Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2532/18 (K. M., Z. M. i A. K.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Troškovi postupka
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2532/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2532/18, rješavajući apelaciju Katice Mandić i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Katice Mandić, Zdenke Medić i Ankice Kvesić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž2 od 24. studenog 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Katica Mandić, Zdenka Medić i Ankica Kvesić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Širokog Brijega, koje zastupa Jerko Gavran, odvjetnik iz Posušja, podnijele su 27. travnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 031545 17 Rev od 30. siječnja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 102/17 od 19. travnja 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele 9. siječnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž2 od 24. studenog 2016. godine, jer su apelantice protiv navedene presude izjavile reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantice imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužne na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), kao zakonskog zastupnika Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. prosinca 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 19. prosinca 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Rs 031545 13 Rs od 19. veljače 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantica i obvezan tuženi da apelanticama isplati na ime neisplaćenog toplog obroka, naknada za godišnji odmor, razlike neisplaćenog dijela plaća sa zakonskim kamatama u iznosima preciziranim u presudi (za razdoblje 2011-2014. godina), da im uplati sve naknade za MIO za navedena razdoblja detaljno precizirana u presudi, te da im naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
7. Protiv navedene presude tuženi je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 64 0 Rs 031545 15 Rsž od 2. prosinca 2015. godine priziv uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku, jer je utvrđeno da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te da je stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
8. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 64 0 Rs 031545 15 Rs 2 od 23. kolovoza 2016. godine, kojom je kao neutemeljen odbijen tužbeni zahtjev apelantica, preciziran za svaku apelanticu posebno, za isplatu „razlike naknada za ishranu u tijeku rada“ za razdoblje od 1. prosinca 2010. godine do 31. prosinca 2013. godine, zatim, na ime „neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres)“ za 2011, 2012. i 2013. godinu, te na ime razlike zbog umanjenja, tj. neisplaćenog dijela plaće“ za precizirano razdoblje sa zakonskim kamatama na način preciziran u izreci i neuplaćenih doprinosa u navedenim razdobljima, kao i da im tuženi naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
9. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su apelantice uposlenice Općinskog suda, da su raspoređene na radna mjesta precizirana u presudi, da im za 2011, 2012. i 2013. godinu nije isplaćivana naknada za topli obrok i regres sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), da im je smanjena osnovica za obračun plaće, i to u travnju 2013. godine za 8%, da zbog navedenog potražuju isplatu razlike navedenih naknada i plaća sukladno Kolektivnom ugovoru. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koje uređuju radnopravni status namještenika u tijelima državne uprave tuženog, grada i općine, poslove koje obavljaju namještenici, plaće, naknade i druga prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa i druga pitanja koja se odnose na radnopravni status namještenika u tijelima tuženog (članak 1), a da se na radnopravni status namještenika u tijelima tuženog primjenjuju Zakon o radu i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovor, osim u pitanjima koja su regulirana ovim zakonom (članak 2).
10. Nadalje, Općinski sud je naveo da su naknade na koje namještenik ima pravo regulirane člankom 45. Zakona o namještenicima prema čijim odredbama namještenik ima pravo, između ostalih, na naknadu za ishranu za vrijeme rada i regres za godišnji odmor, dok visinu te naknade ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada tuženog. Dakle, navedenim Zakonom o namještenicima nije utvrđena visina naknade za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) i regresa za godišnji odmor, odnosno propisano je da visinu te naknade imaju ugovoriti sindikat i Vlada tuženog. S tim u svezi je navedeno da kod tuženog visina navedenih naknada nije bila utvrđena kolektivnim ugovorom u spornom razdoblju (nije bio zaključen Kolektivni ugovor između tuženog i sindikata kao predstavnika službenika/namještenika tijela uprave i sudske vlasti), nego je, zbog navedenog, visine tih naknada utvrdila Vlada tuženog Odlukom o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna. Općinski sud je pojasnio da je kolektivni ugovor svaki pisani sporazum o uvjetima rada i uposlenja, zaključen, s jedne strane, od poslodavaca i, s druge strane, sindikalnih organizacija radnika, ili ako nema takvih radničkih organizacija, od predstavnika zainteresiranih radnika koji budu pravovaljano izabrani i opunomoćeni od takve skupine radnika, a u suglasnosti s nacionalnim zakonodavstvom. Obzirom na to da se svaki ugovor, pa tako i kolektivni, zaključuje isključivo putem suglasnosti volja njihovih sudionika, može se, prema mišljenju Općinskog suda, reći da je on po svojoj naravi dragovoljnog karaktera. Općinski sud je naveo da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije uopće došlo do postupaka pregovaranja u pogledu zaključenja kolektivnog ugovora na razini tuženog kojim bi se utvrdila visina navedenih naknada između Vlade i sindikata obzirom na to da je sindikat registriran 10. listopada 2013.godine, budući da je izostala bilo kakva inicijativa ovlaštenih sudionika.
11. Kako je izostalo bilo kakvo pregovaranje ovlaštenih sudionika u pogledu zaključenja kolektivnog ugovora, Općinski sud je zaključio da nema suglasnosti volja za zaključenje takvog ugovora, a da nije izvršeno ni pristupanje predmetnom Kolektivnom ugovoru za službenike tijela uprave i sudske vlasti. Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, nije bilo mjesta ni za primjenu spomenutog kolektivnog ugovora. Nadalje je obrazloženo da, prema Zakonu o namještenicima, nije utvrđena visina spornih naknada, nego je njihovo određivanje u domeni kolektivnog pregovaranja do kojeg nije došlo, pa se isplata predmetnih naknada, prema mišljenju Općinskog suda, vršila prema odluci Vlade tuženog o naknadama koji akt predstavlja supstitut kolektivnog ugovora, odnosno zamjenjuje ga, jer on nije zaključen zbog odsustva pregovaračke inicijative.
12. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelantice potražuju isplatu razlike plaća za razdoblje od 1. travnja 2013. do 1. srpnja 2014. godine, jer im je od travnja 2013. godine pa nadalje isplaćivana plaća umanjena za 8%, na temelju sporne odluke Vlade tuženoga. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno može li se na apelantice primjenjivati odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun brutoplaće koja je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 6/2013. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je stupanjem na snagu ove odluke prestala važiti ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun brutoplaće koja je bila za 8 % veća, ali kako u vrijeme donošenja odluke Vlade tuženog kojom je osnovica smanjena apelanti nisu bili organizirani u sindikat, jer je on registriran 10. listopada 2013. godine a navedena odluka donesena 4. travnja 2013. godine, to ni u konkretnom slučaju Vlada tuženog prije donošenja odluke o utvrđivanju osnovice za izračun plaće nije imala mogućnost vršiti bilo kakve pregovore sa predstavnicima sindikata državnih službenika i namještenika u tijelima državne službe tuženog, jer je nesporno utvrđeno da je taj sindikat utemeljen nakon donošenja sporne odluke. Općinski sud je ukazao da iz relevantnih odredaba Zakona o namještenicima i Zakona o državnim službenicima jasno proizlazi da polaznu osnovicu za obračun plaće državnim službenicima dogovaraju svake godine Vlada tuženog i sindikat, ukoliko je organiziran. Međutim, pošto je nesporno utvrđeno da sindikat nije bio utemeljen na dan donošenja sporne odluke, odnosno da nije bio podnesen ni zahtjev za upis sindikata u registar udruga, Vlada tuženog zbog navedenih razloga nije ni mogla pregovarati sa sindikatom o polaznoj osnovici za obračun plaće. Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
13. Odlučujući o prizivima parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž2 od 24. studenog 2016. godine kojom je priziv apelantica odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu u stavku 1. izreke, dok je priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu - rješenje pod točkom 2. izreke preinačio na način da su obvezane apelantice na ime troškova postupka isplatiti tuženom iznos preciziran u presudi. Presudom je odbijen zahtjev apelantica za naknadu troškova postupka, na ime sastavljanja odgovora na priziv.
14. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, kako iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da Vlada tuženog nije zaključila, odnosno da nije pristupila Kolektivnom ugovoru za službenike tijela uprave i sudske vlasti u FBiH, te da apelantice nisu osnovale i registrirale sindikat (registriran tek 10. listopada 2013. godine), Vlada tuženog, u nedostatku suprotne strane sa kojom je trebala zaključiti kolektivni ugovor, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod tuženog kojom je odredila visinu predmetnih naknada i, sukladno njoj, isplaćivala ih, pa je prvostupanjski sud, prema ocjeni Kantonalnog suda, za razliku od neutemeljenih navoda priziva, pravilno postupio kad je odlučio kao u izreci pobijane odluke. Isto tako su, kako je obrazložio Kantonalni sud, neutemeljeni prizivni navodi apelantica u svezi sa nezakonitosti Odluke tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun plaća od 4. travnja 2013. godine, jer u vrijeme donošenja navedene odluke sindikat, koji bi predstavljao apelantice, nije bio utemeljen, pa tuženi nije ni mogao ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće, niti je moguće bilo primijeniti granski kolektivni ugovor na razini Federacije, jer ga tuženi nije potpisao.
15. Odlučujući o prizivu tuženog u odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je ocijenio da priziv utemeljeno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, budući da je tužbeni zahtjev apelantica odbijen. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da su točni navodi prvostupanjskog suda da je ranija odluka u konkretnom predmetu donesena 19. veljače 2015. godine, tj. prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP. Međutim, ta odluka je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 30. rujna 2015 godine, što znači da se ukinutom odlukom ne završava postupak pred prvostupanjskim sudom, pa je zbog toga prvostupanjski sud pogrešno tumačio odredbu članka 456. stavak l. ZPP kada je prihvatio da je ukinutom odlukom okončan postupak pred prvostupanjskim sudom, te da se zbog toga imaju primijeniti odredbe ranije važećeg ZPP. Pri tome Kantonalni sud je naveo da su apelantice u cijelosti izgubile parnicu, zbog čega tuženi u prizivu utemeljeno ističe da mu, sukladno odredbama članka 386. stavak 1. ZPP, apelantice trebaju nadoknaditi troškove postupka.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 Rs 031545 17 Rev od 30. siječnja 2018. godine odbačena je revizija apelantica. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Kako su apelantice u predmetnom sporu formalni suparničari (članak 362. stavak 1. točka 2. ZPP), u materijalnopravnom smislu radi se o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od više tužitelja. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne prema njihovom zbiru. Budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ni za jednu od apelantica ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama članka 237. st. 3, 4. i 5. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Naime, apelantice smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Navode da je nesporno da tuženi nikada nije stupio ni u kakve pregovore sa sindikatom, niti je učinio bilo što kako bi se ugovorile visine navedenih naknada i osnovica plaće, već da je primjenjivao svoju odluku iako je Zakonom o namještenicima kod tuženog propisano da se pravilnici o plaćama i naknadama namještenika određuju isključivo prema kolektivnom ugovoru, a kojem, također, tuženi nikada nije pristupio, što redoviti sudovi nisu prihvatili kao nezakonito ponašanje tuženog, već su takvo postupanje odobrili u osporenim odlukama. Navode da prilikom donošenja odluke o plaćama tuženi nije izvršio konzultacije, niti je pribavio mišljenje sindikata, pa i bilo kojeg sa teritorija tog kantona, te apelantice smatraju da je tuženi nezakonito postupao. Apelantice navode da je ovakvo nezakonito ponašanje, kakvo je bilo ponašanje tuženog, kao nezakonito potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2966/15 od 12. siječnja 2016. godine kojom je odlučeno da je nezakonita odluka vlade u tom predmetu kojom je jednostrano smanjena plaća namještenicima za 8%. Zbog toga, apelantice smatraju da je otvoren put velikoj pravnoj nesigurnosti i samovolji jedne strane u postupku, jer bi, prema redovitim sudovima, bilo zakonito ako bi tuženi apelanticama smanjio plaću i na samo 1 KM, ako bi to bilo sukladno njegovoj odluci.
18. Nadalje, apelantice osporavaju i odluku o troškovima postupka, kojom su obavezane da tuženom isplate iznos od 720,00 KM. U tom pravcu ističu da odredba članka 395. ZPP ne predstavlja ustavnu kategoriju i da time osporavaju zakonitost takve odredbe „radi ovoga i drugih svih slučajeva u kojima su druge stranke u istoj poziciji, tj. takva nije sukladna Ustavu BiH…“. Smatraju da se, prema odredbama važeće odvjetničke tarife, nagrada može dosuditi samo odvjetniku/odvjetničkom društvu kao samostalnoj i profesionalnoj djelatnosti, koji ne smije biti u radnom odnosu (kao npr. pravobranitelj), pa je očito da je pobijana odredba ZPP protivna Ustavu BiH, kao i citiranom zakonodavstvu, jer se postavlja pitanje zašto se nagrada pravobraniteljstvu, tj. kantonu, državi i općini odmjerava kao odvjetniku. Apelantice su se u tom pravcu pozvale na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske i Odluku Ustavnog suda broj AP 1101/17 od 22. ožujka 2018. godine. b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelantica na koja se pozivaju u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. V.Relevantni propisi
20. Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu („Narodne novine ZHK“ br. 16/08 i 14/13) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Na radno-pravni status namještenika u tijelima državne službe primjenjuje se Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom.
1. Plaće namještenika Članak 40. st. 1. i 3.
1. Namještenik ima pravo na plaću utvrđenu za radno mjesto na koje je postavljen.
3. Polazna osnovica za obračun plaća namještenika u svim tijelima državne službe svih razina vlasti u Kantonu je jedinstvena, a čini je polazna osnovica za obračun plaća državnih službenika koja se utvrđuje na način propisan Zakonom o državnim službenicima.
5. Naknade Članak 45.
1. Namještenik ima pravo na naknadu za:
a) troškove prijevoza na posao i sa posla;
b) ishranu za vrijeme rada;
c) regres za godišnji odmor;
d) slučaj teže bolesti namještenika, ili člana njegove uže obitelji, ili u slučaju smrti člana uže obitelji i namještenika kada naknada pripada članovima njegove obitelji;
e) troškove za edukaciju;
f) jubilarne nagrade;
g) otpremninu pri odlasku u mirovinu.
2. Uvjeti za ostvarivanje naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuju se propisom Vlade Kantona koji se za ove naknade donosi za državne službenike na temelju Zakona o državnim službenicima.
3. Visinu naknada iz stavka 1. ovog članka ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada Kantona.
7. Pravilnik o plaćama i naknadama Članak 47.
1. Rukovoditelj tijela državne službe dužan je donijeti pravilnik o plaćama i naknadama.
2. Pravilnik se donosi sukladno ovom Zakonu, podzakonskim propisima i kolektivnom ugovoru.
21. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 386. stavak 1.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Članak 395.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno Pravobraniteljstvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 102/17 od 19. travnja 2017. godine odbačena kao preuranjena ranija apelacija apelantica koju su podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž2 od 24. studenog 2016. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom revizije apelantica. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek obzirom na to da je Vrhovni sud donio Rješenje broj 64 0 Rs 031545 17 Rev od 30. siječnja 2018. godine. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž2 od 24. studenog 2016. godine, koja je u konkretnom slučaju predmetom osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o predmetu spora u osporenom parničnom postupku, pa će Ustavni sud apelacijske navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 102/17 koja je odbačena kao preuranjena. Naime, apelantice su protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž 2 od 24. studenog 2016. godine podnijele apelaciju u predmetu broj AP 102/17 9. siječnja 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantice pobijaju navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 17. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava apelantica iz radnog odnosa, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelantice uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Suština apelacijskih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelantice opširno problematiziraju zakonske odredbe koje reguliraju pitanje naknade parničnih troškova koji su dodijeljeni tuženom kojeg je zastupalo Pravobraniteljstvo, kao zakonski zastupnik, obzirom da su one protivne pravu na pravično suđenje.
31. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantice postavljaju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužbeni zahtjev apelantica za isplatu razlika spornih naknada i razlike plaća odbijen, jer je utvrđeno da, u vrijeme kada je tuženi donio spornu odluku kojom je regulirano pitanje navedenih naknada i osnovice plaće, nije bio formiran sindikat uposlenika tijela uprave i sudova kod tuženog i da je takav sindikat formiran i registriran tek 13. listopada 2013. godine zbog čega tuženi nije imao s kim pregovarati o navedenim pitanjima, kao ni pristupiti Kolektivnom ugovoru za uposlenike navedenih tijela. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, nakon ocjene provedenih dokaza, dali jasne i argumentirane razloge koji su interpretirani u prethodim točkama ove odluke i iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, razmatrao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 96/17 od 10. siječnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključio „da je ovakvo obrazloženje redovitih sudova sukladno pravu na pravično suđenje. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da bi, obzirom na citirane odredbe Zakona o namještenicima i Zakona o radu, da tuženi nije donio spornu odluku, u takvom slučaju, suprotno navodima apelantica, nastala pravna praznina (a ne njezinim donošenjem), jer tada ne bi bilo moguće izvršiti obračun i isplatu plaća uposlenim u navedenim oblastima rada. Ovo stoga što navedenim relevantnim zakonskim propisima nije bila regulirana visina navedenih naknada i osnovica plaće, već su ti propisi upućivali na odredbe kolektivnih ugovora i pravilnika o radnim odnosima prilikom određivanja visina navedenih naknada i osnovice plaća“. Osim toga, Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio i „da je pozivanje apelanata na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2966/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2966/15 od 12. siječnja 2016. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) neutemeljeno. Ovo stoga što je u navedenoj odluci, između ostalog, apelacija tuženog odbačena kao prima facie neutemeljena, jer je utvrđeno da nije bilo moguće primijeniti sporne odluke tuženog na uposlene u policiji jer su ti uposleni imali formiran sindikat koji je mogao pregovarati sa tuženim, a što u konkretnom, kako je već rečeno, nije slučaj“ (toč. 31. i 32). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica neutemeljeni.
34. U svezi sa prigovorima apelantica kojima in abstracto pokreću pitanje zakonitosti odredaba ZPP kojima je regulirano pitanje naknade strankama koje u postupcima zastupa Pravobraniteljstvo, Ustavni sud podsjeća da se u svojoj novijoj praksi tim pitanjem detaljno bavio u okviru svoje apstraktne nadležnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. ožujka 2019. godine, toč. 40-73, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisuda.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, ispitujući ustavnost odredaba entitetskih zakona o parničnom postupku kojima je na gotovo identičan način, kao u konkretnom slučaju, riješeno pitanje naknada parničnih troškova strankama koje u postupku zastupaju nadležna pravobraniteljstva i u kontekstu gotovo identičnih prigovora, zaključio da su odredba članka 395. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na pravobraniteljstvo i odredba članka 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u suglasnosti s odredbama članka I/ 2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i da su sukladne pravu na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravu na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ispitao krše li sporne odredbe pravo na pristup sudu u svezi sa pravom na pravično suđenje, utvrdivši nakon detaljne analize da se spornim odredbama ne narušavaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije (op.cit., U 16/18, toč. 63-70). Nadalje, Ustavni sud, također, podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i odluku Europskog suda na koju su se i apelantice pozvale u apelaciji. Sukladno tome, Ustavni sud se poziva na relevantni dio iz citirane odluke: „Europski sud je naveo da obveza plaćanja troškova (vidi, Europski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. rujna 2016. godine, aplikacija broj 72152/13) per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te da je naveo da i država ima pravo da se štiti od neutemeljenog parničenja (u smislu pokretanja neutemeljenih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima), jer ni državni resursi nisu neograničeni. Europski sud je ukazao da pravilo da onaj tko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog funkcioniranja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih odvraćanjem od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova postupka“ (op.cit., U 16/18, točka 69).
35. Kako se apelacijski prigovori ne odnose na konkretan slučaj, već apelantice in abstracto ukazuju na problem sa zakonskim rješenjem kojim država, kao stranka u postupku, koju tijekom parničnog postupka zastupa javno pravobraniteljstvo, ima pravo na naknadu troškova postupka sukladno odvjetničkoj tarifi, a ustavnost gotovo identičnih odredaba entitetskih ZPP u kontekstu gotovo identičnih prigovora već je ispitana u citiranom predmetu broj U 16/18, Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da u ovom predmetu zaključi drugačije, već se u cijelosti poziva na razloge koje je Ustavni sud već dao u navedenom predmetu.
36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu i da su redoviti sudovi zlouporabili pravo. Kako apelantice kršenje prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, te kako apelantice ničim ne obrazlažu na koji način je pravo zlouporabljeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo ili utvrdili činjenice kada su odbili tužbeni zahtjev apelantica za isplatu naknada koje proizlaze iz radnog odnosa i razlike isplaćenih plaća, jer u vrijeme donošenja sporne odluke tuženog kojim su navedene naknade i plaće regulirane nije bio oformljen sindikat koji bi zastupao, između ostalih, apelantice i pregovarao sa tuženim o navedenim pitanjima i sa tuženim potpisao pristupanje kolektivnom ugovoru.
39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje ni u odnosu na in abstracto istaknute prigovore u svezi sa troškovima zakonskog zastupanja tuženog koji se dosuđuju prema odvjetničkoj tarifi, budući da se Ustavni sud u okviru svoje apstraktne nadležnosti tim pitanjem već bavio u Odluci broj U 16/18 u kojoj je zaključeno da su odredbe entitetskih ZPP sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ni zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada apelantice navode o kršenju prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada apelantice nisu obrazložile na čemu temelje zlouporabu prava.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević