Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-976/20 (STANDARD FURNITURE FACTORY d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-976/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-976/20, rješavajući apelaciju koju je podnio STANDARD FURNITURE FACTORY d.d. Sarajevo , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio STANDARD FURNITURE FACTORY d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 274688 16 Gž od 17. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 274688 12 Rs od 18. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. STANDARD FURNITURE FACTORY d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zijad Šušić advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 274688 16 Gž od 17. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 274688 12 Rs od 18. aprila 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 274688 12 Rs od 18. aprila 2016. godine obavezan je apelant da tužiocu (D.H.) po osnovu dospjelog duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Općinski sud je naveo da je shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) svaka strana dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka stao na stanovište da je tužilac sa provedenim dokazima dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Naime, Općinski sud je ukazao da nakon izvršenog uvida u službenu zabilješku sa kolegija Standard d.d. Sarajevo od 12. novembra 2009. godine utvrđeno da je tužilac angažovan da u što kraćem vremenskom periodu i po skraćenoj proceduri obavi sve neophodne radnje i pripreme za provođenje stečajnog postupka i postupka likvidacije supsidijarnog društva Top Meblo d.o.o. Sarajevo, dok je sekretar društva E.C. na osnovu telefonskog razgovora ovlašten za realizaciju navedenog postupka. Dalje, da su predmetnu službenu zabilješku potpisali P.R. prokurista društva, A.S. v.d. direktor društva, E.D. sekretar i E.C. član nadzornog odbora društva, što znači da su isti stupili u ugovorni odnos, a kako zakonom nije propisana striktna forma za obavljanje ovakve vrste posla, može se smatrati da se radi o usmenom ugovoru. Takođe, da je izvršenim uvidom u istorijski izvod za Standard d.d. Sarajevo utvrđeno da je u momentu sačinjavanja navedene službene zabilješke P.R. bio prokurista ovlašćen za poduzimanje svih pravnih radnji u ime i za račun društva, dok je iz saslušanja svjedoka E.C. i E.D. utvrđeno da je tužilac angažovan za izradu projektnog zadatka i potrebne dokumentacije, da je to učinjeno putem telefona, da je tužilac prihvatio predloženi zadatak, što potvrđuje i službena zabilješka, te da je sve to potvrdio i saslušani tužilac. Osim toga, da je svjedok E.D. potvrdio da mu je tužilac nakon izvjesnog vremena donio svu kompletnu dokumentaciju koju je isti izradio u jednom registratoru koji registrator je E.D. predao v.d. direktoru društva. Općinski sud je naveo da činjenica na navedeni ugovor o angažmanu nije dostavljen u spis suda (jer je po izjavi tužioca on sva četiri primjerka ugovora, nakon potpisivanja, dostavio uz dokumentaciju apelantu, te mu isti nisu vraćeni, dok apelant tvrdi da navedenu dokumentaciju ne posjeduje) ne može pobiti činjenicu da je tužilac usmenim putem angažovan za obavljanje navedenog posla koji je u potpunosti i završio.
4. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, dok je odredbama člana 124. ZOO propisano da, kada je evidentno da u dvostranim ugovorima jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje iste. Općinski sud je u vezi s navedenim ukazao da je utvrdio da je tužilac izvršio svoju obavezu, te da je nesporno da apelant nije izvršio plaćanje za učinjeni posao. Općinski sud je naveo da je zaključak o navedenom izveo iz činjenice da je tužilac dostavio fakturu koja je zaprimljena kod Standard d.d. Sarajevo dana 5. marta 2010. godine, u kojoj je naveo da se ispostavlja obračun troškova koji se odnosi na 50% odrađenog posla, da na navedenu ispostavljenu fakturu Standard d.d. Sarajevo nije reagovao ni na koji način, upućivanjem prigovora, osporavanjem visine, a što bi po mišljenju suda svakako bilo učinjeno da navedena dokumentacija iz iste nije bila dostavljena ili da se navedeni ispostavljeni iznos fakture razlikovao od dogovorenog iznosa. Općinski sud je ukazao da je nesporno da je u momentu primanja navedene fakture Standard d.d. Sarajevo još uvijek poslovao kao pravno lice iz razloga što je iz dostavljene dokumentacije, odluke o podjeli dioničkog društva Standard d.d. Sarajevo utvđeno da je ista sačinjena dana 14. februara 2011. godine kod notara, dok na spornoj fakturi stoji potpis i datum 7. april 2010. godine.
5. Općinski sud je dalje naveo da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta jer je izvršenim uvidom u dostavljenu materijalnu dokumentaciju sud na nesporan način utvrdio da je društvo Standard d.d. Sarajevo izvršilo statusnu promjenu na dva nova društva sljednika, a što je utvrđeno i uvidom u rješenja o registraciji navedenih društava, te je nesporno utvrđeno da se radi o prenosu prava, imovine i obaveza i da društva sljednici solidarno i uzajamno odgovaraju za obaveze društva prethodnika. Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant pravni sljednik Standard d.d. Sarajevo, da solidarno odgovara skupa sa drugim društvom sljednikom za sve obaveze dužnika prethodnika, te da navedeno znači da potražilac može tražiti od bilo kojeg dužnika ispunjenje činidbe. Kako je naveo Općinski sud, apelant nije dokazao da na njega nije prešla navedena obaveza jer nije dostavio diobni bilans Standard d.d. Sarajevo iz kojeg bi se vidjelo koja prava i obaveze prelaze na kojeg sljednika, a što apelant sigurno mora imati u svojoj dokumentaciji ali je sudu nije prezentovao, pa sud smatra da je to činjenica koju je apelant morao dokazivati. Općinski sud je ukazao da, ukoliko apelant smatra da to nije njegova obaveza može podnijeti regresnu tužbu protiv drugog sljednika.
6. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda od 18. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 274688 16 Gž od 17. decembra 2019. godine odbio navedenu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant u žalbi tvrdi da tužilac nije izveo nijedan dokaz na okolnost da je Standard d.d. Sarajevo bilo većinsko društvo u društvu Top Meblo d.o.o. Sarajevo jer u prvostepenom postupku apelant nije niti u jednom momentu doveo u pitanje tvrdnju da je Top Meblo d.o.o. Sarajevo zavisno društvo, a da je prednik apelanta bio vladajuće društvo, pa nije bilo nikakvog razloga da se dokazuje činjenica koja je nesporna. Kantonalni sud je naveo da je, shodno navedenom, a na osnovu člana 57. Zakona o privrednim društvima, prednik apelanta imao pravo da donese odluku o angažovanju tužioca da obavi pripreme za provođenje stečajnog postupka i postupka likvidacije supsidijarnog društva Top Meblo d.o.o. Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, Standard d.d. Sarajevo, kao što to proizlazi iz službene zabilješke od 12. novembra 2019. godine u prostorijama v.d. direktora društva dogovorio angažovanje tužioca, pa na plaćanje usluge nije pozvan Top Meblo d.o.o. Sarajevo, nego upravo društvo koje je dogovorilo angažman tužioca. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant pasivno legitimisan u ovom postupku jer su pravni slijednici Društva Standard d.d. Sarajevo apelant i Standard nekretnine d.d. Sarajevo, koji su preuzeli sva prava i obaveze prednika i za iste solidarno odgovaraju. Kantonalni sud je naveo da, budući da solidarna odgovornost podrazumijeva odgovornost oba društva jednako za sve obaveze, bez obzira na udjele, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant pasivno legitimisan za obaveze svoga prednika. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio dokaze koji su izvedeni, jer su izjave svjedoka i tužioca u saglasnosti sa materijalnim dokazima. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, tužilac je sa prednikom apelanta zaključio usmeni ugovor kojim se obavezao da će obaviti sve neophodne radnje i pripreme za provođenje stečajnog postupka i postupka likvidacije društva Top Meblo d.o.o. Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da je, prema saglasnim izjavama svjedoka i tužioca, tužilac svoju obavezu izvršio, dok usluga koja je izvršena nije plaćena, pa je prvostepeni sud, pravilno primjenjujući materijalno pravo, odnosno Zakon o obligacionim odnosima, obavezao apelanta na plaćanje utuženog iznosa.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da su redovni sudovi povrijedili relevantne odredbe ZPP-a, konkretno čl. 123. i 126. te da tužilac nije dokazao da je Standard d.d. Sarajevo bio većinsko društvo u društvu Top Meblo d.o.o. Sarajevo. Apelant takođe smatra da su redovni sudovi pogrešno usvojili tužbeni zahtjev uprkos činjenici da tužilac nije sudu predočio predmetni ugovor kojim bi se Standard d.d. Sarajevo obavezao na plaćanje predmetne usluge, niti je tužilac dokazao da je sačinio i dostavio elaborat za čiju izradu je tražio plaćanje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant ponavlja navode koje isticao u toku postupka, a u pogledu kojih su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević