Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2946/18 (Društvo sa ograničenom odgovornošću za avio saobraćaj, turizam i trgovinu "RS AIRLINES" d.o.o.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Oduzimanje imovine
  • Porez
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prekid postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2946/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2946/18, rješavajući apelaciju Društva sa ograničenom odgovornošću za avio-saobraćaj, turizam i trgovinu "RS Airlines" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Društva sa ograničenom odgovornošću za avio-saobraćaj, turizam i trgovinu "RS Airlines" d.o.o.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 040795 17 Rev od 15.

februara 2018. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Društvu sa ograničenom odgovornošću za avio-saobraćaj, turizam i trgovinu "RS Airlines" d.o.o u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Društvu sa ograničenom odgovornošću za avio-saobraćaj, turizam i trgovinu "RS Airlines" d.o.o zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Društva sa ograničenom odgovornošću za avio-saobraćaj, turizam i trgovinu "RS Airlines" d.o.o podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 040795 17 Rev od 15. februara 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Društvo sa ograničenom odgovornošću za avio-saobraćaj, turizam i trgovinu "RS Airlines" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Nada Mandić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 040795 17 Rev od 15. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za unutrašnje poslove - Centar javne bezbjednosti Rogatica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. januara 2020. godine, a tuženi 3. februara 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 040795 16 P 2 od 30. decembra 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime naknade štete isplati iznos od 163.950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. maja 2001. godine, pa do konačne isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 12.991,70 KM, sve u roku od 30 dana, počev od prvog narednog dana po dostavljanju presude. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su prednik apelanta PP za avio-saobraćaj, turizam i trgovinu „ RS Airlines“, te njegovi vlasnici Jovan Tintor i Simo Simić (u daljnjem tekstu: tužitelji) iz Pala podnijeli tužbu protiv tuženog 15. septembra 1997. godine radi povrata robe-cigareta u vrijednosti tadašnjih 645.500,00 jugoslovenskih dinara, te da su u toku postupka opredijelili tužbeni zahtjev na ime potraživanja naknade štete u iznosu od 163.950,00 KM. U navedenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj P-279/01 od 5. novembra 2003. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu, pa je Okružni sud u Doboju, koji je određen za postupanje po žalbi u ovom predmetu po Rješenju Vrhovnog suda broj R-12/04 od 23. jula 2004. godine, 7. marta 2005. godine donio rješenje kojim je ukinuo navedenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

6. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio rješenje u predmetu broj P-77/05 od 21. septembra 2005. godine kojim je postupak prekinuo do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodio kod tog suda u predmetu broj K-49/01 protiv tužitelja a povodnom carinskog prekršaja čiji je predmet, između ostalih, bila i roba-cigarete. Navedeno rješenje tog suda je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Doboju broj 013- 01-PŽ-06-000 034 od 15. marta 2006. godine. Nakon toga 22. decembra 2014. godine apelant je pismenim podneskom predložio nastavak prekinutog postupka, pa je Osnovni sud 25. decembra 2014. godine donio rješenje kojim je prekinuti postupak nastavljen.

7. S tim u vezi je navedeno da je u toku nastavljenog postupka utvrđeno kako slijedi: da je PP "RS Airlines" Pale (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) na osnovu ugovora o konsignacionoj prodaji zaključenog sa Fabrikom duhana Niš nabavio veću količinu cigareta različite marke koja je prenesena preko granice na graničnom prelazu Kotroman i za koju je izdata jedinstvena carinska isprava. Utvrđeno je da su 9. jula 1997. godine prilikom prevoza sporne robe na relaciji Pale - Bijeljina pripadnici Policijske stanice Rogatica od vozača koji je prevozio robu oduzeli cigarete marke "vek" 508 paketa, marke "clasik" 288 paketa, marke "best" 19 paketa, marke "vek" 1.730 šteka i marke "clasic" 2.070 šteka. Nadalje je utvrđeno da je Rješenjem istražnog sudije Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj Ki-27/98 od 21. maja 1999. godine u krivičnom predmetu protiv okrivljenih tužitelja, zbog krivičnog djela poreska utaja, odlučeno da će se zbog opasnosti od oštećenja i kvarenja izvršiti prodaja spornih privremeno oduzetih cigareta a da će se novac od prodaje uplatiti na depozit tog suda.

8. Utvrđeno je da je 3. juna 1999. godine zaključen ugovor o komisionoj prodaji između Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, kao komitenta, i AD "Agrokombinat" Rogatica, kao komisionara, i da je predmet ugovora bila prodaja zaplijenjenih spornih cigareta nakon čega je Republika Srpska podnijela tužbu protiv AD "Agrokombinat" Rogatica zbog duga, jer nije postupio u skladu sa navedenim ugovorom, odnosno nije uplatio novac od prodatih cigareta. U tom predmetu je Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-PŽ-07-000 051 od 17. septembra 2009. godine AD "Agrokombinat" obavezan da Republici Srpskoj isplati iznos od 160.054,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine, pa do isplate.

9. Nadalje je utvrđeno da je protiv tužitelja Jovana Tintora, ranijeg generalnog direktora apelanta, Presudom Osnovnog suda broj 89 0 K 016695 10 K od 13. januara 2015. godine odbijena optužba da je u svojstvu generalnog direktora apelantovog prednika, s namjerom da izbjegne uplate poreskih obaveza u vremenskom periodu od 1. januara 1997. godine do 7. avgusta 1997. godine, sačinio lažne fakture i otpremnice o prodaji iz svog konsignacionog skladišta na Palama o isporuci 237.000 kg cigareta vrijednosti 11.905.710 jugoslovenskih dinara, 800 kutija vinjaka, 10 kutija rakije loze, 195 kutija vina i 40 kutija sirupa u vrijednosti od 345.149 jugoslovenskih dinara, te 170.744,95 kg kafe u vrijednosti od 2.892.603 jugoslovenskih dinara, sve u ukupnom iznosu od 15.080.462 jugoslovenskih dinara. Utvrđeno je da je, s tim u vezi, tužitelj utajio porez u iznosu od 6.040.895 jugoslovenskih dinara i da je proglašen krivim po Rješenju Ministarstva finansija Republičke uprave carina - Carinarnice Srpsko Sarajevo - Komisije za carinske prekršaje ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 02/1 br.II-2- 29/98, 171.546/98 od 31. jula 2002. godine za iste radnje, istu vrstu i količinu robe, pa zbog tog razloga ne može biti gonjen i kažnjen za isto krivično djelo za koje je odlukom suda ili organa donesena pravosnažna odluka. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da, prema mišljenju tog suda, ne postoji uzročno-posljedična veza između podnesene tužbe apelanta i navedene optužnice protiv tužitelja Jovana Tintora, jer sporna roba-cigarete nikada nije oduzeta, ona nije predmet izvršenja krivičnog dijela zbog čega je taj sud odlučio da nastavi predmetni parnični postupak.

10. Nadalje, navedeno je da je Osnovni sud presudom od 27. jula 2015. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev, ali da je navedena presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda od 31. marta 2016. godine i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je naveo da je u ponovnom postupku apelant opredijelio tužbeni zahtjev na iznos od 163.950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. maja 2001. godine, pa do konačne isplate. S tim u vezi je navedeno da u toku postupka tuženi nije pružio dokaz da je predmet navedenog krivičnog i prekršajnog postupka protiv tužitelja Jovana Tintora bila i roba koja je predmet konkretnog postupka, te kako je u odnosu na njega optužba odbijena, Osnovni sud je utvrdio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Rješavajući po žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 13 OP 003927 17 GŽ2 od 21. aprila 2017. godine kojom je odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.

12. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 89 0 P 040795 17 Rev od 15. februara 2018. godine reviziju tuženog usvojio i presudu Osnovnog suda od 30. decembra 2016. godine preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te odlučio da preinači i odluku o troškovima parničnog postupka na način da je obavezan apelant da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 4.800,00 KM. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da nije sporno da su apelantovom predniku 9. jula 1997. godine, u periodu za koji je tužitelj proglašen krivim za utaju poreza, radnici Policijske stanice Rogatica oduzeli spornu robu-cigarete, da je u krivičnom predmetu protiv okrivljenih tužitelja Jovana Tintora i drugih, zbog krivičnog djela poreska utaja, odlučeno da će se, zbog opasnosti od oštećenja i kvarenja, izvršiti prodaja navedenih privremeno oduzetih cigareta, a da će se novac od prodaje uplatiti na depozit suda.

13. S tim u vezi je navedeno da, prema odredbi člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, zatim, da je odredbom člana 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Vrhovni sud je naveo i da je propisano, da bi po odredbama čl. 154, 155. i 158. ZOO postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete. Vrhovni sud je, s tim u vezi, istakao da je organ tuženog privremeno oduzeo apelantovu robu koja je bila smještena u skladištu „Agrokombinata“ Rogatica. Navedeno je i da je odredbom člana 200. stav 1. Carinskog zakona („Službeni glasnik RS"' broj 4/93), koji je tada bio na snazi, propisano da će se roba koja je predmet prekršaja oduzeti, te da se ta roba stavlja pod carinski nadzor do okončanja prekršajnog postupka (stav 5. člana 200. Carinskog zakona). Vrhovni sud je obrazložio da iz navedenih propisa proizlazi da je oduzimanje robe apelantu učinjeno u skladu sa ovlaštenjima organa tuženog i da u tim radnjama nema protivpravnosti.

14. Vrhovni sud je obrazložio da je tačno da je u krivičnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 89 0 K 016695 10 K od 13. januara 2015. godine protiv odgovornog lica, tadašnjeg zakonskog zastupnika apelanta tužitelja Jovana Tintora, odbijena optužba precizirana u prethodnim tačkama ove odluke, ali da je ta presuda donesena zbog toga što je isti optuženi proglašen krivim, kao odgovorno lice, po Rješenju Ministarstva broj 02/1 broj II-2- 29/98, 171.546/98 od 31. jula 2002. godine za iste radnje, istu vrstu i količinu robe, pa je to razlog što on ne može biti gonjen i kažnjen za isto krivično djelo za koje je odlukom suda ili organa donesena pravosnažna odluka. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 200. stav 6. Carinskog zakona propisano da vlasnik robe stavljene pod carinski nadzor ima pravo na naknadu štete na teret budžeta ako se u provedenom carinskom postupku utvrdi da nije postojao carinski prekršaj. Također, kako je obrazložio taj sud, odredbom člana 50. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br.12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03), koji je tada bio na snazi, propisano je da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem prekršaja. Ta imovinska korist se unosi u budžet Republike Srpske. Vrhovni sud je istakao da je, prema tome, apelant imao pravo da traži naknadu štete samo pod uvjetom da je dokazao da nije postojao carinski prekršaj i da njegov predmet nije bila sporna roba, što u konkretnom nije slučaj, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, jer nisu ispunjene pretpostavke za dosuđenje naknade štete iz odredbe čl. 154. i 155. ZOO. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U opširnoj apelaciji, koja se, uglavnom, odnosi na interpretaciju stavova Ustavnog suda i Evropskog suda u vezi sa standardima prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek iskazanih u odlukama tih sudova, apelant navodi da je nesporno da navedena roba njemu nikada nije oduzeta, već da je bila smještena u konsignaciono skladište. Navodi i da je dokazao da sporna roba nije bila ni predmet prekršajnog, niti bilo kakvog postupka, te da se ne može dovesti u vezu sa prekršajnim i krivičnim postupkom koji je vođen protiv njegovog bivšeg direktora. Smatra da je presuda Vrhovnog suda protivrječna sama sebi, te da se taj sud poziva na dokaze koji u postupku pred nižestepenim sudovima nisu ni provedeni. Smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer mu on nije bio dostupan, niti je efikasan. Apelant smatra da je predmetni postupak trajao predugo, više od 19 godina, te da nikada nije okončan ni izvršni postupak koji je on pokrenuo nakon donošenja presude Osnovnog suda od 30. decembra 2016. godine a koja je preinačena osporenom presudom Vrhovnog suda.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj presudi zbog čega smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

17. Tuženi je naveo da apelant u apelaciji ne nudi nikakve argumente iz kojih bi proizlazilo da su mu prekršena prava na koja se poziva, te da je predmetni postupak proveden u skladu sa zakonom, pa apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

18. U Carinskom zakonu („Službeni glasnik RS"' broj 4/93-koristi se tekst sastavljen za interne potrebe Ustavnog suda BiH) relevantne odredbe glase:

Član 200. st. 1, 5. i 6.

1)Roba koja je predmet carinskog prekršaja oduzet će se od lica osumnjičenog za prekršaj;

5) Oduzeta roba stavlja se pod carinski nadzor do okončanja prekršajnog postupka; 6) Vlasnik robe stavljene pod carinski nadzor ima pravo na naknadu štete na teret budžeta, ako se u sprovedenom carinskom postupku utvrdi da nije postojao carinski prekršaj;

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 040795 17 Rev od 15. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. marta 2018. godine a apelacija je podnesena 21. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi naknade materijalne štete. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

c)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

31. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut apelantovom tužbom od 15. septembra 1997. godine, da je navedeni postupak bio prekinut u periodu od 21. septembra 2005. godine do 25. decembra 2014. godine, do okončanja krivičnog postupka protiv bivšeg direktora apelanta tužitelja Jovana Tintora, te da je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 15. februara 2018. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno 20 godina i pet mjeseci od čega je, kako je već rečeno, zbog objektivnih okolnosti, bio prekinut devet godina i tri mjeseca. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku naknade materijalne štete, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali raspraviti. Pri tome Ustavni sud ističe da, suprotno apelantovim navodima, izvršni postupak koji je pokrenut po presudi Osnovnog suda od 30. decembra 2016. godine nije mogao ni biti okončan, jer je navedena presuda ukinuta osporenom presudom Vrhovnog suda od 15. februara 2018. godine.

32. Ustavni sud zapaža i da su presude Osnovnog suda dva puta ukidane i da je predmet vraćan na ponovni postupak, te da je, ne računajući period prekida, cjelokupan postupak aktivno trajao 11 godina i tri mjeseca. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud (imajući u vidu da je postupak, koji po prirodi nije bio hitan, da u njemu nije bilo potrebno raspraviti posebno složena činjenična i pravna pitanja, te uzimajući u obzir da su postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja predmetnog postupka, trajao više od 20 godina od čega je aktivno trajao više od 11 godina) smatra da su apelantovi navodi u vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka osnovani.

33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao jednog od segmenata tog prava.

Naknada nematerijalne štete

34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidjeti odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

36. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. d)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

37. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je njome proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan pri tome se pozivajući na relevantne odredbe propisa citiranih u prethodnim tačkama ove odluke, a Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud pri tome ima u vidu da je, suprotno apelantovim navodima, u postupku utvrđeno da su sporne cigarete oduzete (u periodu koji je bio predmet razmatranja i carinskog i krivičnog postupka) u sklopu već pokrenutog i carinskog i krivičnog postupka protiv bivšeg direktora apelanta i drugih. Navedena roba je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, smještena u konsignaciono skladište, te je rješenjem istražnog sudije, preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, donesenim u krivičnom postupku protiv tužitelja, naložena prodaja spornih cigareta zbog toga što se radi o kvarljivoj robi i deponovanje novca u depozit suda. Dovodeći u kontekst navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na ova pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža i da, suprotno apelantovim navodima, iz stanja spisa proizlazi da apelant nije dokazao da navedena roba nije bila predmet navedenih postupaka i da nije oduzeta jer iz činjenica predmeta proizlazi suprotno. Također, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na novim dokazima. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da apelant ne nudi argumente kojim bi učinio osnovanim svoje tvrdnje da je osporena presuda Vrhovnog suda protivrječna samoj sebi, te da takvo nešto ne proizlazi iz sadržaja te presude. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek zasniva na stavovima iz odluka Ustavnog suda i Evropskog suda a da te stavove ne dovodi u vezu sa svojim predmetom. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz stanja spisa proizlazi da je apelant koristio pravne lijekove koji su mu shodno zakonu bili na raspolaganju a činjenica da oni nisu rezultirali odlukom u apelantovu korist ne vodi kršenju tog prava. Ovo stoga što pravo na djelotvoran pravni lijek ne garantira uspjeh u postupku. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je predmetni postupak, koji nije hitne prirode i u kojem nije bilo potrebno razmotriti naročito složena pravna i činjenična pitanja, od ukupnog trajanja od 20 godina i pet mjeseci (od čega je, zbog objektivnih okolnosti, bio prekinut devet godina i tri mjeseca) aktivno trajao više od jedanaest godina pri čemu su presude Osnovnog suda dva puta ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak tom sudu.

44. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije u postupku dokazao da sporna roba nije oduzeta, niti da je bila predmet carinskog prekršaja za koji je nekadašnji direktor apelanta proglašen odgovornim.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.

46. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant kao navode o kršenju tog prava citira stavove i standarde iz odluka Ustavnog suda i Evropskog suda povodom pitanja prava na djelotvoran pravni lijek i kada iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom u apelantovu korist ne vodi kršenju tog prava.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2946/18 (Društvo sa ograničenom odgovornošću… | Sudska praksa | Aktio