Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5722/18 (D. B. i O. B.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Pristup sudu
- Zastara
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5722/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5722/18, rješavajući apelaciju Dragice Bojkić i Omera Bojkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Bojkić i Omera Bojkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047184 16 Rev od 3. jula 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047184 13 Gž od 16.
augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Bojkić i Omer Bojkić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047184 16 Rev od 3. jula 2018. godine. Iz teksta apelacije proizlazi da su apelanti apelaciju podnijeli i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047184 13 Gž od 16. augusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 7. do 13. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 29. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 9. decembra 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete.
6. Tužena je 7. februara 2011. godine dostavila odgovor na tužbu.
7. Pripremno ročište održano je 24. oktobra 2012. godine, na kojem je prvoapelantica preinačila tužbeni zahtjev. Ročište za glavnu raspravu koje je zakazano za 20. decembar 2012. godine je odgođeno, a glavna rasprava je održana 21. januara 2013. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047184 10 P od 31. januara 2013. godine obavezana je tužena da prvoapelantici na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljene i buduće duševne boli zbog pogibije sina D. B. uslijed eksplozije projektila ispaljenog s položaja Vojske Republike Srpske isplati novčani iznos naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen višak prvoapelanticinog tužbenog zahtjeva na ime naknade štete za pretrpljene duševne boli zbog pogibije sina (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom obavezana je tužena da drugoapelantu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljene i buduće duševne boli zbog pogibije brata D. B. uslijed eksplozije projektila ispaljenog s položaja Vojske Republike Srpske isplati novčani iznos naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen višak drugoapelantovog tužbenog zahtjeva na ime naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih boli zbog pogibije brata (stav 2. izreke). Dalje, prvostepenom presudom obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude, dok je odbijen višak zahtjeva apelanata za naknadu troškova (stav 3. izreke).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je 25. maja 1995. godine u užem centru grada Tuzle zvanom Kapija poginuo prvoapelanticin sin i drugoapelantov brat, čija je pogibija uzrokovana ispaljenjem više artiljerijskih projektila od taktičke grupe Ozren u sastavu Vojske Republike Srpske kojom je komandirao general Novak Đukić. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je pravosnažnom Presudom Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine Novak Đukić, general Vojske Republike Srpske, proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke a. i b. u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Općinski sud je naveo da je osuđeni Novak Đukić tom prilikom djelovao kao oficir Vojske Republike Srpske, postupajući u okviru njenog vojnog plana, protivno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, zbog čega je tužena, na osnovu odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, odgovorna za naknadu pričinjene štete apelantima. Općinski sud je ukazao da je osuđeni Novak Đukić prilikom konkretnog događaja postupao u ime i za račun provođenja ratnog plana tužene, a ne u svoje ime i za svoj račun, zbog čega nije osnovan navod tužene da je navedenom presudom Suda Bosne i Hercegovine utvrđena individualna odgovornost, što bi bio razlog oslobađanja tužene od odgovornosti za pričinjenu štetu. Dalje je ukazao da su zbog protivpravnog djelovanja vojske tužene apelanti pretrpjeli, te još uvijek trpe nematerijalnu štetu, dok se pravo na naknadu nematerijalne štete zasniva na odredbama čl. 200. i 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke – neuropsihijatra proizlazi da apelanti trpe nematerijalnu štetu.
10. Općinski sud je istakao da nije osnovan prigovor zastare potraživanja, te je naveo da je odredbama člana 377. ZOO-a propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je ukazao da je prema odredbama člana 14. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona BiH propisan subjektivni rok zastare za krivično gonjenje počinilaca predmetnog krivičnog djela od 35 godina, a odredbama člana 15. stav 6. i objektivni rok od 70 godina. Imajući u vidu da je granatiranje izvršeno 25. maja 1995. godine, a da su apelanti tužbu podnijeli 9. decembra 2010. godine, Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da nije protekao ni subjektivni, niti objektivni rok za krivično gonjenje, odnosno da nije nastupila zastara potraživanja.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047184 13 Gž od 16. augusta 2016. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, dok je uvažena žalba tužene, te prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
12. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da se prvostepena presuda u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja ne može prihvatiti kao rezultat pravilne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a mogu primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela s obzirom na to da se na to lice može primijeniti samo rok zastare propisan odredbama člana 376. ZOO-a. Zatim je istakao da je takav pravni stav iznesen i u odlukama Ustavnog suda (AP 4128/10 od 28. aprila 2014. godine i AP 2829/15 od 3. februara 2016. godine), te da je takav pravni stav zauzeo i Vrhovni sud u Presudi broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine. Nadalje je naveo da se prema stavu Vrhovnog suda za štetu nastalu tokom rata početak roka zastarjelosti treba računati od 23. decembra 1996. godine kada je na teritoriji Federacije BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH, „Službene novine FBiH“ broj 25/96), s obzirom na to da je od tog datuma apelantima kao oštećenim bio omogućen pristup sudu radi podnošenja tužbe za naknadu štete. Kantonalni sud je naveo da se konkretni događaj desio 25. maja 1995. godine, te da je prvoapelantica za smrt sina saznala 26. maja 1995. godine, a drugoapelant za smrt brata saznao 25. maja 1995. godine. S obzirom na to da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 9. decembra 2010. godine, Kantonalni sud je istakao da je od datuma podnošenja tužbe protekao ne samo subjektivni rok od tri godine već i objektivni zastarni rok od pet godina, propisani odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da se zbog osnovanosti prigovora zastare potraživanja u odnosu na tuženu nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda apelanata.
13. Apelanti su izjavili reviziju protiv drugostepene presude, koja je Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047184 16 Rev od 3. jula 2018. godine odbijena.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 376. ZOO-a i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da se u predmetnoj pravnoj stvari nije mogao primijeniti privilegirani rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. ZOO-a jer se taj rok može primijeniti samo na neposrednog, konkretnog učinioca krivičnog djela. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i potpune razloge za odlučenje, koje kao pravilne prihvata i revizioni sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelanti, u suštini, ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim, ukazuju da odredba člana 376. ZOO-a nije primjenjiva u konkretnom slučaju, te da je trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz odredbe člana 377. ZOO-a, koji se, prema njihovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Dalje su ukazali da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića i tužene nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Apelanti ističu da nisu imali pristup sudu, niti je o njihovim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, a koji je trajao osam godina. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o njihovim navodima u pravnim lijekovima koje su oni izjavljivali. Osim toga, apelanti navode da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo. b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, da nije bilo povreda na koje apelanti ukazuju i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u drugostepenoj presudi jer je donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te poštovanje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Također je naveo da je 1. aprila 2013. godine predmetni spis dostavljen tom sudu na postupanje po podnesenim žalbama.
19. Općinski sud je naveo da je postupao efikasno, izbjegao odugovlačenje postupka i donio prvostepenu presudu u razumnom roku.
20. Tužena je navela da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom.
Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelanti osporavaju predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047184 16 Rev od 3. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 13. augusta 2018. godine, a apelaciju su podnijeli 12. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti navode da im je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. U odnosu na navode apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je apelantima omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
33. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
35. U odnosu na navode apelanata da o njihovim pravima nije svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da su apelanti 9. decembra 2010. godine podnijeli tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 3. jula 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka je sedam godina i oko sedam mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri presude. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete po osnovu duševne boli, te da iz činjeničnog stanja ne slijedi da ima elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku.
36. U odnosu na doprinos apelanata trajanju postupka, Ustavni sud zapaža da je prvoapelantica tokom postupka preinačila tužbeni zahtjev, što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko dva mjeseca, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom tri godine i nešto duže od četiri mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmeta na postupanje po žalbi), dok je revizioni postupak trajao jednu godinu i nešto duže od 10 mjeseci (računajući od datuma donošenja drugostepene presude). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak po žalbi duže trajao, u okolnostima konkretnog slučaja, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi u analiziranom periodu donijeli tri meritorne odluke, kao i okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o svim navodima istaknutim u pravnim lijekovima koje su koristili. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u predmetnom postupku koristili zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu imali za rezultat donošenje odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
Zabrana diskriminacije
40. U vezi s navodima apelanata da je „Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelanata na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali navodi
41. U vezi s navodima apelanata o kršenju člana II/3.a), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da su apelanti nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao sedam godina i oko sedam mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
43. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
44. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević