Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3485/18 (M. S.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Primjena blažeg zakona
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3485/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3485/18, rješavajući apelaciju Marijana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marijana Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 K 020004 17 Kvlz od 21. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 020004 16 K od 23.

februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marijan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 23. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 K 020004 17 Kvlz od 21. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 020004 16 K od 23. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4714/17 od 23. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je 10. novembra 2017. godine apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti (dostupna na www.ustavnisud.ba). Vrhovni sud je zatim donio Presudu broj 87 0 K 020004 17 Kvlz od 21. marta 2018. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud, Tužilaštvo i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 6, 8. i 15. aprila 2020. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 K 020004 16 K od 23. februara 2017. godine apelant je proglašen krivim zato što je neutvrđenog dana u aprilu 2015. godine, u dvorištu porodične kuće u kojoj živi, u namjeri proizvodnje opojnih droga suprotno odredbi člana 4. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga (u daljnjem tekstu: Zakon o zloupotrebi droga), iako je bio svjestan i znao da se radi o opojnoj drogi, istu neovlašteno proizvodio i prerađivao tako što je zasadio ukupno 86 stabljika indijske konoplje koje je zatim uzgajao, a nakon toga, kada su izrasle, 19. septembra 2015. godine stabljike, zajedno s korijenjem, izvadio iz zemljišta, te ih objesio na sušenje u potkrovlju svoje porodične kuće. Utvrđeno je da su prilikom pretresa apelantove porodične kuće 22. septembra 2015. godine navedene stabljike pronađene i oduzete od apelanta, te je vještačenjem utvrđeno da sadrže psihoaktivne supstance tetrahidrokanabinola koji je sastojak biljke konoplje, tj. biljne vrste Cannabis sativa I. iz porodice Cannabaceae i nalazi se na Listi opojnih droga pod rednim brojem 13. i čiji je uzgoj članom 19. Zakona o zloupotrebi droga zabranjen. Dakle, apelant je neovlašteno proizvodio preparate koje su proglašeni za opojne droge, čime je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Osnovni sud je apelanta, uz primjenu člana 224. stav 1, člana 39. stav 1. tačka 2. i člana 39. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona, osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Odlučeno je i da se od apelanta oduzme, a zatim uništi 86 stabljika indijske konoplje.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su na prijedlog Tužilaštva na glavnom pretresu saslušani svjedoci – službenici Policijske stanice u Tesliću (u daljnjem tekstu: Policijska stanica), koji su postupali u ovom predmetu, i to Veselin Gavrić, Vinko Simić i Zlatko Suljaković, te vještak T. D., dipl. inž. tehnologije, koji je dao svoj nalaz i mišljenje, a također je izvršen uvid i pročitan pismeni nalaz i mišljenje vještaka, te je izvršen uvid u drugu navedenu materijalnu dokumentaciju, među kojom i naredbe Osnovnog suda za preduzimanje radnji u ovom predmetu, te sačinjena fotodokumentacija.

8. Osnovni sud je naveo da apelant na glavnom pretresu nije davao svoj iskaz, ali da je iznio završnu riječ. Naime, Osnovni sud je istakao da apelant na glavnom pretresu nije osporavao da je u spornom periodu zasadio navedene biljke na parceli koja se nalazi u neposrednoj blizini njegove porodične kuće i da ih je uzgojio, te kritičnog dana izvadio iz zemljišta i stavio da se suše, već je samo tvrdio da se u konkretnom slučaju radi o prekršaju, a ne o krivičnom djelu, jer krivično djelo nastupa tek onog momenta kada se uzgojena biljka ili preparat od nje stavi u promet, a on to nije uradio, tako da u njegovim radnjama stoje obilježja prekršaja. Osnovni sud je naveo da je navode odbrane i sve izvedene dokaze savjesno i brižljivo cijenio, kako svaki pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, a sve u smislu člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (ZKP), te je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Naime, Osnovni sud je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka Veselina Gavrića, Vinka Simića i Zlatka Suljakovića (koje je prethodno detaljno interpretirao), a za koje je naveo da su saglasni, uvjerljivi i logični, a također se radi o službenim licima, koji su o činjenicama o kojima svjedoče saznali vršeći svoju redovnu dužnost, utvrdio da su svjedoci na parceli u neposrednoj blizini kuće, koja je vlasništvo apelanta, pronašli rupe u zemlji iz kojih je bilo vidljivo da je iščupana stabljika, zatim plastične čaše iz kojih se vršilo presađivanje biljaka i letve koje služe za vezivanje stabljika. Zatim je na osnovu naredbe za pretres Osnovnog suda od 22. septembra 2015. godine izvršen pretres porodične kuće, vlasništvo apelanta. Osnovni sud je utvrdio da su prilikom pretresa apelantove porodične kuće ovlaštena službena lica, koja su izvršila pretres, pronašla predmete koji su u vezi sa svrhom pretresa, a koji su taksativno navedeni u zapisniku, a sud je također utvrdio da je apelant lično i bez primjedbi potpisao navedeni zapisnik. Na osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, Osnovni sud je utvrdio da su od apelanta navedenog dana oduzeti predmeti koji su pronađeni prilikom pretresa njegove porodične kuće i koji su taksativno navedeni u potvrdi od 1-20, odnosno sud je utvrdio da je od njega oduzeto 86 stabljika indijske konoplje, a koju potvrdu je apelant lično i bez primjedbi potpisao. Dalje je utvrđeno da je na osnovu naredbe Osnovnog suda od 23. septembra 2015. godine naređeno čuvanje privremeno oduzetih predmeta pronađenih prilikom pretresa porodične kuće, vlasništvo apelanta, a koji su pobliže navedeni u naredbi, a na osnovu zapisnika o pretresu stana – drugih prostorija od 22. septembra 2015. godine, a koji se sastoji od dvije stranice. Na osnovu fotodokumentacije br. 14-1/01-230-1-265/15 od 18. oktobra 2015. godine Osnovni sud je utvrdio izgled predmeta upakovanih u četiri papirne vreće izuzete u pretresu apelantove kuće, koji su doneseni iz depozita Policijske stanice, zatim način otvaranja i ponovnog zatvaranja papirnih vreća br. 1, 2, 3 i 4 u kojima se nalaze svežnjevi indijske konoplje, kao i izgled nakon otvaranja i ponovnog pakovanja četiri papirne vreće spremljene za slanje na vještačenje u KTC MUPRS.

9. Osnovni sud je utvrdio da je na osnovu Naredbe za vještačenje Tužilaštva broj T 15 0 KT 0020313 15 od 26. augusta 2016. godine izvršeno vještačenje sadržaja privremeno oduzetih predmeta koji su pronađeni na tavanu porodične kuće, vlasništvo apelanta, a koji su taksativno navedeni u naredbi za vještačenje, o čemu je vještak T. D., dipl. inž. tehnologije, sačinila nalaz i mišljenje. Vještak je u nalazu detaljno opisala dostavljeni materijal koji je vještačen, te je istaknuto da je obradom rezultata analize utvrđeno da ispitivani uzorci biljne materije sadrže tetrahidrokanabinol, te je na osnovu navedenih rezultata dato mišljenje da je u ispitivanim uzorcima biljne materije utvrđeno prisustvo tetrahidrokarabinola psihoaktivnog kanabinoida konoplje, tj. biljne vrste Cannabis sativa I. iz porodice Cannabaceae koji pripada grupi halucinogena. Osnovni sud je izvršio uvid i pročitao pismeni nalaz i mišljenje navedenog vještaka, te je istakao da je nalaz i mišljenje vještaka, kako usmeni tako i pismeni, prihvatio i cijenio kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke i od strane vještaka s dugogodišnjim iskustvom u ovoj oblasti vještačenja.

10. Na osnovu Zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta (po Naredbi sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 87 0 K 020004 15 K/pp od 22. septembra 2015. godine) Tužilaštva broj T 15 0 KT 0020313 15 od 18. augusta 2016. godine, sud je utvrdio da je otvaranje i pregled predmeta vršio okružni javni tužilac u prisustvu sudije za prethodni postupak Osnovnog suda i policijskih službenika Policijske stanice, a u odsustvu uredno obaviještenog apelanta, te je tom prilikom izvršeno otvaranje predmeta pronađenih prilikom pretresa apelantove kuće i oduzetih od njega, kao i pregled predmeta i njihovo fotografiranje, a također je zapisnički konstatirano šta se nalazi zapakovano u vrećama i u kojoj količini. Na osnovu fotodokumentacije broj 11-1/01-230-1.267/15 od 13. oktobra 2015. godine sud je utvrdio izgled porodične kuće, vlasništvo apelanta, izgled potkrovlja kuće i otvor kroz koji se ulazi u potkrovlje, izgled svežnjeva indijske konoplje na sušenju, zatim izgled manje količine osušenog lišća indijske konoplje, izgled plastičnih čaša sa zemljom, kao i izgled pronađenih svežnjeva indijske konoplje nakon skidanja iz potkrovlja, te izgled parcele na kojoj se nalaze rupe gdje su bile zasađene stabljike indijske konoplje. Navedene dokaze sud je cijenio kao objektivne i pribavljene u skladu sa zakonom.

11. Osnovni sud je iz utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene svih provedenih dokaza zaključio da se u apelantovim radnjama stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz Krivičnog zakona jer to krivično djelo čini onaj ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge. Ukazano je da je prema članu 4. Zakona o zloupotrebi droga zabranjen uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga, te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne tvari i biljke iz koje se može dobiti opojna droga, osim pod uvjetima i u svrhe propisane ovim zakonom. Osnovni sud je naveo da je cijenio i apelantov psihički odnos prema izvršenom krivičnom djelu i našao da je on ovo djelo učinio s umišljajnim oblikom vinosti, i to s direktnim umišljajem. Naime, apelant je svjestan da su ovakva proizvodnja /uzgajanje, branje, sušenje indijske konoplje, dakle preparata koji je proglašen za opojne droge, zabranjeni, ali on ga ipak neovlašteno proizvodi, čime pokazuje i htijenje djela. Osnovni sud je naveo i da se u toku postupka nije pojavila nijedna okolnost koja bi dovela u sumnju uračunljivost apelanta. Stoga se, prema ocjeni Osnovnog suda, u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a ne prekršaja, kako to apelant navodi, jer je u konkretnom slučaju sud na nesumnjiv način utvrdio da je apelant postupao na način opisan u izreci.

12. Protiv presude Osnovnog suda žalbu su izjavili apelant lično i Tužilaštvo. Okružni sud je Presudom broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine odbio kao neosnovanu tužiočevu žalbu, a uvažavanjem apelantove žalbe preinačio Presudu Osnovnog suda broj 87 0 K 020004 16 K od 23. februara 2017. godine u pravnoj ocjeni djela i odluci o krivičnoj sankciji tako što su apelantove radnje, opisane u izreci te presude, pravno kvalificirane kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik), za koje djelo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

13. Okružni sud je naveo da iz sadržaja apelantove žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakona. Naveo je da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je proizvodio drogu, a još manje da ju je prometovao, jer takve proizvodnje nije ni bilo, nego se radilo samo o uzgoju biljke čiji je uzgoj zabranjen, pa se i ne radi o krivičnom djelu nego o prekršaju.

14. Ustavni sud konstatira da je iz žalbe koju je apelant dostavio uz apelaciju, pored navedenog, vidljivo da je apelant također naveo: „Ne smatram naročito bitnim, ali moram napomenuti da je pretkrivični postupak urađen dosta loše jer od mene nije uzeta propisna izjava koja bi se mogla procesno koristiti, pa čak i u slučaju da uskratim davanje izjave na glavnom pretresu. A to je bilo potrebno jer se raspravni sud upuštao i u psihički pristup – odnos mene kao učinioca.“

15. Okružni sud je istakao da apelantovi prigovori ne dovode u pitanje zaključak prvostepenog suda da je apelant počinio radnje za koje je optužen, te da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu, a ne o prekršaju. U vezi s tim je ukazao da je za razliku od uzgoja biljke iz koje se može dobiti opojna droga, a što prema članu 3. tačka 8. Zakona o zloupotrebi droga podrazumijeva sjetvu, sadnju, uzgajanje ili žetvu biljke ili drugačije uzimanje dijelova takve biljke, da je prema članu 3. tačka 9. proizvodnja, priprema, prerada, miješanje, prečišćavanje, izrada, ali i svaka druga radnja kojom se dobiva ili kojom se doprinosi dobivanju opojne droge, psihotropne tvari, prekursora ili njihovog preparata. Činjenica da je apelant posadio biljku za koju je znao da se iz nje može dobiti opojna droga, da ju je uzgojio, iz zemlje izvadio izrasle stabljike i stavio ih na sušenje i da je u tim stabljikama utvrđeno prisustvo psihoaktivne supstance tetrahidrokanabinola koji je sastojak biljne vrste Cannabis sativa 1. iz porodice cannabaceae, koja se nalazi na Listi opojnih droga pod rednim brojem 13, a čiji je uzgoj članom 19. Zakona o zloupotrebi droga zabranjen, i prema stavu Okružnog suda, nesumnjivo ukazuje da je na taj način, ustvari, izvršio pripremanje tih stabljika za dobivanje opojne droge. Stoga se, i prema zaključku Okružnog suda, takve apelantove radnje jedino i mogu kvalificirati kao neovlaštena proizvodnja preparata koji su proglašeni za opojne droge, a što i predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona za koje se apelant tereti.

16. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je nakon donošenja prvostepene presude stupio na snagu Krivični zakonik, koji je za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga (član 207. stav 1) propisao kaznu zatvora od jedne do deset godina, a što je blaža kazna u odnosu na kaznu propisanu članom 224. stav 1. Krivičnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja djela. Budući da je odredbama člana 9. st. 1. i 2. Krivičnog zakonika propisano da će se u slučaju da se nakon izvršenja djela, a prije pravomoćnosti presude, zakon izmijeni jednom ili više puta primijeniti zakon koji je najblaži za učinioca, Okružni sud je izmijenio pravnu kvalifikaciju djela tako što je djelo kvalificirao po blažem zakonu kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika, te uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz člana 53. stav 3. i člana 54. stav 1. tačka 6. ovog zakonika apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, smatrajući da je takva kazna primjerena težini djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti i da će takvom kaznom postići i svrha kažnjavanja.

17. Apelant i njegov branilac su zatim Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 87 0 K 020004 17 Kvlz od 21. marta 2018. godine odbio.

18. Vrhovni sud je naveo da se prilikom odlučivanja o zahtjevima, u skladu sa članom 354. ZKP-a, ograničio na ispitivanje samo onih povreda zakona na koje se pozivaju podnosioci zahtjeva. Ukazano je da se zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredbe člana 350. stav 1. ZKP-a, može podnijeti protiv pravomoćne presude samo u slučajevima povrede Krivičnog zakona, te povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 3. tačka g) ZKP-a (koja se manifestira u povredi prava na odbranu), a uz ograničenja propisana u st. 2. i 3. tog člana. Ograničenjima iz stava 2. citirane zakonske odredbe isključena je mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka ako nije izjavljena žalba na prvostepenu presudu kao redovni pravni lijek, te ako navedene povrede materijalnog i procesnog zakona nisu bile iznesene u žalbi (osim ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku). U konkretnom slučaju, kao osnov pobijanja pravomoćne presude, zahtjevom koji je podnio apelant lično, eksplicitno su označena oba zakonska osnova za podnošenje ovog pravnog lijeka (povreda Krivičnog zakona i povreda prava na odbranu), dok se zahtjevom apelantovog branioca općenito označava da se pravomoćna presuda pobija iz svih zakonom propisanih osnova za ovaj vanredni pravni lijek. Povreda Krivičnog zakona kao osnov za ovaj pravni lijek je bila iznesena i u apelantovoj žalbi izjavljenoj na prvostepenu presudu, dok povreda prava na odbranu kao oblik bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS nije iznesena u toj žalbi pa će, s obzirom na ograničenja sadržana u odredbama člana 350. stav 2. ZKPRS, po ovom pravnom lijeku predmet razmatranja biti samo oni prigovori zasnovani na tvrdnji o povredi prava na odbranu učinjenu u žalbenom postupku.

19. Naime, Vrhovni sud je naveo da sadržaj oba zahtjeva sugerira da su povrede procesnog zakona (koje podvode pod povredu prava na odbranu) učinjene u segmentu odredbi koje se odnose na način vođenja istrage i način ispitivanja apelanta u fazi istrage (u svojstvu osumnjičenog), pa kako ta povreda nije bila iznesena u apelantovoj žalbi izjavljenoj na prvostepenu presudu, to je, prema citiranoj zakonskoj odredbi, isključena mogućnost pozivanja na tu povredu u ovom vanrednom pravnom lijeku. Argumentima u obrazloženju zahtjeva apelantovog branioca se ukazuje na povredu prava na odbranu učinjenu u žalbenom postupku, tvrdeći da je drugostepeni sud povrijedio odredbe ZKP-a (ne označivši konkretan oblik povrede postupka) na način što je, odlučujući o žalbi na prvostepenu presudu u sjednici vijeća, a ne na zakazanom pretresu pred tim sudom, presudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego prvostepeni sud. Navedena tvrdnja, na kojoj zasniva prigovor povrede prava na odbranu u žalbenom postupku, neosnovana je jer nema uporište u sadržaju drugostepene presude s obzirom na to da drugostepeni sud svojom presudom, donesenom u sjednici vijeća, nije izvršio nikakve izmjene u činjeničnom osnovu izreke prvostepene presude smatrajući da su sve odlučne činjenice u toj presudi pravilno utvrđene, nego je preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela i odluci o krivičnoj sankciji, koje preinačenje je u navedenom segmentu, prema odredbi člana 328. stav 1. ZKP-a, ovlašten izvršiti i u sjednici vijeća, bez zakazivanja pretresa pred tim sudom. Zahtjevima nije preciziran oblik povrede Krivičnog zakona, međutim argumenti u obrazloženju oba zahtjeva ukazuju na povredu sadržanu u članu 312. tačka a) ZKP-a koja se manifestira u tome da djelo na koje se odnosi osuda po pravomoćnoj presudi nije krivično djelo jer u apelantovim radnjama, činjenično opisanim u izreci pravomoćne presude, nisu sadržana bitna obilježja bića krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona (koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela), za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom. U prilog navedenoj tvrdnji ističe da Zakonom o zloupotrebi droga, kao blanketnim propisom, uzgoj biljke indijske konoplje nije smatran proizvodnjom opojne droge kao radnjom izvršenja navedenog krivičnog djela, nego prekršajem u smislu člana 85. citiranog blanketnog propisa, a da je radnja uzgoja indijske konoplje propisana kao krivično djelo tek novim zakonom, Krivičnim zakonikom. Na iznijetim postavkama zahtjevi temelje tvrdnju da je prvostepeni sud povrijedio Krivični zakon na štetu apelanta kada je njegove radnje, činjenično opisane u izreci pravomoćne presude (koje, prema tvrdnji zahtjeva, predstavljaju prekršaj), pravno kvalificirao kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona, a da je drugostepeni sud povredu Krivičnog zakona na apelantovu štetu učinio tako što je prilikom preinačenja prvostepene presude u pravnoj kvalifikaciji radnje apelanta preduzetim kritičnog događaja primijenio po Krivičnom zakoniku koji, prema tezi zahtjeva, nije blaži zakon u konkretnom slučaju s obzirom na to da taj zakon i samu radnju uzgoja biljke iz koje se dobiva opojna droga tretira kao krivično djelo. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je o navedenim tvrdnjama Okružni sud u obrazloženju svoje presude na strani 2, poslednji pasus, te str. 3. i 4. dao vrlo detaljne, jasne i uvjerljive razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan taj prigovor, a zatim dao razloge zbog kojih se apelantove inkriminirane radnje trebaju pravno kvalificirati kao isti oblik krivičnog djela po Krivičnom zakoniku koji je stupio na pravnu snagu nakon izvršenja djela, apostrofirajući da je blaži zakon s obzirom na zaprijećenu kaznu za to djelo jer predviđa manji posebni minimum i posebni maksimum kazne. Ove razloge kao mjerodavno obrazloženje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud. Pri tome je potrebno posebno naglasiti da radnja uzgoja biljke iz koje se može dobiti opojna droga definirana u članu 3. stav 8. Zakona o zloupotrebi droga, na koju odredbu se pozivaju podnosioci zahtjeva, predstavlja jednu od radnji u procesu dobivanja opojne droge, koja radnja se smatra proizvodnjom u smislu člana 3. stav 9. istog zakona jer ova odredba propisuje da izraz proizvodnja (u smislu ovog zakona) znači pripremu, preradu, miješanje, prečišćavanje, izradu i svaku drugu radnju kojom se dobiva ili kojom se doprinosi dobivanju opojne droge, psihotropne supstance, prekursora ili njihovog preparata. Kada se apelantove inkriminirane radnje kritičnog događaja, prema činjeničnom opisu u izreci pobijane presude, manifestiraju u tome da je zasadio, a zatim uzgajao 86 stabljika indijske konoplje, a nakon toga izrasle stabljike, zajedno s korijenom, izvadio iz zemljišta i stavio ih na sušenje u potkrovlje svoje porodične kuće, onda nema sumnje da te radnje, posmatrane u cjelini, predstavljaju jedan niz radnji u procesu neovlaštene proizvodnje ove vrste opojne droge. Pa kako neovlaštena proizvodnja supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge predstavlja jednu od alternativnih radnji izvršenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona, kao i iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika, onda nema sumnje da se apelantovim opisanim radnjama manifestiraju elementi bića navedenog krivičnog djela u osnovnom obliku, kako prema Krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela tako i prema Krivičnom zakoniku koji je stupio na snagu nakon izvršenog predmetnog krivičnog djela.

20. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neosnovana tvrdnja zahtjeva da se sve do donošenja Krivičnog zakonika uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga nije mogao podvesti pod radnju neovlaštene proizvodnje opojnih droga budući da član 207. stav 5. Krivičnog zakonika izričito propisuje da se pod proizvodnjom droge u smislu ovog zakonika smatra i sama činjenica neovlaštenog uzgoja maka ili psihoaktivne konoplje ili druge biljke iz koje se dobiva opojna droga ili koje same sadrže opojnu drogu, dok se prema ranijem zakonu (Krivični zakon) uzgoj takve biljke cijenio u kontekstu radnji koje su preduzete u procesu proizvodnje opojne droge. Nakon što je utvrdio da su u apelantovim radnjama, činjenično opisanim u izreci pravomoćne presude, ostvareni elementi bića krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga u osnovnom obliku i prema Krivičnom zakonu (kao zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela) i prema Krivičnom zakoniku (koji je stupio na snagu nakon izvršenja djela), Okružni sud je pravilnom primjenom odredbi člana 9. stav 2. Krivičnog zakonika preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela kada je apelantove radnje pravno kvalificirao kao krivično djelo iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika, koji zakon je blaži u konkretnom slučaju jer za isti oblik djela predviđa manji posebni minimum i posebni maksimum kazne.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6, 7, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u navedenom krivičnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povreda Krivičnog zakona na njegovu štetu ogleda se u tome što u radnjama koje su mu stavljene na teret nisu sadržana bitna obilježja krivičnog djela iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona za koje ga je Osnovni sud proglasio krivim, odnosno člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika, jer se radnje koje je počinio, kako smatra, mogu tretirati kao prekršaj, a nikako kao krivično djelo. Apelant je naveo da mu je stavljeno na teret da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona, te da je sud mogao utvrditi samo da je vršio uzgoj, ali i to je mogao da utvrdi tek „da je Tužilaštvo provelo istragu“. Štaviše, ističe da se Osnovni sud nije ni osvrnuo na njegovu izjavu koja je data u policijskoj stanici, iz koje proizlazi da on nije preduzeo radnje kojim bi počinio navedeno krivično djelo jer drogu nije stavio u promet, niti je pripremao tržište, pronalazio kupce i slično. Posebno napominje da nijednom svojom radnjom ili postupkom nije sprečavao ili ometao provođenje ili prikupljanje dokaza. Dalje, apelant smatra da je Krivični zakonik stroži od Krivičnog zakona jer pod proizvodnjom sankcionira i uzgoj, ali da je čak i prema Krivičnom zakoniku neophodna zloupotreba prometovanjem i stavljanjem opojne droge na uživanje (upotrebu) drugim licima. Ukazuje da je u žalbi izjavljenoj na prvostepenu presudu istakao da, „i pored manjkavosti optužnice, ni tužilac ni sam sud nisu proveli istragu u smislu da se uzme procesno valjana izjava od mene kao osumnjičenog, niti je sud cijenio, bilo po prijedlogu javnog tužioca bilo po vlastitoj inicijativi, da se izjasni o mojoj izjavi koja je data u policijskoj stanici“. Naglašava da je iskoristio pravo da ne iznosi svoju odbranu i da je stoga drugostepeni sud neovlašteno uzeo da „ustvari priznaje krivično djelo, odnosno da ga ne spori“, a što je sve u suprotnosti i sa apelantovom završnom riječi na glavnom pretresu, kao i sa žalbenim navodima jer je sve to vrijeme sporio inkriminaciju po Krivičnom zakonu i isticao da je to prekršaj. Ukazuje da nije izvještačeno od vještaka poljoprivredne struke za biljne vrste da li je zaplijenjena biljna materija koja je nađena pretresom indijska konoplja i, ako jeste, kojoj vrsti pripada. Tvrdi i da „nije donesena naredba o provođenju istrage (ili je donesena kasnije), pa da su stoga svi dokazi koji su pribavljeni nezakoniti i ne mogu biti osnov za donošenje odluke“; da svjedoci – policajci koji su vršili pretres nisu mogli biti svjedoci jer su vršili pretres, a nemaju saznanja o krivičnom djelu, učiniocu i drugo, osim inspektora koji su nezakonito, to jest bez branioca, uzimali izjavu od apelanta. Smatra da svjedok Veselin Gavrić kao policijski službenik koji je vršio pretres i koji je saslušavao apelanta tokom istrage, bez naredbe o provođenju istrage, nije mogao da svjedoči o činjenicama predmetnog krivičnog djela, već jedino o okolnostima prilikom pretresa. Naime, svjedok Veselin Gavrić je interpretirao apelantovu izjavu koju je apelant bez branioca dao pred policijom, odnosno pred tim policijskim službenikom. Stoga je nejasan stav Vrhovnog suda da se apelant nije žalio na povredu prava na odbranu iz prostog razloga (nejasno je kako to Vrhovni sud nije zapazio, već naprotiv kategorički tvrdi da apelant nije navedeno isticao) jer je apelant izjavio žalbu zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka kao osnova, a detaljnije je obrazložio u svojoj žalbi da se subjektivni element nije mogao zasnovati i utvrditi bez uzimanja apelantove izjave. Konačno, apelant navodi da je njegov branilac zahtijevao sam od Vrhovnog suda da mu dostavi odgovor Republičkog javnog tužilaštva, ali to Vrhovni sud nije učinio, na koji način je, prema njegovom stavu, narušio „jednakost oružja“.

b)Odgovor na apelaciju

22. Osnovni sud je naveo da je proveo postupak poštujući norme procesnog prava, te je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava, a iz sadržaja apelacije je vidljivo da apelant u njoj samo ponavlja navode iz žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koji navodi su već bili predmet razmatranja Okružnog suda i Vrhovnog suda.

23. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u toku redovnog postupka nije došlo do kršenja apelantovih ljudskih prava na koja je ukazao u apelaciji te je stoga apelacija neosnovana.

24. Tužilaštvo je istaklo da su bez osnova apelantovi navodi da je on samo posjedovao opojnu drogu i da je time počinio prekršaj, a ne krivično djelo, jer je optužnicom apelantu stavljeno na teret da je neovlašteno proizvodio preparate koji su proglašeni za opojne droge, a što je činjenično i opisano u Optužnici broj T 15 0 KT 0020313 15 od 25. oktobra 2016. godine, a što čini obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona. Osnovni sud je proglasio apelanta krivim za navedeno krivično djelo, donoseći odluku na osnovu svih izvedenih dokaza, a ni sam apelant na glavnom pretresu u završenoj riječi nije osporavao da je u spornom periodu zasadio navedene biljke na parceli koja se nalazi u neposrednoj blizini njegove porodične kuće i da ih je uzgojio, te kritičnog dana izvadio iz zemljišta i stavio da se suše. Međutim, apelant je tokom cijelog postupka tvrdio da te njegove radnje imaju obilježja prekršaja, a ne krivičnog djela, a koju tezu nisu prihvatili nižestepeni sudovi, a o čemu je dato i valjano obrazloženje u pobijanim odlukama. Također ne stoje apelantovi navodi da njegova izjava nije uzeta na zakonit način jer je u toku istrage apelant kao osumnjičeni ispitan u skladu sa zakonom, a tokom pretresa pred sudom apelant u svojstvu optuženog nije iznosio svoju odbranu, što je njegovo zakonsko pravo, pa Tužilaštvo i nije moglo koristiti njegovu izjavu iz istrage i ulagati je kao materijalni dokaz.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji je bio u primjeni u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, u relevantnom dijelu glasi:

Ublažavanje kazne Član 38. stav 1 točka (2) Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Granice ublažavanja kazne Član 39. stav 1. tačka 3) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz prethodnog člana ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

3) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od tri godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora;

Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. stav (1) (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.

26. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 [od 13. jula 2017. godine] i 104/18) u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9. st. (1) i (2) (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. [...].

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. st. (1) i (5) (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(5) Proizvodnjom droge u smislu ovoga zakonika smatra se i neovlašteni uzgoj maka ili psihoaktivne konoplje ili druge biljke iz kojih se dobija opojna droga ili koje same sadrže opojnu drogu.

Ublažavanje kazne Član 53. stav (3) (3) Blažu kaznu od propisane za određeno krivično djelo sud može izreći i kad postoje osobito olakšavajuće okolnosti, a posebno ako je učinilac u potpunosti ili u većem dijelu nadoknadio štetu prouzrokovanu krivičnim djelom ili je na drugi način otklonio štetne posljedice djela, te ako na osnovu takvih okolnosti, sud ocijeni da se svrha kažnjavanja može postići i takvom blažom kaznom.

Granice ublažavanja kazne Član 54. stav 1. tačka 6.

(1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 53. ovog zakonika, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

6) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri mjeseca, Član 416.

Ovaj zakonik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

27. Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. tač. 3., 8. i 9.

(Značenje izraza) Pojedini izrazi, u smislu ovog Zakona, imaju sljedeće značenje:

3. Biljka iz koje se može dobiti opojna droga (u daljnjem tekstu: biljka) je svaka biljka iz koje se može dobiti opojna droga, a koja je uvrštena u listu tih biljaka u skladu s međunarodnim konvencijama o kontroli nad opojnim drogama ili na osnovu odluke nadležnog organa u Bosni i Hercegovini, kao i dio takve biljke koji se može upotrijebiti za dobivanje opojne droge.

8. Uzgoj biljke je sjetva, sadnja, uzgajanje ili žetva biljke ili drugačije uzimanje dijelova biljke iz koje se može dobiti opojna droga.

9. Proizvodnja je priprema, prerada, miješanje, prečišćavanje, izrada i svaka druga radnja kojom se dobiva ili kojom se doprinosi dobivanju opojne droge, psihotropne tvari, prekursora ili njihovog preparata.

Član 4. stav (1) (Opće zabrane uz izuzetak za prekursore) (1) Zabranjen je uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne tvari i biljke iz koje se može dobiti opojna droga, osim pod uvjetima i u svrhe propisane ovim Zakonom.

Član 19.

(Zabrana opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka razvrstanih u Tabelu I.)

(1) Uzgoj, proizvodnja, promet, posjedovanje i upotreba tvari i biljaka razvrstanih u Tabelu I., te njihovih preparata zabranjena je, osim u svrhe medicinskog ili naučnog istraživanja ili u sudskomedicinske, nastavne ili policijske svrhe, kao što je propisano ovim Zakonom (Poglavlje VIII.).

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, uzgoj konoplje i maka dozvoljen je u svrhe i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom (Poglavlje IV.).

Član 85.

(Povrede odredbi čl. 4., 26., 36., 37., 62. i 63. ovog Zakona) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako:

1. posjeduje opojnu drogu ili biljku ili dio biljke iz koje se može dobiti opojna droga suprotno članu 4. stav (1) ovog Zakona;

[…] (3) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana fizičko lice kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM.

28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka u žalbi Član 309. stav 1 (1)Žalba treba da sadrži:

a) označenje presude protiv koje se izjavljuje (naziv suda, broj i datum presude),

b) osnov za pobijanje presude iz člana 310. ovog zakona,

v) obrazloženje, [...] Granice ispitivanja presude Član 320.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350. st. (1) i (2) (1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:

a) zbog povrede Krivičnog zakona i

b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.

(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako:

a) nije izjavljena žalba i

b) povrede iz stava 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku.

Odgovor po zahtjevu i sudija izvjestilac Član 353. stav (1) (1) Vrhovni sud će rješenjem odbaciti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako postoje razlozi iz člana 352. stav 2. ovog zakona, a ako ga ne odbaci, zahtjev će dostaviti protivnoj stranci i braniocu, koji mogu u roku od 15 dana od prijema zahtjeva podnijeti odgovor na zahtjev. Tužiocu će se dostaviti primjerak zahtjeva sa spisima predmeta.

Granice ispitivanja zahtjeva Član 354. stav (1) (1) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 87 0 K 020004 17 Kvlz od 21. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelant je primio 26. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6, 7, 8. i 13. Evropske konvencije te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji obrazložio samo navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, te da eventualnu povredu drugih, u apelaciji navedenih, prava nije ni na koji način obrazložio, osim što ih je naveo, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati samo apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

37. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kao i da je Vrhovni sud proizvoljno postupio prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Osim toga, apelant prigovara načinu provedene istrage od strane Tužilaštva te da u istrazi od njega nije uzeta izjava na zakonit način.

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

40. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 15. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

41. Ustavni sud, prije svega, konstatira da je apelant presudom Osnovnog suda proglašen krivim zato što je u blizini svoje kuće posadio 86 stabala biljke za koju je znao da se iz nje može dobiti opojna droga, da ju je uzgojio, da je iz zemlje izvadio izrasle stabljike i stavio ih na sušenje i da je u tim stabljikama utvrđeno prisustvo psihoaktivne supstance tetrahidrokanabinola koji je sastojak biljne vrste Cannabis sativa 1. iz porodice cannabaceae, koja se nalazi na Listi opojnih droga. Osnovni sud je zaključio da je na taj način apelant, ustvari, izvršio pripremanje tih stabljika za dobivanje opojne droge, na koji način je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Okružni sud u drugostepenom postupku zaključio da je Osnovni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, a ne prekršaj, kako je apelant tvrdio.

42. Ustavni sud, dalje, primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant po zanimanju diplomirani pravnik – advokat, da je u toku prvostepenog postupka i postupka pred Vrhovnim sudom imao branioca – advokata i da je žalbu Okružnom sudu protiv prvostepene presude podnio sam. Ustavni sud, također, zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da apelant/odbrana nije na glavnom pretresu predložila niti provela bilo kakve dokaze, te da je imala mogućnost da osporava dokaze Tužilaštava. Štaviše, Ustavni sud zapaža da ni apelant nije davao svoj iskaz na glavnom pretresu (ni kao optuženi ni kao svjedok), zbog čega ni njegova izjava iz istrage nije mogla biti uvrštena kao dokaz, ali da je u završnoj riječi negirao počinjenje krivičnog djela za koje je optužen tvrdnjom da se u konkretnom slučaju radi o prekršaju, a ne o krivičnom djelu, jer krivično djelo nastupa tek onog momenta kada se uzgojena biljka ili preparat od nje stavi u promet, a on to nije uradio.

43. Dovodeći navedene okolnosti u vezu s apelantovim prigovorima čija je suština da u apelantovim radnjama ne postoje elementi bića krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga nego elementi prekršaja, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom cjelokupnog postupa, te da su se redovni sudovi na sve tri instance o neosnovanosti navedenog prigovora dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koji su provedeni na glavnom pretresu, i to, prije svega, na iskazima policijskih službenika koji su postupali u toku istrage u navedenom predmetu, a koji su potkrijepljeni objektivnim dokazima (naredbama suda za postupanje, zapisnicima o postupanju i sačinjenoj fotodokumentaciji), kako je to navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, te na nalazu i mišljenju vještaka T. D., dipl. inž. tehnologije, koji nalaz smatra da je sačinjen u skladu s vještinom i pravilima struke. Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Osnovni sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da se u konkretnom slučaju radi o prekršaju jer se, prema ocjeni Osnovnog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje je rezultat ocjene svih provedenih dokaza, u apelantovim radnjama stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz Krivičnog zakona. Osnovni sud je ukazao da to krivično djelo čini onaj ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge. Ukazao je da je prema članu 4. Zakona o zloupotrebi droga zabranjen uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne tvari i biljke iz koje se može dobiti opojna droga, osim pod uvjetima i u svrhe propisane ovim zakonom. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, odnosno da je postupao s direktnim umišljajem, te da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi ukazivale na neki od zakonskih osnova koji isključuju apelantovu krivicu.

44. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Okružni sud odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 309. stav (1) tačka

v) kojim je propisano da se navodi istaknuti u žalbi trebaju obrazložiti. Ustavni sud stoga smatra da je Okružni sud u zakonom postavljenim okvirima o svojoj odluci iznio valjane, jasne i logične razloge, koji su u skladu s naprijed citiranim odredbama bili obrazloženi, kako je to pobliže navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, a koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

45. Pored toga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni obrazloženje Okružnog suda u vezi s promjenom kvalifikacije krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim budući da je prvostepena presuda donesena 23. februara 2017. godine, a Krivični zakonik je stupio na snagu 21. jula 2017. godine. Naime, Okružni sud je ukazao da je nakon donošenja prvostepene presude stupio na snagu Krivični zakonik, koji je za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga (član 207. stav 1) propisao kaznu od jedne do deset godina, a što je blaža kazna u odnosu na kaznu propisanu članom 224. stav 1. Krivičnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a kojim je za isto krivično djelo bila propisana kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina. Budući da je odredbama člana 9. st. 1. i 2. Krivičnog zakonika propisano da će se u slučaju da se nakon izvršenja djela, a prije pravomoćnosti presude, zakon izmijeni jednom ili više puta primijeniti zakon koji je najblaži za učinioca, Okružni sud je izmijenio pravnu kvalifikaciju djela tako što je djelo kvalificirao po blažem zakonu kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud apelantu izrekao kaznu zatvora uz primjenu odredbi Krivičnog zakona kojima je propisana mogućnost ublažavanja kazne (član 38. stav 1. tačka 2) te granice ublažavanja (član 39. stav 1. tačka 3). Naime, Ustavni sud ukazuje da je članom 224. stav 1. Krivičnog zakona za učinjeno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina; da je članom 38. stav 1. tačka 2) propisano da sud može učiniocu odmjeriti kaznu zatvora „ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne kad utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja“, te da je članom 39. stav 1. tačka 3) propisano: „Ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od tri godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora.“ Dakle, iz navedenih odredbi Krivičnog zakona proizlazi da je Osnovni sud apelantu izrekao minimalnu kaznu zatvora koju je mogao u skladu s Krivičnim zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela te vođenja prvostepenog krivičnog postupka.

46. Ustavni sud konstatira da je nakon donošenja prvostepene presude (23. februara 2017. godine) stupio na snagu Krivični zakonik (koji je objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 64/17 od 13. jula 2017. godine) i koji je, u skladu sa članom 416, stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja, dakle, prije nego što je Okružni sud donio drugostepenu odluku. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, uz obavezu propisanu odredbama člana 9. Krivičnog zakonika kojima je propisano da će se u slučaju da se nakon izvršenja djela, a prije pravomoćnosti presude, zakon izmijeni jednom ili više puta primijeniti zakon koji je blaži za učinioca. U tom kontekstu je Okružni sud zaključio da je blaži zakon Krivični zakonik. Okružni sud je izmijenio pravnu kvalifikaciju djela tako što je djelo kvalificirao po blažem zakonu kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika, te uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz člana 53. stav 3. i člana 54. stav 1. tačka 6. ovog zakonika apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, smatrajući da je takva kazna primjerena težini djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti i da će se takvom kaznom postići i svrha kažnjavanja. Dakle, Okružni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci jer je iskoristio mogućnost propisanu članom 53. stav 3. i članom 54. stav 1. tačka 6. Krivičnog zakonika, koja kazna je niža od zakonom propisane i od one koja se mogla izreći da je primijenjen Krivični zakon, iz čega proizlazi da je Krivični zakonik za apelanta blaži od Krivičnog zakona.

47. Nadalje, Ustavni sud konstatira da je zatim Vrhovni sud, u granicama propisanim relevantnim odredbama ZKP-a, ispitao i ocijenio neosnovanim navode apelanta i njegovog branioca koji su izneseni u zahtjevima za zaštitu zakonitosti, o čemu je dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

49. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na „nepravilnosti“ u postupanju Tužilaštva tokom vođenja istrage u ovom predmetu, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim ne dokazuje da je ove navode argumentirano isticao tokom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da se na te okolnosti prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

50. Ustavni sud napominje i da je ostale navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su redovni sudovi na tri instance dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale apelantove prigovore, kao i da njegovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

52. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da Vrhovni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantu u predmetnom postupku bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, te koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu, izuzev u dijelu koji se odnosio na visinu kazne zatvora (smanjena sa šest na pet mjeseci) i pravne kvalifikacije krivičnog djela budući da je u međuvremenu stupio na snagu Krivični zakonik, za koji je zaključeno da je blaži po apelanta. Dalje, apelant je koristio i vanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je Vrhovni sud, u granicama propisanim odredbama člana 350. ZKP-a, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje. Ustavni sud smatra da činjenica da navedeni pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene procesnog i materijalnog prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da su se u apelantovim radnjama stekli elementi krivičnog djela, a ne prekršaja.

54. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a zatim i vanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3485/18 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio