Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3281/18 („Gorje“ d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Legitiman cilj
- Javni interes
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Propisano zakonom
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- ZAKON O POREZU NA PROMET PROIZVODA I USLUGA (prečišćeni tekst)
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3281/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3281/18, rješavajući apelaciju „Gorja“ d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Gorja“ d.o.o. Žepče podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 005616 13 Uvp od 28. februara 2018. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija „Gorja“ d.o.o. Žepče podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 005616 13 Uvp od 28. februara 2018. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Gorje“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnijelo je 12. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 005616 13 Uvp od 28. februara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstvu finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Inspektorata Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Zenica (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) zatraženo je 10. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 18. decembra 2019. godine. Porezna uprava nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Porezne uprave broj 10-4/01-15-1-90-02/04 od 28. maja 2004. godine apelantu su kao poreznom obvezniku utvrđene dodatne obaveze po osnovu javnih prihoda dospjele za prijavu s obračunatim zateznim kamatama za period obuhvaćen inspekcijskim nadzorom od 1. januara 1999. do 19. januara 2004. godine u ukupnom iznosu od 1.777.805,33 KM po vrstama javnih prihoda i poreznim periodima, kako je specificirano u tački I izreke rješenja (tačka I izreke rješenja). Tačkom II izreke rješenja je određeno da to rješenje, shodno odredbama člana 21. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH i odredbama člana 19. Pravilnika o postupku podnošenja poreznih prijava, po izvršnosti ima snagu porezne prijave u svrhu zaduženja u poreznim evidencijama kod Porezne uprave, Ispostava Žepče, za sve obaveze apelanta kao poreznog obveznika koje nisu bile predmet porezne prijave, po vrstama, iznosima javnih prihoda, te poreznim periodima kako je navedeno u tački I izreke. Tačkom III izreke rješenja je naloženo apelantu da izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza dospjelih za plaćanje po Zapisniku broj 10-4/01-15-1 -90-01/04 od 13. aprila 2004. godine (osnovni dug s pripadajućim zateznim kamatama) na propisane uplatne račune, kako je specificirano u navedenoj tački III izreke rješenja. Tačkom IV izreke je odlučeno da ako porezni obveznik Poreznoj upravi ne dostavi dokaz o izvršenoj uplati, naplata će se izvršiti prinudnim putem, kao i da je kontrolisani porezni obveznik dužan da u svrhu otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u pogledu obračuna, evidentiranja i plaćanja javnih prihoda izvrši adekvatna knjiženja, tj. da usaglasi knjigovodstveno stanje obračunatih i kontrolom utvrđenih obaveza po osnovu javnih prihoda na način i u iznosima kako je to navedeno u zapisniku od 9. aprila 2004. godine.
6. Apelant je protiv navedenog rješenja Porezne uprave podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 03-15-911/09-J.D. od 27. maja 2013. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 005616 10 U od 28. novembra 2013. godine u postupku upravnog spora odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi ponovio navode koje je već isticao tokom postupka, to jeste da je kao porezni obveznik u kritičnom periodu zbog privremenog nekorištenja poslovnog prostora svoju poslovnu dokumentaciju preselio na drugu lokaciju i da je upravo na dan transporta apelantov osnivač i direktor doživio saobraćajnu nesreću koja je značila gubljenje do tada postojeće dokumentacije, naročito ulaznih faktura i drugih dokumenata koji su dokazivali nabavku robe koja se izvozila, te da je u međuvremenu uspio pribaviti dio nestale dokumentacije (ulazne fakture). Istakao je da na svakoj pronađenoj ulaznoj fakturi stoji naznaka da postoji apelantova narudžbenica i da je pošiljka oslobođena plaćanja poreza na promet proizvoda jer je namijenjena daljnjoj prodaji. Apelant je tvrdio da je samo od dobavljača koji su ispostavili navedene pronađene fakture potrebno zatražiti fotokopije apelantovih narudžbenica i izvoda da je plaćanje vršeno preko transakcijskog računa, što znači omogućiti i izvršiti dodatno usaglašavanje kupaca i dobavljača za spornu robu, usaglasiti valjanu dokumentaciju o nabavci i isporuci robe, izvršiti provjere uplate i bezgotovinska plaćanja putem transakcijskog računa. U odnosu na pozivanje apelantove tužbe na odredbu člana 43. Zakona o porezima na promet proizvoda i usluga Federacije BiH, Kantonalni sud je istakao da je navedenom odredbom propisano da ako se u toku kontrole utvrdi da porezni obveznik ne raspolaže evidencijom i dokumentacijom i zbog toga nije moguće utvrditi obavezu poreza na promet, ovlašteni radnik organa nadležnog za kontrolu preduzima radnje – mjere pobrojane u tačkama a), b) i c), gdje je pod tačkom c) navedeno da se procjenom utvrđuje obaveza poreznog obveznika i nalaže mu se uplata. Kantonalni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju inspektori prilikom vršenja predmetnog inspekcijskog nadzora i postupili u skladu s navedenom odredbom (u situaciji nedostatka dokumentacije i evidencije kontrolisanog poreznog obveznika, a čemu je upravo doprinio sam apelant, izvršili procjenu, odnosno utvrdili poreznu obavezu koristeći dokumentaciju o izvršenim uvozima i izvozima (JCI), izlazne račune, ulazne, račune, CMR-ove, listinge uvoza, odnosno izvora privrednog društva za kontrolisani period, a koje su pribavljene od nadležnih carinskih ispostava). U odnosu na apelantove navode istaknute na usmenoj javnoj raspravi kod tog suda da je protiv poreznog obveznika otvorena likvidacija i stečajni postupak, te da više ne postoji porezni obveznik jer je brisan, Kantonalni sud je smatrao da istaknuti navodi nisu bili od značaja za donošenje odluke tog suda u predmetnoj upravnoj stvari. Prilikom donošenja presude u upravnom sporu zadatak suda je ocjena pravilnosti i zakonitosti konačnog upravnog akta, koju je taj sud već izvršio, pa činjenica da je društvo kasnije brisano iz sudskog registra ne utiče na okončanje postupka koji se odnosi na utvrđivanje dodatnih poreznih obaveza u vrijeme izvršenja inspekcijskog nadzora kada je privredno društvo postojalo. Pitanje njegovog kasnijeg brisanja iz sudskog registra može biti od uticaja na mogućnost pokretanja i vođenja postupka prinudne naplate, ali ne utiče na mogućnost okončanja konkretnog postupka. Kantonalni sud je smatrao da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe čl. 43, 8. i 7. stav 1. tačke 1, 2. i 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga BiH, u vezi sa čl. 21, 64–67. i čl. 7, 8. i 9. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, zbog čega su rješenja upravnih organa pravilna, a apelantova tužba neosnovana.
8. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 04 0 U 005616 13 Uvp od 28. februara 2018. godine.
9. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da apelant u predmetnom zahtjevu pobija navedenu presudu prvostepenog suda zbog povrede pravila postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog zakona. Apelant je naveo da je priložio sve fakture svojih dobavljača koje prilikom odlučivanja nisu uzete u obzir, pa je činjenično stanje drugačije od utvrđenog. Istakao je da se bavio izvozom trupaca i rezane daske, uvozom rezane opreme i uvozom radi izvoza trupaca, tvrdeći da prema vlastitom izračunu nema nikakvih poreznih obaveza.
10. U provedenom postupku Vrhovni sud je utvrdio da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su rješenjem Inspektorata Porezne uprave od 28. maja 2004. godine apelantu utvrđene dodatne porezne obaveze po osnovu Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije BiH u navedenom ukupnom iznosu jer su porezni inspektori prilikom kontrole 9. februara 2004. godine, o čemu je sačinjen zapisnik o inspekcijskom nadzoru, utvrdili da nisu bili ispunjeni uslovi za prodaju proizvoda oslobođenih plaćanja poreza na promet proizvoda. Vrhovni sud je smatrao da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis niti pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, prema ocjeni tog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Vrhovni sud je utvrdio da prema podacima iz spisa predmeta proizlazi da je prilikom inspekcijskog nadzora i kontrolom tužiočeve knjigovodstvene dokumentacije utvrđeno da apelant uz priložene fakture nije priložio narudžbenice, odnosno izjave, te dokaz da su one plaćene bezgotovinski, kao jedan od uslova da se izvrši nabavka robe bez poreza, kako je propisano članom 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije BiH. Kako apelant ni knjigovodstvenu ni vanknjigovodstvenu dokumentaciju nije dostavio ni nakon naknadno ostavljenog roka, inspektori su u inspekcijskom nadzoru koristili dokumentaciju pribavljenu od carinskih ispostava i na osnovu te dokumentacije utvrdili porezne obaveze apelantu u skladu s navedenim propisima.
11. Prema ocjeni ovog suda, upravni organi su prilikom obračunavanja dodatnih poreznih obaveza tužiocu pravilno primijenili odredbe čl. 7. i 9. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH kojim je propisano da porezna uprava i njeni zaposlenici u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonima Federacije BiH imaju obaveze i pravo da: utvrđuju poreznu obavezu poreznog obveznika na osnovu njegove porezne prijave, poslovnih knjiga i evidencija, kao i drugih dokaza, uključujući korištenje indicija kao dokaza u skladu sa članom 67. tog zakona. Inspekcijski nadzor je, prema ocjeni Vrhovnog suda, izvršen u skladu s odredbama čl. 64–67. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, kojim je propisan postupak inspekcijskog nadzora i koje su inspektori u potpunosti primijenili prilikom utvrđivanja tačnih obaveza apelanta kao poreznog obveznika. Apelant uz priložene fakture nije priložio narudžbenice, odnosno izjave i dokaz da su plaćene bezgotovinski, kao jedan od uslova da se izvrši nabavka robe bez poreza, kako je to propisano članom 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije BiH, iako je članom 21. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH propisano da porezni obveznik snosi teret dokazivanja da određivanje porezne obaveze nije ispravno. Također je utvrđeno da nije osnovan apelantov prigovor da u upravnom postupku nije imao priliku da se izjasni o činjenicama i dokazima važnim za donošenje rješenja jer je tokom čitavog postupka ulagao prigovore, žalbe i podnosio tužbe i time učestvovao u postupku i imao mogućnost izjašnjavanja. Isto tako nije osnovan ni apelantov prigovor da nikada nije primio rješenje od 28. maja 2004. godine jer je prema podacima iz spisa to prvostepeno rješenje uručeno apelantu, a protiv kojeg je izjavio žalbu i druge pravne lijekove. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da su predmetne porezne obaveze zastarjele. Istaknuto je da je inspekcijskim nadzorom od 9. aprila 2004. godine obuhvaćen period od 1. januara 1999. do 9. januara 2004. godine, a članom 40. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije BiH je propisano da pravo na utvrđivanje porezne obaveze i naplatu poreza na promet, kamata, kazni i troškova prisilne naplate zastarijeva za pet godina po isteku godine u kojoj je nastala porezna obaveza, iz čega proizlazi da zastara porezne obaveze za 1999. godinu nastupa 1. januara 2005. godine. Sud je zaključio da je utvrđivanje dodatne porezne obaveze učinjeno unutar zakonom propisanog roka, uz napomenu da prema Zakonu o Poreznoj upravi rokovi ne teku za vrijeme dok traje postupak.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant je iznio hronologiju predmetnog postupka. Istakao je da su organi uprave i redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su mu utvrdili obavezu plaćanja dodatnih poreznih obaveza. Također, smatra da je postupak proveden van razumnog roka. Pored toga, apelant navodi da je prestao postojati kao porezni obveznik i da je brisan iz sudskog registra, a što, prema njegovom mišljenju, sudovi nisu pravilno cijenili.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Porezna uprava je u odgovoru na apelaciju navela da apelant nije dokazao povredu Ustavom zagarantovanih prava na koja se u apelaciji pozvao. Apelant nije dokazao postojanje proizvoljnosti u prikupljanju činjenične građe i primjeni materijalnog prava. Dalje je naveo da su porezne obaveze konstatovane u osporavanim rješenjima utvrđene pravilnom primjenom materijalnih propisa, i to: Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga – prečišćeni tekst („Službene novine Federacije BiH“ br. 49/02 i 37/03), Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službeni glasnik BiH“ broj 62/04), navedenih pravilnika o primjeni zakona, Zakona o visini zatezne kamate na javne prihode („Službene novine Federacije BiH“ br. 48/00 i 52/01), a na osnovu izvornih dokumenata (izlaznih faktura) stavljenih na uvid, što ne može upućivati na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, inspektori su prilikom utvrđivanja svake porezne obaveze konstatovane u zapisniku i osporavanom rješenju za svaku obavezu naveli pravni osnov za njeno utvrđivanje, te izvorni knjigovodstveni dokument na osnovu kojeg je izvršen obračun poreza, zbog čega su navodi kojim se osporava rješenje u tom pravcu neutemeljeni. U odnosu na apelantove navode da sud nije u odlukama koje su predmet ocjene cijenio činjenicu na koju je apelant ukazivao, a to je da je društvo prestalo s radom i da je brisano iz sudskog registra, istaknuto je da nisu tačni. Naime, u obrazloženju presuda jasno stoji da je sud cijenio apelantov izneseni navod koji se tiče nepostojanja poreznog obveznika i ocijenio ga bez uticaja zato što i ukoliko je lice brisano iz registra 2008. godine, kako to apelant tvrdi, to nema nikakav uticaj na zakonitost i pravilnost rješenja kojim su utvrđene obaveze za period od 1999. do 2003. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga – prečišćeni tekst („Službene novine Federacije BiH“ br. 49/02 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Ne smatra se prometom proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji:
1. prodaja proizvoda, pravnom licu koje se bavi trgovinom, a koje je te proizvode nabavilo radi daljnje prodaje;
2. prodaja proizvoda, pravnom licu koje se bavi ugostiteljskom djelatnošću, drugom pravnom licu koje je registrirano za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a koje te proizvode nabavlja radi prerade, odnosno daljnje prodaje;
3. prodaja upotrebljavanih stvari neposredno između građana i putem komisione prodaje, osim prodaje ili davanja bez naknade upotrebljavanih putničkih automobila, ostalih motornih vozila i plovnih objekata, kao i prodaja poljoprivrednih proizvoda koja se obavlja među građanima na pijacama i sajmovima;
4. uvoz proizvoda, radi daljnje prodaje;
5. prodaja proizvoda pravnom licu koje se bavi remontom, popravkom i servisiranjem proizvoda radi ugradnje u proizvode koji se popravljaju i servisiraju.
Član 8. stav 1.
Proizvode iz člana 7. stav 1. tač. 1., 2. i 5. ovog zakona kupcima iz tog člana može prodati pravno lice koje se bavi proizvodnjom, pravno lice koje se bavi trgovinom koje je registrirano za obavljanje prometa na veliko, te preduzeće koje je registrirano za uvoz pod slijedećim uvjetima:
1. da se proizvodi prodaju sa skladišta ili drugih prodajnih mjesta, koja se za te proizvode zadužuju po prodajnoj cijeni, a u koju nije uključen (ukalkuliran) porez na promet proizvoda ili tranzitno (promet na veliko).
Izuzetno, od odredbe ove tačke prodaja proizvoda može se vršiti i iz prodavnica koje se sa proizvodima zadužuju po prodajnim cijenama sa uključenim porezom na promet uz uvjet da porezni obveznik vodi evidenciju o proizvodima koji su prodati sa porezom na promet odnosno bez poreza na promet.
2. da se proizvodi prodaju na osnovu pismene narudžbenice kupca za svaku pojedinačnu nabavku uz obavezno izdavanje fakture i uz bezgotovinsko plaćanje (virmanom sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, kompenzacijom, cesijom i sl.);
3. da je kupac, prije preuzimanja proizvoda, odnosno prije ispostavljanja fakture, dao prodavcu pismenu izjavu, odnosno specifikaciju materijala koja mora biti numerirana, datirana i potpisana od ovlašćenog lica, da će kupljene proizvode koristiti isključivo za svrhe iz člana 7. stav 1. tač. 1., 2, i 5. ovog zakona;
4. da je u fakturi o prodaji proizvoda prodavac unio napomenu da su proizvodi prodati bez obračunavanja poreza na promet proizvoda, te na osnovu pismene izjave odnosno specifikacije materijala;
5. da prodavac primljenu izjavu kupca, odnosno specifikaciju materijala priključi kopiji fakture o prodatim proizvodima.
Zastara Član 40. stav 1.
Pravo na utvrđivanje porezne obaveze i naplatu poreza na promet, kamata, kazni i troškova prisilne naplate, zastarijeva za pet godina po isteku godine u kojoj je nastala porezna obaveza
17. Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11 – odluka US, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02 i 28/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 21.
Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu u roku od petnaest (15) dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave koji je propisan poreznim zakonima. Porezni obveznik nosi teret dokazivanja da određivanje porezne obaveze nije ispravno. Procedure podnošenja poreznih prijava u ime poreznog obveznika od Porezne uprave utvrdit će se podzakonskim aktima.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost ratione materiae
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
20. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; [...]
21. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Nizozemske, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i plaćanje predmetnih poreza na promet proizvoda i usluga koji se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, uključujući i suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
22. U odnosu na preostali dio apelacije u kojem apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 005616 13 Uvp od 28. februara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 21. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
29. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku nespornim utvrđeno da je apelant obavezan kao porezni obveznik isplatiti određene novčane iznose kao dodatne porezne obaveze na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom pravu na imovinu zaštićenom članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 627/17 od 18. jula 2017. godine, stav 39).
30. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.
31. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).
32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu jer je osporenom odlukom apelantu naloženo da plati određene novčane iznose na račun javnih prihoda.
33. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnov miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena jer zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49; vidi, također, presudu Evropskog suda, Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su predmetni zakoni (Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH i BiH, Zakon o poreznoj upravi Federacije BiH) javno objavljeni u službenom glasilu i da su njihove odredbe formulisane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud zapaža da je odredbama navedenih zakona jasno propisana obaveza plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga, odnosno uslovi i načini utvrđivanja te obaveze, kao i kontrola izvršavanja tih obaveza, te da je u vezi s navedenim apelant mogao odrediti svoje ponašanje. Ustavni sud zaključuje da predmetni zakoni ispunjavaju navedene standarde u smislu Evropske konvencije.
34. Ustavni sud dalje nalazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici, odlučujući u postupku vanrednog preispitivanja presude Kantonalnog suda, ispitao navode apelantovog zahtjeva za preispitivanje i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. Ustavni sud zapaža da su se organi uprave i redovni sudovi u svojim odlukama, utvrđujući apelantovu obavezu na plaćanje dodatne porezne obaveze za kontrolisani period, pozvali na relevantne odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH i BiH te odredbe Zakona o Poreznoj upravi FBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi naveli detaljne razloge zašto su utvrdili da je u konkretnom slučaju apelant pri izvozu i uvozu predmetnih proizvoda bio u obavezi da obračuna i plati porez na promet, te svoje zaključke temeljili na relevantnim zakonskim odredbama. Pri tome su imali u vidu apelantove istaknute prigovore u toku postupka (o zastari potraživanja, brisanju iz sudskog registra) te dali razloge zašto ti prigovori nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje. U navedenim zaključcima organa uprave i redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
35. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, prema mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti jer, kako smatra Ustavni sud, odbijanjem u konačnici apelantovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke kojom je apelant obavezan na plaćanje dodatnih poreznih obaveza u korist javnih prihoda nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanta, s obzirom na to da je apelant koji se u kontrolisanom periodu bavio prometom određenih proizvoda imao obavezu da utvrdi i plati porezne obaveze koje su u javnom interesu.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom kojom je utvrđena apelantova obaveza na plaćanje dodatnih poreznih obaveza u korist javnih prihoda nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, nakon provedenog upravnog i sudskog postupka, te je slijedilo legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević