Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3169/18 (H. A.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3169/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3169/18, rješavajući apelaciju Halime Aljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Halime Aljić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 047517 17 Gž od 9. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halima Aljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Tatjana Gajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 4. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 047517 17 Gž od 9. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i DD BH Telecom Sarajevo – Direkcija Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 27. decembra 2019., odnosno 25. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 21. januara, odnosno 21. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. Izvršenik nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelantica kao tužiteljica i DPPTT saobraćaj Tuzla (izvršenikov pravni prednik) kao tuženi zaključili su sudsko poravnanje pred Osnovnim sudom pod brojem Rs-702/89 „S“ od 27. marta 1996. godine (u daljnjem tekstu: predmetno poravnanje) kojim se izvršenik obavezao da će apelantici u skladu sa stvarnim mogućnostima i u okviru zakonskih propisa i normativnih akata dodijeliti na korištenje jedan od stanova koji mu budu stavljeni na raspolaganje počevši od 27. marta 1996. godine pa ubuduće.
Tok izvršnog postupka
6. Apelantica je kao tražilac izvršenja 18. januara 2006. godine protiv izvršenika podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu predmetnog poravnanja kao izvršne isprave radi dodjele na korištenje stana u Tuzli.
7. Rješenjem Općinskog suda od 14. aprila 2006. godine odbijen je apelanticin prijedlog. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da u predmetnom slučaju izvršna isprava ne ispunjava uslove iz člana 27. stav l. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Dalje je naveo da kako u predmetnoj ispravi nije označena ni lokacija niti površina tog stana, te kako taj stan nije moguće identifikovati na osnovu elemenata u izvršnoj ispravi, ta izvršna isprava nije podobna za sudsko izvršenje jer predmet izvršenikove obaveze nije određen ili bar odrediv.
8. Rješenjem Kantonalnog suda od 28. februara 2007. godine apelanticina žalba je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica predložila da prvostepeni sud, prije nego što odluči o prijedlogu, od izvršenika zatraži podatke o stanovima koji su mu nakon 27. marta 1996. godine u smislu predmetnog poravnanja stavljeni na raspolaganje, što prvostepeni sud nije uradio i tako propustio da o rezultatu provjere obavijesti apelanticu i ostavi joj rok da podneseni prijedlog uredi, odnosno izmijeni i dopuni. Takvim postupanjem prvostepeni sud je, prema ocjeni tog suda, onemogućio apelanticu da na osnovu ostalih elemenata iz člana 27. stav 1. ZIP-a, koje izvršna isprava sadrži, predmet izvršenja učini određenim, odnosno odredivim, čime je počinio povredu postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku.
10. U ponovnom postupku Općinski sud je zaključkom naložio izvršeniku da na obrascima P-2 navede podatke o nepokretnoj imovini, i to stanovima koji su mu nakon 27. marta 1996. godine stavljeni na raspolaganje. Nakon što je izvršenik dostavio tražene podatke, Općinski sud je apelantici dostavio rezultate istrage i naložio da podneseni prijedlog za izvršenje uredi, odnosno izmijeni i dopuni u skladu s rezultatima istrage, pa je apelantica dostavila ispravljeni prijedlog za izvršenje.
11. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 032-0-I-07-006920 od 21. augusta 2007. godine odredio predloženo izvršenje i naložio izvršeniku da apelantici dodijeli na korištenje određeni dvosoban stan u Tuzli (na određenoj adresi).
12. Izvršenik je podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju, u kojem je, između ostalog, istaknuo da je apelantica predmet izvršenja odredila na osnovu dostavljenog popunjenog obrasca P2 o stanovima koji su izvršeniku stavljeni na raspolaganje 27. marta 1996. godine, odnosno prema svom vlastitom nahođenju odredila dvosoban stan koji se nalazi na određenoj adresi u Tuzli, kao predmet izvršenja. U vezi s tim, obrazložio je da bi izbor stana koji bi bio dodijeljen apelantici zavisio od primjene zakonskih propisa i normativnih akata koji su bili na snazi u vrijeme zaključivanja sudske nagodbe, odnosno u vrijeme kada su izvršeniku na raspolaganje stavljeni označeni stanovi. Nadalje, obrazložio je da od tada važećih zakonskih propisa i normativnih akata zavisi i da li bi apelantica imala prednost pri dodjeli predmetnog stana na korištenje u odnosu na drugog izvršenikovog zaposlenika, kojem je isti stan dodijeljen na korištenje još 17. juna 1997. godine, te je u postupku privatizacije isti stan i otkupljen i izvršenik nema nikakva prava nad konkretnim stanom. Izvršenik je ukazao i da apelantica u vlasništvu ima stan na području grada Tuzle, što isključuje njeno pravo da ostvaruje pravo na korištenje stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Istaknuo je i da je izvršna isprava već izvršena dodjelom apelantici stana 28. juna 2001. godine, koji je kasnije vraćen prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Prema izvršenikovom mišljenju, Zakon o stambenim odnosima je primjenjiv samo u onoj mjeri u kojoj još postoje stanovi koji mogu biti dodijeljeni na korištenje, a kako u konkretnom slučaju izvršenik ne raspolaže takvim stanovima, isti zakon, pa i prava koja on konstituiše ne mogu biti osnov za ostvarivanje bilo kakvih aktuelnih zahtjeva tražioca izvršenja.
13. U odgovoru na prigovor apelantica je istaknula da nije po svom nahođenju utvrdila predmet izvršenja jer je izvršenik apelantici dodijelio dvosoban stan u istom dijelu grada u kojem je i stan koji je predložen kao predmet izvršenja. Kako izvršenik ne raspolaže odgovarajućim stanom koji bi mogao dodijeliti apelantici na korištenje, apelantica zahtijeva da joj izvršenik naknadi štetu u visini vrijednosti stana koji je apelantici dodijeljen na korištenje, umanjenu za vrijednost otkupne cijene stana.
14. Postupajući po izvršenikovom prigovoru, Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 I 047517 07 I od 1. decembra 2014. godine odbio prigovor izvršenika (stav I) i izmijenio rješenje o izvršenju od 21. augusta 2007. godine tako što je izvršenik umjesto dodjele na korištenje navedenog stana obavezan apelantici platiti određene novčane iznose na ime naknade štete i na ime troškova izvršnog postupka, te određeno izvršenje na novčanim sredstvima koja se vode na izvršenikovom transakcijskom računu (stav II).
15. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je izvršenikov prigovor neosnovan. U vezi s tim, istaknuo je da je izvršenik po nalogu suda dostavio spisak stanova koji su mu stavljeni na raspolaganje i koji mogu biti predmet dodjele na korištenje apelantici, od kojih je apelantica jedan od njih i opredijelila kao predmet izvršenja. U pogledu izvršenikovog prigovora da od tada važećih zakonskih propisa zavisi da li bi apelantica imala prednost pri dodjeli stana koji je predmet tog izvršenja u odnosu na drugog izvršenikovog zaposlenika i da u vlasništvu ima stan na području Tuzle, prema mišljenju Općinskog suda, ne može se isticati u izvršnom postupku jer je takav prigovor izvršenik mogao isticati jedino u postupku koji je prethodio donošenju izvršne isprave. Dalje je naveo da izvršenik pogrešno smatra da apelantica nije učinila osnovanim da je uslov iz izvršne isprave zaista ispunjen u smislu člana 47. tačka 7. ZIP-a jer ovom razlogu za prigovor ima mjesta kod uslovne i uzajamne obaveze, što u konkretnom nije slučaj. Također je, prema mišljenju Općinskog suda, neosnovano da je ispunjen razlog za prigovor na pobijano rješenje u smislu člana 47. tačka 6. ZIP-a jer je apelantica ovlaštena tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika jer nije došlo do prelaza potraživanja ili obaveza s apelantice ili izvršenika na treće lice. Ukazao je da je neosnovan i prigovor u pogledu osnova iz člana 47. tačka 5. ZIP-a jer izvršenik nije dokazao da se radi o predmetu izvršenja koji je van prometa, niti o predmetu na kojem je mogućnost izvršenja ograničena s obzirom na to da je općepoznato da stanovi mogu biti predmet prometa na tržištu nekretnina. Općinski sud je ocijenio neosnovanim navode iz prigovora da je izvršenik postupio po izvršnoj ispravi tako što je izvršio obavezu iz izvršne isprave dodjelom stana na korištenje jer je taj stan kasnije vraćen ranijem vlasniku. Obrazložio je da bi se obaveza smatrala izvršenom potrebni su nesumnjivi dokazi o izvršenju obaveze, što znači da obaveza mora biti efektivno izvršena bez prava trećih lica koja ograničavaju apelanticino pravo u čiju se korist određena radnja obavlja. U pogledu izvršenikovih navoda da je Zakon o stambenim odnosima primjenjiv samo u mjeri u kojoj postoje stanovi koji mogu biti dodijeljeni na korištenje, da izvršenik ne raspolaže takvim stanovima i da apelantica ne može ostvariti bilo kakve zahtjeve prema izvršeniku, Općinski sud je obrazložio da među strankama nije sporno da izvršenik ne raspolaže stanovima koje može dodijeliti apelantici, zbog čega je apelantica umjesto izvršenja tražila nadoknadu štete, tako da navedeni razlozi nisu razlozi za prigovor prema članu 47. ZIP-a.
16. U pogledu odluke iz stava II izreke rješenja (kojom je obavezao izvršenika da apelantici isplati određene novčane iznose na ime naknade štete), Općinski sud je naveo da je odredbom člana 209. stav 5. ZIP-a propisano da ako radnja koju može obaviti samo izvršenik ne zavisi isključivo o njegovoj volji, tražilac izvršenja nema pravo tražiti izvršenje iz stava 1. ovog člana, već samo nadoknadu štete. U vezi s tim, obrazložio je da među strankama nije sporno da je stan koji je predmet tog izvršnog postupka, kao i stan koji je bio dodijeljen apelantici vraćen predratnim nosiocima stanarskog prava. Navedeno je značilo da radnja koju je mogao obaviti samo izvršenik nije zavisila isključivo o njegovoj volji nego prevashodno o volji predratnih nosilaca stanarskog prava za povrat stanova u posjed i odluke upravnog organa da im pripada pravo na povrat stanova u posjed. Kod takvog činjeničnog stanja, Općinski sud je ocijenio da apelantici pripada pravo na nadoknadu štete jer izvršenik nije bio u mogućnosti izvršiti dodjelu stana apelantici. U vezi s tim, obrazložio je da osnov za nadoknadu štete apelantici nalazi u izvršnoj ispravi kojom se tuženi (izvršenik) obavezao da dodijeli na korištenje tužiocu (tražiocu izvršenja – apelantici) jedan od stanova koji tuženom budu stavljeni na raspolaganje počevši od 27. marta 1996. godine pa ubuduće. Općinski sud je dalje citirao odredbu člana 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te ukazao da je u konkretnom slučaju apelantica pretrpjela realnu štetu zbog toga što je stan koji joj je dodijelio izvršenikov prednik vraćen. Stoga je Općinski sud prihvatio apelanticin prijedlog u pogledu visine nadoknade štete, te je zaključio da joj pripada iznos nadoknade štete prema vrijednosti navedenog stana. U vezi s tim, obrazložio je da je činjenica da je izvršenik svojim rješenjem apelantici dodijelio predmetni stan koji apelantica iz objektivnih razloga nije mogla koristiti, iz čega je Općinski sud izveo zaključak da je, s obzirom na izvršenikove objektivne mogućnosti, i kvadratura stana koji je dodijeljen adekvatna i u skladu s propisima u pogledu porodične situacije i apelanticinih objektivnih potreba za veličinom stambenog prostora koji apelantici prema izvršnoj ispravi treba dati na korištenje.
17. Postupajući po izvršenikovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 I 047517 15 Gži od 29. septembra 2015. godine uvažio žalbu, ukinuo navedeno rješenje prvostepenog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
18. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su proizvoljni zaključci prvostepenog suda da su se izvršenikovi prigovori (koji se odnose na okolnost da je apelantica po vlastitom nahođenju izabrala određeni stan za dodjelu i da apelantica ima u vlasništvu drugi stan) mogli isticati u postupku iz kojeg potiče izvršna isprava. Obrazloženo je da se obaveza izvršenika iz izvršne isprave odnosi na buduće činjenje, a izvršenik – pravni prednik nije mogao biti upoznat sa činjenicom koji će mu to stanovi biti vraćeni, odnosno stavljeni na raspolaganje, a niti iz popunjenog obrasca P-2 proizlazi da su to stanovi koji mogu biti predmet dodjele. Također je obrazložio da izvršna isprava nije davala apelantici mogućnost da bira stan za dodjelu. Dalje je obrazloženo da je apelantica 2003. godine kupila drugi stan, a ta činjenica nije postojala u vrijeme donošenja izvršne isprave. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud propustio s više pažnje cijeniti činjenicu da li dodjela stana iz 2001. godine apelantici može predstavljati ispunjenje izvršenikove obaveze, posebno što je apelantica znala čiji joj se stan dodjeljuje i pristala na dodjelu, a nije tvrdila da nije znala za postojanje zahtjeva za povrat.
19. Prema mišljenju Kantonalnog suda, odlučujući o izvršenikovim prigovornim navodima i priloženim dokazima, prvostepeni sud je propustio pravilno cijeniti uređeni prijedlog od 10. jula 2007. godine s aspekta pravilne primjene odredbe člana 209. st. 1, 2. i 3. ZIP-a. Dalje je naveo da je propustio cijeniti činjenicu istaknutu u prigovoru, da je predmetni stan već u vrijeme podnošenja prijedloga privatno vlasništvo, pa u vezi s tim i da je apelantica znala i mogla znati (imajući u vidu načelo javnosti zemljišne knjige i da nije pobijala odluku kojom je taj stan dodijeljen drugoj osobi) da već u momentu uređenja prijedloga za izvršenje i opredjeljenja upravo na taj stan dodjela tog stana nije ni bila moguća, odnosno da izvršenik po zahtjevu nije mogao ni postupiti. Također, Kantonalni sud je zaključio da se ukazuje preuranjenim odlučivanje prvostepenog suda na način bliže naveden u stavu II izreke, a niti je bilo mjesta da prvostepeni sud odlučujući o izvršenikovom prigovoru istim rješenjem odlučuje kao u stavu II izreke jer se radi o odlučivanju o dva različita zahtjeva. U vezi s tim, obrazložio je da je zahtjev iz stava II izreke istaknut nakon uloženog prigovora, a decidirano opredijeljen nakon održanih ročišta i obavljenog vještačenja, kojim je tražena naknada štete u visini vrijednosti stana, umanjeno za vrijednost otkupa stana, i to ne stana koji je bio predmet uređenog prijedloga za izvršenje na osnovu kojeg je i doneseno rješenje o izvršenju, nego stana koji je bio dodijeljen apelantici 2001. godine. Shodno tome, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je propustio prethodno posebnom odlukom odlučiti samo o izvršenikovom prigovoru, protiv koje odluke stranke mogu uložiti žalbu, pa tek nakon toga odlučiti o novom apelanticinom zahtjevu.
20. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 I 047517 07 I od 19. septembra 2017. godine kojim je usvojio izvršenikov prigovor i obustavio izvršenje koje je određeno rješenjem o izvršenju od 21. augusta 2007. godine, te ukinuo sve provedene izvršne radnje.
21. U obrazloženju rješenja Općinski sud je citirao čl. 13, 17. i 18. Zakona o stambenim odnosima, te istaknuo da među strankama nije sporno da je apelantica kupila drugi stan 2003. godine i uknjižila se sa bračnim partnerom kao njegov suvlasnik. Kako prema navedenim odredbama Zakona o stambenim odnosima apelantica nije mogla ostvariti pravo na dodjelu stana ukoliko stekne stan u istom mjestu, Općinski sud je zaključio da je izvršna isprava (prema kojoj je izvršenik obavezan u okviru zakonskih propisa dodijeliti stan apelantici) izgubila djelotvornost u skladu s odredbom člana 47. stav 2. ZIP-a jer je apelantica (kao tražilac izvršenja) u međuvremenu stekla u suvlasništvo stan na području grada Tuzle.
Osporeno rješenje
22. Postupajući po apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 I 047517 17 Gž od 9. marta 2018. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, te odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
23. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je po izvršenikovom prigovoru obustavio izvršenje određeno rješenjem o izvršenju i ukinuo sve provedene izvršne radnje. U vezi s tim, obrazložio je da je u konkretnom slučaju apelantica svoj prijedlog za izvršenje zasnovala na predmetnom poravnanju zaključenom između nje i izvršenikovog prednika po kojem se predmet obaveze izvršenikovog prednika sastoji u tome da „u skladu s mogućnostima i u okviru zakonskih propisa i normativnih akata“ dodijeli na korištenje „jedan od stanova koji mu budu stavljeni na raspolaganje počevši od 27. marta 1996. godine pa ubuduće“. Prema mišljenju Kantonalnog suda, takav sadržaj obaveze ukazuje da predmetno poravnanje nema podobnost izvršne isprave za izvršenje u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-a. Citirao je navedenu odredbu, kao i odredbe člana 46. stav 2, čl. 47, 48. i 50. ZOO-a. Dalje je obrazložio da se u konkretnom slučaju podobnost predmetnog poravnanja za izvršenje, u pogledu predmeta izvršenja, ima cijeniti prema navedenim odredbama ZOO-a jer pravno valjano sudsko poravnanje ima pravni karakter ugovora između stranaka koje su ga zaključile. Kantonalni sud je ukazao da predmetno poravnanje glasi na obavezu davanja stana na korištenje, što znači da je predmet obaveze nepokretna stvar, pa bi za podobnost sudskog poravnanja za izvršenje ta stvar morala biti individualno određena, odnosno odrediva. Dalje je ukazao da se iz sadržaja obaveze iz predmetnog poravnanja da se „u skladu sa stvarnim mogućnostima, u okviru zakonskih propisa i normativnih akata dodijeli na korištenje jedan od stanova koji tuženom budu stavljeni na raspolaganje počevši od 27. marta 1996. godine pa ubuduće“ izvodi zaključak da takvo sudsko poravnanje nije podobno za izvršenje u sudskom postupku.
24. Kantonalni sud je istaknuo da predmet obaveze nije individualno određen, niti je odrediv (ne zna se, niti ima podataka na osnovu kojih bi se znalo koji konkretno stan je predmet obaveze), da navedeni sadržaj obaveze iz predmetnog poravnanja podrazumijeva donošenje izvršenikove odluke o dodjeli „jednog od stanova“ pod uslovom da postoje stvarne mogućnosti za to (ako stanovi budu stavljeni izvršeniku na raspolaganje) i da to bude u „okviru zakonskih propisa i normativnih akata“. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno jasno znači da takva obaveza ne može biti predmet prinudnog izvršenja u sudskom postupku. Istaknuo je da je i apelantica, uviđajući nemogućnost izvršenja obaveze na koju glasi predmetno poravnanje, izmjenom prijedloga za izvršenje zahtijevala da joj se umjesto dodjele stana na korištenje isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, u nepodobnoj izvršnoj ispravi za izvršenje nema osnova za zahtjev u izvršnom postupku naknade štete, niti bilo kojeg drugog zahtjeva koji bi se zasnivao na takvoj ispravi. S obzirom na navedene razloge, nepodobnost predmetnog poravnanja za izvršenje, Kantonalni sud je ocijenio da apelanticini žalbeni prigovori da je prvostepeno rješenje zasnovano na odredbama Zakona o stambenim odnosima koje u konkretnom slučaju nisu primjenjive nisu od uticaja za drugačiju odluku u ovoj izvršnoj stvari.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu tih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno odredbi ZOO-a (čl. 46–50) i ZIP-a. Apelantica ističe da izvršna isprava nije izgubila djelotvornost, te da je suprotno stavu Kantonalnog suda predmet predmetnog poravnanja moguć, dopušten i odrediv. Smatra da predmetno poravnanje sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti predmet izvršenja, što je i sam izvršenik dokazao svojim postupanjem, tj. donošenjem odluke o dodjeli stana od 28. juna 2001. godine i dodjeli tog stana apelantici, koji je predmetni stan morala napustiti 2002. godine zbog vraćanja stana predratnom nosiocu stanarskog prava. Osim toga, ističe i da je predmetno poravnanje već bilo predmet ocjene istog suda u rješenju od 28. februara 2007. godine u kojem je Kantonalni sud zaključio da zaključak prvostepenog suda o nepodobnosti izvršne isprave nema uporište u odredbama ZIP-a i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelantica tvrdi da je Kantonalni sud proglašavajući izvršnu ispravu nepodobnom učinio besmislenom i odredbu člana 209. stav 5. ZIP-a i onemogućio apelanticu da naplati štetu zbog neostvarenog imovinskog prava.
b)Odgovori na apelaciju
26. Kantonalni sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da na građanskom referatu ima velik broj neriješenih starih predmeta zbog čega je taj referat obuhvaćen planom rješavanja, po kojem je riješen i ovaj predmet. Smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
27. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je Kantonalni sud potvrdio prvostepenu odluku o obustavi postupka.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12, 35/12, 46/16, 36/17 i 55/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23. stav 1. tačka 1.
Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:
1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;
Član 27. stav 1.
Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Član 36. stav 1.
Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
Član 39.
Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 I 047517 17 Gž od 9. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticina zastupnica je primila 5. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
37. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelantica kao tražilac izvršenja na osnovu sudskog poravnanja zaključenog s izvršenikom pokrenula postupak izvršenja protiv izvršenika radi dodjele stana, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
38. U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su obustavili predmetni izvršni postupak, koji je apelantica pokrenula na osnovu predmetnog poravnanja radi dodjele stana. Suprotno stavu sudova, smatra da izvršna isprava nije izgubila djelotvornost i da je predmet predmetnog poravnanja moguć, dopušten i odrediv, odnosno predmetno poravnanje sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti predmet izvršenja.
39. U vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Imajući u vidu pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati na relevantnu praksu Evropskog suda u predmetu koji je pokretao slična pitanja u kontekstu podobnosti izvršne isprave za izvršenje u pogledu predmeta izvršenja. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u presudi Đukić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Đukić protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev broj 4543/09, presuda od 19. juna 2012. godine, tačke 32. i 33). U navedenom predmetu aplikant je pred domaćim sudovima tražio da se izvrši presuda kojom je sud nadležnom upravnom općinskom organu naložio da aplikantu „dodijeli odgovarajući zamjenski stan“ u Bosanskoj Krupi za stan nad kojim je imao stanarsko pravo i koji je uništen tokom rata. Redovni sudovi su utvrdili da pravomoćna presuda nije bila izvršna jer nije bila naznačena površina i lokacija zamjenskog stana. U vezi s tim, Evropski sud je napomenuo da bi bilo nezamislivo da član 6. stav 1. Evropske konvencije detaljno opisuje proceduralne garancije dostupne stranama u postupku – postupku koji je objektivan, javan i u propisanom roku – bez zaštite u pogledu implementacije sudskih odluka. Tumačiti član 6. kao član koji vodi računa samo o pristupu sudovima i vođenju postupka dovelo bi do situacije koja je nespojiva s principom vladavine prava na čije su se poštovanje ugovorne strane obavezale prilikom ratifikacije Evropske konvencije. Prema tome, izvršenje presude bilo kojeg suda mora se posmatrati kao sastavni dio „suđenja“ u svrhu člana 6 (vidi Hornsby protiv Grčke, 19. mart 1997, tačka 40, Izvještaji 1997-II, i Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, tačka 63, ECHR 1999-V). U vezi s prigovorom Vlade da pravomoćna presuda nije bila izvršna jer nije imala označen predmet izvršenja, Evropski sud je u spomenutoj odluci podsjetio da je jedan od osnovnih aspekata vladavine prava princip pravne izvjesnosti koji traži, između ostalog, da se, kada sud nešto konačno utvrdi, njegova odluka ne dovodi u pitanje (vidi Brumărescu protiv Rumunije [GC], br. 28342/95, tačka 61, ECHR 1999-VII, i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tačka 44, ECHR 2006-XII), te da bi zahtjev da aplikant pokrene druge parnične postupke, nakon što je već ishodio pravosnažnu presudu u svoju korist, predstavljao pretjeran teret za aplikanta (vidi, mutatis mutandis, Metaxas protiv Grčke, br. 8415/02, tačka 19, 27. maj 2004. godine). Evropski sud je zaključio da je protekom perioda od šest godina u kojem aplikantu po pravosnažnoj presudi još uvijek nije dodijeljen odgovarajući stan došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije.
41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je pitanje izvršenja pravosnažnih presuda za dodjelu stana za koje su sudovi smatrali da nisu dovoljno određene razmatrao i u svojim odlukama br. AP 2188/07 od 28. aprila 2010. godine i AP 3556/17 od 11. juna 2019. godine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2188/07 od 28. aprila 2010. godine, tačke 25-35. i AP 3556/17 od 11. juna 2019. godine, tačke 31–40, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da je došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi u postupku izvršenja pravomoćne sudske presude proizvoljno primijenili odredbe člana 27. ZIP-a. Također, u sličnom predmetu AP 2900/18 Ustavni sud je zaključio da je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je drugostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja kojim je odbijen prijedlog za izvršenje u dijelu koji se odnosi na predaju stana zanemario da je osnovni cilj izvršnog postupka kao postupka građanskopravne prirode zaštita subjektivnih prava izvršenika te hitno i efikasno prinudno namirenje njihovih potraživanja, a da pri tome davanje prevage načelu strogog formalnog legaliteta ne smije ugroziti ostvarenje svrhe izvršnog postupka, do čega je došlo u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2900/18 od 6. novembra 2018. godine, tačka 54, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
42. Dovodeći u vezu navedene odluke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se apelanticin predmet razlikuje od navedenih predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelantica tražila izvršenje sudskog poravnanja koje je sklopila s izvršenikom skoro deset godina nakon sklapanja poravnanja. Ta okolnost sama po sebi nije diskutabilna (član 379. ZOO – zastara potraživanja utvrđena pred sudom), međutim, ona s obzirom na sadržaj sudskog poravnanja u datim okolnostima konkretnog slučaja može biti relevantna. Naime, predmetnim poravnanjem izvršenik se obavezao da će apelantici u skladu sa stvarnim mogućnostima i u okviru zakonskih propisa i normativnih akata dodijeliti na korištenje jedan od stanova koji mu budu stavljeni na raspolaganje počevši od 27. marta 1996. godine pa ubuduće. Iz navedenog jasno proizlazi da je „dodjela na korištenje jednog od stanova koji mu budu stavljeni na raspolaganje počevši od 27. marta 1996. godine pa ubuduće“ ograničena sa „u skladu sa stvarnim mogućnostima i u okviru zakonskih propisa i normativnih akata“. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje da li je sud dužan da u izvršnom postupku, na osnovu tako postavljene izvršne isprave, u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju utvrđuje kakve su izvršenikove stvarne mogućnosti za dodjelu stana i da li je dodjela moguća u kontekstu važećih zakonskih propisa.
43. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasno utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima središnje mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 36. stav 1. ZIP-a propisano da u prijedlogu za izvršenje mora biti naznačena izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta u postupku izvršenja, uz prijedlog za izvršenje moraju podnijeti određeni prilozi kojima se, u pravilu, dokazuje postojanje pretpostavki za usvajanje tog prijedloga, te da najvažniji prilog predstavlja izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 39. stav 1. ZIP-a propisano da u rješenju o izvršenju mora biti naznačena izvršna isprava na osnovu koje se određuje izvršenje, dok je odredbama člana 39. stav 4. ZIP-a propisano da rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo, već da se može izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da svi akti u izvršnom postupku (izvršna isprava, prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju) moraju biti u saglasnosti jedni s drugima, što u konačnici znači da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, odnosno da izvršenikova obaveza iz rješenja o izvršenju mora biti istovjetna dužnikovoj obavezi iz izvršne isprave. Također, zadatak suda u izvršnom postupku nije upuštati se u primjenu materijalnog prava ili činjenica koje su bile mjerodavne za odluku o glavnoj stvari na način da djelomično stavi izvan snage izvršnu ispravu, slijedom čega se, u tom postupku, odluka o glavnoj stvari, sadržana u pravomoćnoj i izvršnoj presudi, u konkretnom slučaju u sudskom poravnanju koje ima snagu izvršne isprave, ne može niti mijenjati niti ukidati u cijelosti ili djelomično, nego se mora izvršiti.
44. Analizirajući izvršenikovu obavezu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio predmetno poravnanje u kontekstu odredbi člana 27. stav 1. ZIP-a i člana 46. stav 2, čl. 47, 48. i 50. ZOO-a, te zaključio da predmetno poravnanje nema podobnost izvršne isprave za izvršenje u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-a. Naime, Kantonalni sud je ukazao da predmet obaveze nije individualno određen, niti je odrediv (ne zna se, niti ima podataka na osnovu kojih bi se znalo koji konkretno stan je predmet obaveze), da navedeni sadržaj obaveze iz predmetnog poravnanja podrazumijeva donošenje odluke izvršenika o dodjeli „jednog od stanova“ pod uslovom da postoje stvarne mogućnosti za to (ako stanovi budu stavljeni izvršeniku na raspolaganje) i da to bude u „okviru zakonskih propisa i normativnih akata“, na osnovu čega je zaključio da takva obaveza ne može biti predmet prinudnog izvršenja u sudskom postupku. Dakle, Kantonalni sud svoj stav o nepodobnosti predmetnog poravnanja za izvršenje nije zasnovao samo na okolnosti da predmet obaveze nije individualno određen, niti je odrediv, kao što je to bilo u gore navedenim predmetima, već je cijenio i izvršenikove stvarne mogućnosti i zakonski okvir za mogućnost dodjele stana na korištenje. Imajući u vidu da iz stanja spisa proizlazi da je izvršenik u toku postupka isticao da nema na raspolaganju stanove za davanje na korištenje, kao i općepoznatu činjenicu da se više ne mogu dodjeljivati stanovi na korištenje radi sticanja stanarskog prava, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda o nepodobnosti predmetnog poravnanja za izvršenje nije dato proizvoljno, nego je zasnovano na detaljnoj analizi svih specifičnih okolnosti ovog predmeta i važećih zakonskih propisa (koji su se nesporno u međuvremenu, od zaključenog sudskog poravnanja 1996. godine do podnošenja prijedloga za izvršenje 2006. godine, izmijenili), odnosno u skladu s naprijed analiziranim načelima izvršnog postupka.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud svoj zaključak o nepodobnosti predmetnog poravnanja za izvršenje zasnovao na detaljnoj analizi svih specifičnih okolnosti predmeta i važećih zakonskih propisa, te u skladu s načelima izvršnog postupka, a takvo obrazloženje, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević