Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1050/20 (D. O. i Z.Ć.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 18
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1050/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1050/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Darko Orašanin i Z. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Darko Orašanin protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 004229 19 Uvp od 19. decembra 2019. godine;
Z. Ć. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006770 18 U od 5. decembra 2019. godine;
zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1050/20
1. Darko Orašanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 19. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 004229 19 Uvp od 19. decembra 2019. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1081607488 od 18. januara 2013. godine odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Fonda PIO, Filijala Istočno Sarajevo broj 1081607488 od 23. novembra 2011. godine kojim je utvrđeno da apelantu prestaje pravo na porodičnu penziju sa 30. septembrom 2010. godine.
3. Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 004229 19 U od 26. avgusta 2019. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Fonda PIO broj 1081607488 od 18. januara 2013. godine.
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 26. avgusta 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 14 0 004229 19 Uvp od 19. decembra 2019. godine odbio predmetni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbacio kao neblagovremenu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja od 18. januara 2013. godine. Vrhovni sud je ukazao da iz spisa predmeta proizilazi da je osporeni akt uručen majci apelanta 6. februara 2013. godine, te da je apelant 24. septembra 2015. godine Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske podnio zahtjev za poništavanje prvostepenog i osporenog akta po pravu nadzora, a u kojem je opširno obrazložio sadržaj osporenog akta. Vrhovni sud je zaključio da je, dakle, apelant očigledno najkasnije 24. septembra 2015. godine imao saznanja o sadržaju osporenog akta, a budući da je tužbu kojom osporava zakonitost predmetnog akta podnio 4. jula 2019. godine, proizilazi da je navedenu tužbu podnio po isteku prekluzivnog roka za podnošenje tužbe u upravnom sporu propisanog odredbama člana 15. stav (2) Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno predmetna tužba odbačena kao neblagovremena, shodno odredbama člana 22. tačka 1) Zakona o upravnim sporovima, kojim je propisano da nadležni sud u svakom stadijumu postupka rješenjem odbacuje tužbu ako utvrdi da je neblagovremena.
5. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 15. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 109/05 i 63/11), u propisanom roku podnese tužbu nadležnom sudu protiv rješenja Fonda PIO od 18. januara 2013. godine.
2. AP-1185/20
6. Z. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Damir Barbarić advokat iz Mostara, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006770 18 U od 5. decembra 2019. godine.
7. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-3673/16 od 6. jula 2018. godine ukinuto je konačno Rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grude broj R-09-04-1-41-769/05 od 26. oktobra 2005.godine i apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO), sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 51,00 KM kao i ostala prava propisana zakonom, s tim da mu prava priznata predmetnim rješenjem pripadaju od 6. jula 2018. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
8. Apelant je Vrhovnom sudu podnio tužbu protiv Rješenja Federalnog ministarstva broj UP-I- 03-41-ZKZ-3673/16 od 6. jula 2018. godine. Odlučujući o predmetnoj tužbi, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 70 0 U 006770 18 U od 5. decembra 2019. godine kojim tužbu odbacuje kao neblagovremenu. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je apelant osporeno rješenje primio 24. jula 2018. godine (što je utvrđeno uvidom u potpis i datum prijema sadržan u povratnici kao dokazu o prijemu tog rješenja), dok je tužba kojom se pokreće upravni spor upućena preporučeno putem pošte dana 24. avgusta 2018. godine (što je evidentno iz prijemnog pečata pošte). Vrhovni sud je ukazao da, kako je posljednji (30-i) dan roka za podnošenje tužbe bio 23. avgust 2018. godine, to je tužba, koja je pošti predata dana 24. avgusta 2018 godine, neblagovremena, jer je podnesena po isteku roka propisanog odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima, pa je istu, shodno odredbama člana 25. stav (1) tačka 1) Zakona o upravnim sporovima trebalo odbaciti.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), u propisanom roku podnese tužbu sudu.
Spajanje predmeta
10. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1050/20.
Apelacioni navodi
11. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se ne mogu razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević