Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-341/20 (JU "Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu")

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-341/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-341/20, rješavajući apelaciju JU "Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU "Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu" protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 707038 19 Pžp od 14.

novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU "Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu" (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžla Šehić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 707038 19 Pžp od 14. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 126. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo i izrečena mu novčana kazna u iznosu od 6.000,00 KM, te je obavezan da snosi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu. Naime, apelant je oglašen odgovornim što je (u vrijeme i mjestu pobliže navedenim u dispozitivu prvostepenog rješenja) kantonalni prosvjetni inspektor za visoko obrazovanje inspekcijskim nadzorom utvrdio da prijedlog Odluke broj 01-4-DK-2625/18 od 9. aprila 2018. godine, koja je upućena nadležnom tijelu visokoškolske ustanove Senatu Univerziteta u Sarajevu, bio bez priloženog mišljenja apelantovog sekretara.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao i cijenio sve izvedene dokaze i da je sa jednakom pažnjom je ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete apelanta tako i one koje mu idu u korist, kako je to propisano čl. 15. i 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH, pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Kantonalni sud je ukazao da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima FBiH ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa kako apelant ostalim žalbenim navodima dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostepenog suda, Kantonalni sud se shodno članu 88. Zakona o prekršajima FBiH nije ni upuštao u meritorno razmatranje ovog dijela žalbe. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odmjerio novčanu kaznu propisanu za učinjeni prekršaj apelantu, pravilno cijeneći sve okolnosti iz člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH, a koje utiču na visinu izrečene kazne, te naglasio da je izrečena novčana kazna adekvatna učinjenom prekršaju i da će istom uticati na apelanta da više ne čini nove slične ili iste prekršaje. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je na osnovu člana 90. Zakona o prekršajima FBiH odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, jer ne postoji ni jedan od osnova za podnošenje žalbe određen članom 84. istog zakona. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „generalni sekretar Univerziteta u Sarajevu nije dao stručno mišljenje na apelantov prijedlog odluke o kojoj je odlučivao Senat Univerziteta u Sarajevu, čime je sekretar Univerzitet u Sarajevu/Rektor Univerziteta počinio prekršaj iz člana 126. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju, dok je ipak prekršajni postupak pokrenut protiv apelanta kao organizacione jedinice“. Također, apelant navodi da je „sud izrekao enormno visoku kaznu za relativno mali prekršaj zbog kojeg nisu nastupile ozbiljne posljedice ni za jednu stranu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da apelant kao javna ustanova ima javna ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-341/20 (JU "Medicinski fakultet… | Sudska praksa | Aktio