Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4189/18 (E. K.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4189/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4189/18, rješavajući apelaciju Edina Kapetanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Kapetanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044671 17 Rev 3 od 20. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044671 17 Rev 3 od 20. marta 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044671 16 P 2 od 28. aprila 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva sa određenim dijelom na nekretninama, pobliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine ili predmetna kuća i livada), što je tužena S.Ć. (u daljnjem tekstu: tužena), dužna priznati i trpiti da se apelant, na osnovu te presude, a kada se za to steknu i drugi zakonski uslovi, upiše u zemljišnu knjigu kao suvlasnik sa određenim dijelom predmetnih nekretnina, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Istovremeno, predmetnom presudom usvojen je dio protivtužbenog zahtjeva pa je obavezan apelant da tuženoj preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom izvršenja. S druge strane, tužena je odbijena sa tačkom II protivtužbenog zahtjeva - da se naloži apelantu da joj isplati određeni novčani iznos na ime izgubljene dobiti od 1. oktobra 2007.godine sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da joj od 1. novembra 2007.godine isplaćuje mjesečno određeni novčani iznos na ime izgubljene dobiti, a najdalje do 1. maja 2012. godine sa pripadajućim kamatama. Također, predmetnom presudom apelantu je naloženo da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je između parničnih stranaka nesporno da je majka parničnih stranaka A.K. ugovorom o poklonu od 6. januara 2003. godine poklonila svojoj kćerki, tj. tuženoj predmetne nekretnine. Nadalje, istaknuto je da je ugovor o poklonu i pravno valjan, što je utvrđeno i presudom tog suda od 25. augusta 2010. godine, kojom je odbijen zahtjev apelanta da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav, a presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 19. novembra 2014. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena odluka u tom dijelu potvrđena. Također, ukazano je da je odlučujući po reviziji apelanta Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio presudu 17. septembra 2015. godine, kojom je revizija apelanta u tom dijelu odbijena. Isto tako, navedeno je da je između parničnih stranaka sporno ko je vršio ulaganja u dogradnju predmetne kuće i ko je vlasnik te nekretnine, na koji način je finansirana izgradnja i u kakvom stanju i gabaritima je bila predmetna kuća, ranije i u momentu sačinjavanja ugovora o poklonu između majke parničnih stranaka i tužene.

5. Općinski sud je naveo da apelant nije u smislu odredbe člana 25. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (tada važećeg zakona) dokazao da je od svog materijala i svojim radom izradio novu stvar iz razloga što predmetna nekretnina ne predstavlja novoizrađenu stvar, s obzirom da je kuća u gabaritima koji su uknjiženi već postojala.

6. Također, navedeno je da je nesporno da je gradnja predmetne kuće bila u periodu od 1996. godine do 2001. godine, kada ta kuća nije bila vlasništvo tužene, nego vlasništvo A.K., pravnog prednika i majke parničnih stranaka. Naime, ukazano je da je predmetni stambeni objekat prema ostavinskom rješenju od 18. oktobra 2000. godine naslijedila majka parničnih stranaka iza smrti oca parničnih stranaka N.K. Nadalje, istaknuto je da su se apelant i tužena u ostavinskom postupku iza oca odrekli svog nasljednog dijela u korist majke A.K., tako da je prema ostavinskom rješenju majka parničnih stranaka kao jedini zakonski nasljednik iza N.K. postala vlasnik predmetnih nekretnina, koje je poklonila tuženoj 2003. godine. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz navedenog jasno proizilazi da su vlasnici predmetne kuće bili prvo otac, a potom majka parničnih stranaka i to u navedenom periodu za koji apelant tvrdi da je vršio ulaganja u dogradnju kuće. Prema tome, Općinski sud je istakao da apelant ako je ulagao u tom periodu, ulagao je u kuću koja nije bila njegovo vlasništvo, nego vlasništvo njegove majke, pa je nejasno zašto se apelant odrekao svog nasljednog dijela u korist majke, ako je smatrao da je u nekretninu koje se odrekao u korist majke, uložio svoja materijalna sredstva. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je u predmetni objekat uložio svoja materijalna sredstva, a tu činjenicu sud nije mogao utvrditi ni iz provedenih materijalnih dokaza, saslušanja stranaka i svjedoka, niti vještačenja po vještacima finansijske struke i građevinske struke. Isto tako, ukazano je da apelant nije dokazao da je vršio ulaganja u predmetnu kuću u periodu kada je tužena na osnovu ugovora o poklonu postala vlasnik te nekretnine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je smatrao da tužbeni zahtjev nije osnovan pa ga je kao takvog i odbio. S druge strane, Općinski sud je istakao da prema svemu navedenom tuženoj pripada pravo vlasništva koje je stekla na osnovu valjanog pravnog posla-ugovora o poklonu, pa je sud u tom dijelu usvojio postavljeni protivtužbeni zahtjev, te obavezao apelanta da tuženoj preda u posjed predmetnu kuću, kako je to navedeno i u izreci presude.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 044671 16 Gž 3 od 30. juna 2017. godine žalbe apelanta i tužene su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da neosnovano apelant prigovara da je sud propustio cijeniti materijalne dokaze o porijeklu novca za izgradnju predmetne kuće. Naime, ukazano je da je apelant u toku prvostepenog postupka dokazivao da je ulagao materijalna sredstva u dogradnju kuće u periodu od 1996. godine do 2001. godine. Suprotno žalbenom prigovoru, istaknuto je da okolnost da računi za građevinski materijal i radove glase na apelantovo ime, u konkretnom slučaju ne dokazuju da je apelant uložio svoja materijalna sredstva u izgradnju kuće. Kantonalni sud je naveo da je to zbog toga što apelant, osim dokaza da je bio osnivač dva privredna društva, sudu nije ponudio dokaz da su ta društva ostvarivala dobit, a kako je vještak finansijske struke jasno naveo u svom nalazu i mišljenju. Naime, ukazano je da iz dokaza o poslovanju ta dva privredna društva se ne može izvesti zaključak da je apelant svojim sredstvima finansirao rekonstrukciju kuće, kako je u toku prvostepenog postupka tvrdio. Također, istaknuto je da apelant prigovara da sud nije cijenio ugovor o kreditu zaključen 1. augusta 2001. godine između Volksbank BH d.d. Sarajevo i apelanta na određeni novčani iznos sa određenim rokom otplate, međutim, Kantonalni sud je naveo da je zasnovana hipoteka na kući kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita, da je majka parničnih stranaka bila založni dužnik-jemac po tom kreditu, ali da je ugovor zaključen nakon dovršene gradnje kuće jer je sam apelant izjavio da je kuća definitivno završena 15. jula 2001. godine, kada je izdata u zakup. Nadalje, istaknuto je da prema navodima tužene, kredit je vraćan novcem od zakupa kuće. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da niti taj ugovor nema dokaznu snagu kojom bi se utvrdila činjenica finansiranja izgradnje kuće sredstvima apelanta.

9. Isto tako, ukazano je da je nesporno da je apelant odobrio projekat građenja, kupovao materijal, angažirao radnike i nadzirao gradnju, međutim to je radio na tuđoj nekretnini, jer je majka parničnih stranaka bila vlasnica predmetne kuće sve do 2003. godine. Kantonalni sud je istakao da je uslov za sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu savjesnost graditelja u smislu odredbe člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dakle, da graditelj nije znao niti je mogao znati da zemljište na kome izvodi građevinske radove nije njegovo. Kako je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da su građevinski radovi na dogradnji kuće izvedeni na kući koja je bila u vlasništvu majke parničnih stranaka, koja je kuću poklonila tuženoj iz razloga što je tužena svojim sredstvima izvršila adaptaciju i dogradnju kuće, istaknuto je da je apelant znao da se građevinski radovi obavljaju na majčinoj kući, a njegova pretpostavka da će kuću naslijediti ne dokazuje savjesnost koja je neophodna za sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je građenjem stekao pravo vlasništva sa određenim dijelom na predmetnim nekretninama u smislu odredbi čl. 25. i 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Najzad, Kantonalni sud je istakao da smatra neosnovanim žalbeni prigovor apelanta u odnosu na usvojeni dio protivtužbenog zahtjeva za predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetne kuće jer apelant tu kuću drži bez pravnog osnova, pa je sud, u skladu sa odredbom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima naložio vraćanje kuće u posjed tuženoj kao isključivoj vlasnici.

10. Vrhovni sud je 20. marta 2018. godine donio Presudu broj 65 0 P 044671 17 Rev 3, kojom je odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da suprotno prigovoru apelanta da sud nije razmotrio sve činjenične navode i pravne argumente, obrazloženja nižestepenih presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke kako o tužbenom tako i o protivtužbenom zahtjevu. Kako obrazloženja nižestepenih presuda nisu nerazumljiva niti protivrječna i po svom sadržaju odgovaraju zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), to ne stoji prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka.

12. Također, istaknuto je da nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, ukazano je da prigovor pogrešne primjene materijalnog prava apelant ne može zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi pa tako ne može prigovarati nepravilnoj primjeni materijalnog prava kroz institut građenja na tuđem zemljištu navodeći da je sud bio dužan primijeniti odredbu člana 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koja u slučaju nesavjesnosti vlasnika zemljišta i graditelja upućuje na primjenu odredbe člana 28. tog zakona. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je naveo da apelant u toku postupka u smislu člana 25. navedenog zakona nije dokazao da je predmetni objekat u postojećem stanju izgradio svojim materijalom i radom, to se nije moglo utvrditi iz provedenih materijalnih dokaza, a niti je dokazao da je u predmetnu kuću ulagao u vrijeme kada je tužena temeljem ugovora o poklonu postala vlasnica kod utvrđenih činjenica da je gradnja trajala u navedenom vremenskom periodu kada je vlasnik bio otac stranaka, a zatim majka temeljem rješenja o nasljeđivanju. Kako je majka ugovorom o poklonu tuženoj darovala predmetne nekretnine iz razloga što je tužena u adaptaciju kuće i dogradnju uložila svoja materijalna sredstva i majku je pazila (što je tužena u toku postupka i dokazala), istaknuto je da institut sticanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu nije bio primjenjiv na apelanta.

13. Osim navedenog, ukazano je da činjenica da je apelant plaćao radnike i bio prisutan prilikom izgradnje, adaptacije i izvođenja građevinskih radova, i po ocjeni Vrhovnog suda ne podrazumijeva da je apelant ulagao svoja finansijska sredstva, a nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da računi za priključenje na električnu mrežu, uplate režijskih troškova, otpremnice iako su bile izdate na ime apelanta, nisu relevantan dokaz da se radi o apelantovim stvarnim ulaganjima u izgradnju objekta. Također, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tužene naložili apelantu da tuženoj kao vlasnici preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetnu kuću, jer je tužena to vlasništvo stekla na osnovu valjanog pravnog posla - ugovora o poklonu.

14. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da su sudovi u predmetnom postupku povrijedili prije svega član 8. ZPP, kao i da u presudama nedostaje sveobuhvatna ocjena provedenih dokaza (iz kojih je vidljivo da je apelant dokazao da je u predmetni objekat uložio svoja materijalna sredstva), te obrazloženje odluke suda. Također, apelant navodi da očigledno proizvoljnu primjenu materijalnog prava predstavlja činjenica da redovni sudovi u svojim odlukama nisu ni „jedno slovo“ posvetili savjesnosti vlasnika zemljišta-majke parničnih stranaka i tužene, iako je i njihova savjesnost jedan od uslova za sticanje prava vlasništva na novoizgrađenom ili rekonstruisanom objektu. Naime, apelant ukazuje da je vlasnik zemljišta nesavjestan ako je znao za gradnju, a nije joj se odmah usprotivio, a što je u konkretnoj situaciji slučaj, pri čemu se apelant pozvao na odredbe člana 28. st. 1. i 5. i člana 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25. stav 1.

Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.

Član 27. stav 1.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

Član 28. st. 1. i 5.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.

Član 30.

U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primijeniti pravila iz odredbe člana 28. ovog zakona.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva sa određenim dijelom na predmetnim nekretninama, odnosno kada su obavezali apelanta da tuženoj preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi i po reviziji, a kojima ukazuje da je u predmetni objekat uložio svoja materijalna sredstva, kao i da redovni sudovi u svojim odlukama nisu ni „jedno slovo“ posvetili savjesnosti vlasnika zemljišta-majke parničnih stranaka i tužene, pri čemu se apelant pozvao na odredbe člana 28. st. 1. i 5. i člana 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja redovnih sudova iz kojih jasno proizilazi da su ti sudovi, suprotno tvrdnjama apelanta, pomenute navode apelanta imali u vidu i da su ih obrazložili u svojim odlukama, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević