Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/20 (Š. D.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Suvlasništvo
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-923/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-923/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ševala Dokara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ševala Dokara protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 770360 19 Mož od 13. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševala Dokara (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 770360 19 Mož od 13. januara 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 770360 19 Mo od 10. oktobra 2019. godine odbijen je apelantkinjin prijedlog za donošenje mjere osiguranja kojom je traženo da se zabrani protivnicima predlagača, tuženim („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Sarajevo kao prvotuženi, ,,Semir" d.o.o. Sarajevo kao drugotuženi i M.D. kao trećetuženi) otuđenje, raspolaganje i opterećenje nekretninama pobliže označenim stavom I tačka 1. navedenog rješenja, a što su tuženi dužni da trpe, te da se naloži nadležnom zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši zabilježbu postojanja mjere osiguranja u „C“ listu zk uložaka navedenih u stavu I tačke 1. predmetnog rješenja, kao i da se odgodi izvršenje pokrenuto po prijedlogu prvotužene kod Općinskog suda u Sarajevu pod brojem 65 0 I 0S2544 09 I, sve do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka.
3. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 770360 19 Mož od 13. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinje izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 10. oktobra 2019. godine i navedeno rješenje je potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je trećetuženi u predmetnom postupku, suprug apelantkinje, kao zemljišnoknjižni vlasnik triju nekretnina (koje su prema tvrdnjama apelantkinje bračna tekovina) izvršio zalaganje tih nekretnina radi osiguranja kredita drugotuženog, te da u predmetnom postupku jeste pasivno legitimisan, dok drugotuženi (čiji je trećetuženi zakonski zastupnik) jeste pasivno legitimisan kada je u pitanju mjera kojom se traži odgađanje postupka izvršenja, dok u odnosu na prvu mjeru (zabranu daljeg opterećenja, otuđenja i raspolaganja) nije pasivno legitimisan. Međutim, kako su obje mjere odbijene, Kantonalni sud je naveo da u tom pravcu nije potrebna nikakva intervencija tog suda.
5. Kantonalni sud je naveo da shodno odredbama člana 269. Zakona o parničnom postupku predlagač mjere osiguranja mora učiniti vjerovatnim svoje pravo i dokazati opasnost koja mu prijeti bez predložene mjere. Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelantkinja nije učinila vjerovatnim svoje pravo u mjeri potrebnoj za određivanje mjere osiguranja, što je utvrdio i prvostepeni sud. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, da bi imala pravo na sudsku zaštitu, na način kako to traži u konkretnom slučaju, apelantkinja je bila dužna dokazati vjerovatnost svog prava na način da dokaže da nije bila u mogućnosti izvršiti ispravku upisa vlasništva u zemljišnoj knjizi i da je uprkos njenim inicijativama upis njenog prava ostao, bez njene krivice, nerealizovan. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom predmetu založno pravo ustanovljeno 2005. godine, s tim što apelantkinja nije dokazivala, pa ni dokazala, kada su nekretnine stečene u zajedničko vlasništvo, kada je upis u zemljišne knjige izvršio trećetuženi i zašto je ona bila onemogućena da izvrši upis svog prava na zajedničkim nekretninama do 2005. godine. Kantonalni sud je ukazao da je, budući da je trećetuženi bio jedini upisani vlasnik, mogao da založi nekretnine sam, bez saglasnosti apelantkinje kao supruge. Kantonalni sud je dalje naveo da sama činjenica braka nije dovoljna za zaključak da apelantkinja ima pravo na sudsku zaštitu prava na nekretninama i to na hitnu zaštitu prava, a za koje nekretnine sama nije godinama poduzela ništa u smislu upisa kako svog prava, tako i bilo kakvog ograničenja prava supruga, da bi na taj način sama zaštitila svoje pravo. Kantonalni sud je ukazao na odluku Ustavnog suda broj AP-2189/18 od 15. oktobra 2019. godine u kojoj je Ustavni sud naveo da se „utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (da li je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na apelantkinju koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama, a koja joj je data odredbom člana 252 stav (3) Porodičnog zakona, te da je apelantkinja imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer je isključivo od njene inicijative zavisilo hoće li preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantkinja nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine."
6. Kantonalni sud je naveo da se bračni supružnici ne mogu držati pasivno po pitanju upisa prava suvlasništva godinama, da bi potom, u slučaju pokretanja postupka prinudne naplate kredita sa uspjehom isticali da su zapravo suvlasnici i to osnovom braka i bračne tekovine kako bi na taj način spriječili prinudnu naplatu. Kantonalni sud je naveo da, ukoliko ne dokažu da iz određenih razloga nisu mogli upisati svoje suvlasništvo ili ograničenje raspolaganja supružnika, iako su pokušavali, njihovi zahtjevi, prema mišljenju ovog suda, nisu usmjereni na zaštitu prava, već su usmjereni ka onemogućavanju prodaje i odugovlačenju izvršnog postupka, radi zaštite imovine koja je založena, kakvo postupanje bi bilo „zloupotreba prava, protivno je pravnoj sigurnosti i kao takvo ne može biti podržano od strane sudova prilikom odlučivanja o pružanju sudske zaštite u postupku određivanja privremene i mjere osiguranja“.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja smatra da je njen suprug „preuzeo obavezu svojom imovinom, te se banka nema pravo namiriti iz dijela predmetne nekretnine koji predstavlja njeno vlasništvo“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević