 7. juna 2018. godine usvojena je revizija tužene, pa je preinačena presuda Okružnog suda od 24. oktobra 2017. godine, tako što je apelantkinjina žalba odbijena i presuda Osnovnog suda od 19. juna 2014. godine potvrđena.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema opštem načelu obligacionog prava, niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prenos mora biti u skladu sa drugim opštim načelima u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Zatim je istakao da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu. Prema tome, u konkretnom slučaju utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu se ne može ograničiti samo na tuženu koja je, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, postupala sa povjerenjem u zemljišne knjige, već se to utvrđivanje odnosi i na apelantkinju, koja polaže pravo na nekretninama koje su bile predmet založnog prava.

16. Vrhovni sud je ukazao da je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, na predmetnim nekretninama založno pravo zasnovano 26. marta 2007. godine, odnosno 12. februara 2008. godine, da se kod zasnivanja tog prava tužena pouzdala u načelo povjerenja u zemljišne knjige, te da je pribavila i saglasnost sadašnje supruge D. B. Nasuprot tome, apelantkinja, čiji je brak sa D. B. razveden presudom Osnovnog suda od 27. aprila 2000. godine, koja je tokom trajanja braka sa njime stekla zajedničku imovinu, do zasnivanja založnog prava nije preduzela niti jednu pravnu radnju da se to njeno pravo u pripadajućem dijelu upiše u zemljišnu knjigu u kojoj su predmetne nekretnine bile upisane u korist D. B. sa 1/1 dijela, a radi zaštite tog prava iako joj je to pravo pripadalo prema odredbama Porodičnog zakona i odredbama tada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama. Nadalje je istakao da apelantkinja ni nakon zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama nije preduzimala radnje u pravcu zaštite imovine sve dok na osnovu predmetne hipoteke sud nije donio predmetno rješenje o izvršenju 18. maja 2011. godine, kada je kao treće lice u tom izvršnom postupku upućena na parnicu i ishodila presudu na osnovu priznanja Osnovnog suda od 29. maja 2013. godine. U vezi s tim je istakao da je tom presudom, na šta se sa pravom u reviziji ukazuje, utvrđeno da zajedničku imovinu čine i nekretnine upisane u određeni zk.ul. (dio predmetnih nekretnina, bliže opisan u obrazloženju presude) iako je ove nekretnine, prema prezentovanom kupoprodajnom ugovoru od 11. oktobra 2000. godine i aneksu ugovora od 6. decembra 2004. godine D. B. stekao nakon razvoda braka sa apelantkinjom.

17. Vrhovni sud je naglasio da iz navedenog proizilazi da se apelantkinja u periodu od 11 godina ponašala potpuno pasivno u pogledu zaštite prava susvojine na predmetnim nekretninama koje je stekla u braku sa D. B. čak i kad se prihvati zaključak drugostepenog suda da nije bila upoznata sa spornim raspolaganjem (koji je suprotan apelantkinjinom iskazu datom u svojstvu parnične stranke na ročištu za glavnu raspravu), te da je tek 2013. godine ishodila presudu na osnovu priznanja kojom je u njenu korist, po osnovu sticanja u braku, utvrđeno pravo susvojine na predmetnim nekretninama, jer je D. B. priznao njen zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da se upravo apelantkinja nije ponašala saglasno pravnom standardu dobrog domaćina, a ne tužena, kako to nepravilno zaključuje drugostepeni sud. Naime, nema mjesta za zaključak da je samo na tuženoj bila obaveza da preduzima posebne mjere provjere obezbjeđenja potraživanja, a da na apelantkinjinoj strani nije bila obaveza da preduzima mjere u svrhu zaštite svog prava. S obzirom na opisano apelantkinjino ponašanje, te da je tužena prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupala saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, Vrhovni sud je naveo da je tužena kao treće savjesno lice stekla pravo zaloga na predmetnim nekretninama na osnovu kojeg je pokrenula predmetni izvršni postupak. Osim toga, u času kada bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže tom nekretninom u korist trećeg lica (u konkretnom slučaju zaključenje ugovora o zasnivanju hipoteke između D. B. i tužene), zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno, pa u korist trećeg lica (tužene) nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišne knjige. Vrhovni sud je ukazao da zbog toga, te s obzirom na to da je tužena pribavila saglasnost sadašnje supruge za zasnivanje založnog prava proizilazi da je tužena bila savjesna i da nije mogla znati da D. B. nije vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno da se mogla pouzdati u tačnost podataka iz zemljišne knjige. Takođe je istakao da se opisano pasivno ponašanje apelantkinje u konkretnom slučaju dugi niz godina može upodobiti sa prećutno datom saglasnošću za opterećenje zajedničke imovine založnim pravom (član 271 st. 1 i 2 Porodičnog zakona) kod utvrđenja da je tužena u svemu postupala savjesno, pa su ugovori o zasnivanju hipoteke, na osnovu kojih je pokrenut predmetni izvršni postupak, pravno valjani, odnosno nisu ništavi u smislu odredbe člana 103 ZOO. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelantkinja smatra da joj je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

19. Apelantkinja je, između ostalog, istakla hronologiju predmetnog postupka, te navela da je pred prvostepenim sudom dokazala sve relevantne činjenice i izvela sve relevantne materijalne dokaze koji potkrepljuju iznesene činjenice, a da tužena nije dokazala da je na valjan i zakonit način stekla pravo raspolaganja apelantkinjinom imovinom stečenom u braku sa založnim dužnkom D. B.. Takođe je istakla da je obrazloženje osporene odluke zasnovano isključivo na obrazloženju da je apelantkinja bila pasivna u odnosu na svoje ustanovljeno neotuđivo pravo svojine, tako da se osporena odluka temelji na grubom kršenju Porodičnog zakona. Naime, apelantkinja navodi da su postupanje tužene prvostepeni i trećestepeni sud ocijenili savjesnim, ali da je tužena nesavjesna i da nije postupala u skladu sa pažnjom dobrog privrednika. Apelantkinja je istakla da se savjesnost tužene ne može ogledati samo u pouzdanju u zemljišne knjige i u saglasnosti sadašnje supruge D. B. Naime, tužena nije preduzela posebne mjere opreza, kako to zaista nalažu pravni standardi pažnje dobrog privrednika, što je podrazumijevalo, između ostalog, posebnu provjeru porijekla imovine založnog dužnika D. B. (te je, u vezi s tim ukazala na Presudu Vrhovnog suda broj 118 0 P 000708 11 Rev od 14. juna 2012. godine, te odluke Ustavnog suda br. AP 2000/09 od 26. januara 2012. godine i AP 3394/12 od 16. septembra 2015. godine u kojoj je navedena presuda Vrhovnog suda od 14. juna 2012. godine bila osporena apelacijom)).

20. Apelantkinja je nadalje osporavala obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u osporenoj odluci, te je istakla, između ostalog, da je pravni apsurd priznati prioritet Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama nad Porodičnim zakonom. Apelantkinja ističe da raspolaganje tužene njenom imovinom nema utemeljenja u zakonu, niti se to može opravdati kakvim višim legitimnim ciljem. S drage strane, kako predmetne nekretnine predstavljaju, nesporno, zajedničku imovinu apelantkinje i D. B., prinudno izvršenje nad istom imovinom je nezakonito i nedozvoljeno, imajući u vidu odredbu člana 281 stav 2 Porodičnog zakona, odnosno da je za upravljanje zajedničkom imovinom neophodan sporazum bračnih drugova čije postojanje se, suprotno osporenim odlukama, ne pretpostavlja, nego se dokazuje. U vrijeme preduzimanja radnji raspolaganja zajedničkom imovinom apelantkinjin brak sa D. B. je bio razveden, pa joj nije bilo, a niti moglo biti poznato kakvo raspolaganje imovinom prije donošenja predmetnog rješenja o izvršenju kojim je određena prinudna naplata duga i na njenoj imovini. Apelantkinja je istakla da tužena ničim nije dokazala suprotno, te je time neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na načelo pouzdanja u zemljišne knjige, koje nije apsolutnog karaktera, već pretpostavka tačnosti. Nadalje je istakla da Vrhovni sud svojim obrazloženjem dozvoljava trećim “savjesnim” licima da bez valjanih pravnih dokumenata, pismenih, ovjerenih ili notarski obrađenih saglasnosti raspolažu tuđom imovinom, smatrajući apelantkinju isključivim jedinim krivcem za nezakonita postupanja tužene i bivšeg supruga.

21. Apelantkinja je, takođe, istakla da Vrhovni sud, „suprotno članu 8 Zakona o parničnom postupku, nije savjesno ni brižljivo ocijenio izvedene dokaze zasebno, kao niti sve dokaze zajedno, pri čemu je učinjena povreda odredaba parničnog postupka što je apsolutno bitno uticalo na donošenje zakonite i pravilne odluke“. Takođe je istakla da sve navedeno ukazuje na to da je Vrhovni sud „učinio niz bitnih povreda parničnog postupka, budući da ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi koji su navedeni su nejasni i protivrječni sami sebi, a o odlučnim činjenicama postoji nesaglasnost između onoga što je predočeno kao dokaz i stvarnih dokaza, isprava priloženih u spisu“.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod svojih navoda datih u osporenoj odluci, te da nije došlo do povrede prava na koja se poziva apelantkinja, jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje (od prvostepenog suda), pa je predložio da se apelacija odbije.

23. Osnovni sud je istakao da ostaje kod navoda datih u svojoj odluci.

24. Tužena je, u suštini, istakla da su apelacioni navodi neosnovani, te predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 - ZO i 6/12 - ZO) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 67/03, 46/04 i 109/05) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Obaveza upisa Upis prava na nekretninama kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.

Član 9.

Javno povjerenje

1. Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

3. Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu.

4. Za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nepokretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

26. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 64.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom.

27. Porodični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02 i 41/08), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. stav 5.

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 271. st. 1, 2. i 6.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

(6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih supružnika Član 281. stav 2.

(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 012884 18 Rev2 od 7. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 3. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantkinja pobija osporenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome Ustavni sud zapaža, iako se to u apelaciji eksplicitno ne navodi, da iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja suštinski ukazuje na kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3598/15 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni parnični postupak ticao apelantkinjinih imovinskih prava na založenim nekretninama, odnosno da se odnosi na utvrđivanje nedopuštenosti izvršenja na predmetnim nekretninama i obustavljanje izvršnog postupka, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

37. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi (prije svega Vrhovni sud, ali i Osnovni sud) u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmetnog postupka proizilazi da su apelantkinja i D. B. bili u braku, da predmetne nekretnine predstavljaju njihovu bračnu stečevinu, te da je na predmetnim nekretninama u zemljišne knjige D. B. bio upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela. Zatim, zapaža da je D. B. založio predmetne nekretnine kao sredstvo obezbjeđenja ugovora o kreditu, koji je tužena zaključila sa preduzećem u svojini bivšeg apelantkinjinog supruga D. B., te da je Osnovni sud u izvršnom postupku dozvolio izvršenje na predmetnim nekretninama, na prijedlog tužene kao tražioca izvršenja, donoseći predmetno rješenje o izvršenju protiv kojeg je apelantkinja, kao treće lice, izjavila prigovor. Slijedom navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom parničnom postupku sporno pravno pitanje da li zakonska pretpostavka zajedničke svojine bračnih partnera na predmetnim nekretninama koje su stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice ima jaču pravnu snagu od načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga.

39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) detaljno prezentovao i elaborirao dotadašnju praksu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pitanje raspolaganja bračnom imovinom jednog supružnika, koji je u zemljišnim knjigama bio isključivi titular prava na bračnoj stečevini, odnosno pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige (između ostalog i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3394/12 od 16. septembra 2015. godine u kojoj se poziva na Odluku broj AP 2000/09 a na koje ukazuje i apelantkinja). Naime, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci usvojio stav „da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (da li je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige) već i na apelantkinju koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama, a koja joj je data odredbom člana 252 stav (3) OZ, te da je apelantkinja imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničke) svojine na predmetni nekretnine,ama jer je isključivo od njene inicijative zavisilo hoće li preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantkinja nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine, a njen suprug prvotuženi je u tom parničnom postupku priznao tužbeni zahtjev“ (stav 55). U navedenom predmetu Ustavni sud je, takođe, usvojio stav da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (stav 57). Slijedeći citiranu praksu, Ustavni sud u predmetu broj AP 2492/15 nije našao da je proizvoljno obrazloženje redovnog suda: „da je tužena banka postupala savjesno pouzdajući se u tačnost upisa u javnim evidencijama (član 9 Zakona o zemljišnim knjigama), te da u takvim okolnostima tužena banka nije imala obavezu, suprotno tvrdnjama prvotuženog u odgovoru na apelaciju, da sprovodi daljnja istraživanja u vezi sa statusom založenih nekretnina, pri čemu apelantkinja tokom postupka nije dokazala da je tuženoj banci u relevantnom periodu bila poznata činjenica da su založene nekretnine bračna imovina apelantkinje i prvotuženog“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2492/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Nadalje, u predmetu broj AP 179/17 Ustavni sud je usvojio stav „da u predmetnom postupku, sagledanom u cjelini, nije arbitrarno, u smislu prava na pravično suđenje, primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev u situaciji u kojoj je u korist drugotužene (čija savjesnost tokom postupka nije dovedena u pitanje), primjenom načela povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog sporazuma o zasnivanju založnog prava, uknjiženo založno pravo na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama“. Zatim, u predmetu broj AP 2342/17 Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda kada „u predmetnom postupku nije dovedena u pitanje savjesnost drugotuženog, koji je postupao u skladu sa načelom povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog ugovora o zasnivanju hipoteke izvršio upis založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali i apelantkinjinu savjesnost kako u kontekstu radnji koje je mogla preduzeti radi zaštite svoje imovine (istakli su da je ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 2007. godine, dok je apelantkinja tužbe radi zaštite svog prava susvojine na predmetnoj nekretnini podnijela 2011, odnosno 2012. godine, te da je izjavila da prije toga nije razmišljala da se upiše kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini)“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2342/17 od 11. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

41. Dovodeći u vezu navedene principe iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim tvrdnjama, smatra da su Osnovni sud, odnosno Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, u obrazloženju prvostepene presude, detaljno i jasno naveo šta proizilazi iz izvedenih dokaza, te je svoje zaključke zasnovao na tim dokazima, pozivajući se na član 9 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, kao i član 64 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Osnovni sud je jasno obrazložio da iz izvedenih dokaza proizilazi da je hipoteka na predmetnim nekretninama u korist tužene upisana na osnovu valjanog pravnog posla, tj. sudske odluke, te da je tužena savjesna u konkretnom slučaju (jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis apelantkinjin bivši suprug bio upisan na predmetnim nekretninama sa 1/1 dijela, a tužena je prilikom upisa založnog prava obezbijedila svojeručno potpisanu izjavu tadašnje i sadašnje supruge D. B., a da je D. B. bio u braku sa apelantkinjom, tužena nije mogla ni znati). Ustavni sud zapaža da, nakon što je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu, Vrhovni sud je usvojio reviziju tužene i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, jasno obrazložio da se u konkretnom slučaju utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na tuženu već se to utvrđivanje odnosi i na apelantkinju, koja polaže pravo na nekretninama koje su bile predmet založnog prava. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke ukazao da je na predmetnim nekretninama založno pravo zasnovano 26. marta 2007. godine, odnosno 12. februara 2008. godine, da se kod zasnivanja tog prava tužena pouzdala u načelo povjerenja u zemljišne knjige, da je pribavila i saglasnost sadašnje supruge, da je apelantkinjin brak sa D. B. razveden 27. aprila 2000. godine, da do zasnivanja založnog prava apelantkinja nije preduzela niti jednu pravnu radnju da se njeno pravo na predmetnim nekretninama upiše u zemljišnu knjigu, te da apelantkinja ni nakon zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama nije preduzimala radnje u pravcu zaštite imovine, sve dok sud nije donio predmetno rješenje o izvršenju 18. maja 2011. godine, tako da se apelantkinja u periodu od 11 godina ponašala potpuno pasivno u pogledu zaštite prava susvojine na predmetnim nekretninama (apelantkinja je tek 2013. godine ishodila presudu na osnovu priznanja, kojom je u njenu korist utvrđeno pravo susvojine na predmetnim nekretninama, jer je D. B. priznao njen zahtjev). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se upravo apelantkinja nije ponašala saglasno pravnom standardu dobrog domaćina, a ne tužena, odnosno da se opisano pasivno ponašanje apelantkinje u konkretnom slučaju (dugi niz godina) „može upodobiti sa prećutno datom saglasnošću“ za opterećenje zajedničke imovine založnim pravom.

42. Na osnovu izloženog, te imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, odnosno Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke.

43. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ovo pozivanje dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom prava i proizvoljnom ocjenom dokaza o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje na kršenje prava na imovinu.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud, koji je prihvatio stav Osnovnog suda o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, u obrazloženju osporene odluke dao relevantno obrazloženje zašto smatra da je tužena u konkretnom slučaju savjesno postupala, a da se upravo apelantkinja nije ponašala saglasno pravnom standardu dobrog domaćina (imajući u vidu njeno pasivno držanje dugi niz godina u pogledu zaštite svojih prava na predmetnim nekretninama), a koje obrazloženje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević