Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/20 (D. M.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upis u sudski registar
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-778/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-778/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Drago Morava, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Morava protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 O U 020655 17 Uvp od 18. prosinca 2019. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 O U 020655 17 U od 21. rujna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Morava (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 26. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 O U 020655 17 Uvp od 18. prosinca 2019. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 O U 020655 17 U od 21. rujna 2017. godine.

2. Rješenjem tuženice (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove) – Područna jedinica Čelinac od 10. listopada 2016. godine odbačen je zahtjev za ispravku greške u zk. ulošku broj 647 K.O. Opsječko i naloženo brisanje zabilježbe o određivanju roka za otklanjanje nedostatka u koloni – Upisi B lista zk. uloška broj 647 (prenesen iz zk. uloška broj 61) K.O. Opsječko.

3. Rješenjem tuženice od 31. ožujka 2017. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Područne jedinice Čelinac od 10. listopada 2016. godine.

4. Presudom Okružnoga suda od 21. rujna 2017. godine odbijena je tužba podnesena protiv pobijanoga rješenja tuženice od 31. ožujka 2017. godine.

5. Osporeno odlukom Vrhovnoga suda odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 21. rujna 2017. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je odbijanje tužbe nižestupanjski sud obrazložio time što apelant uz zahtjev za ispravku upisa nije priložio dokumentaciju, na kojoj zahtjev utemeljuje i to ispravu koja je temelj za stjecanje stvarnoga prava, ili ovjerenu kopiju sudske odluke, odnosno drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo. Vrhovni je sud istakao da, kako nisu otklonjeni nedostaci zahtjeva, da je prvostupanjski sud zaključio da je pravilno primijenjena odredba čl. 40. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) te doneseno rješenje kojim je odbačen zahtjev, a u svezi sa čl. 60. st. 4. ZZK, jer se ispravka upisa u zemljišnoj knjizi vrši na temelju odobrenja upisane osobe ili sudske odluke. Vrhovni je sud naveo da u konkretnomu slučaju, apelant zahtijeva ispravku upisa u zk. ul. br. 647 KO Opsječko, na način da se umjesto društvenoga vlasništva, kao vlasnika predmetnih nekretnina, te korisnika SO Čelinac, upiše njegov prednik J.B.. Vrhovni je sud naveo da je apelant u zahtjevu za izvanredno preispitivanje ukazuje da njegov prednik, J.B. nije bio ratni zločinac, da nije pravomoćno osuđen u kaznenome postupku i da nije bio pomagač i pripadnik Reicha u okupaciji Kraljevine Jugoslavije, da je imao državljanstvo FNRJ, koje mu nije oduzeto i da nije bio njemačke nacionalnosti, te da shodno tome nije bilo temelja da se odlukom o konfiskaciji oduzme imovina njegova prednika. Nadalje, Vrhovni je sud naveo da je apelant u zahtjevu istjecao da je na temelju odluke Sremske komisije za izvršenje konfiskacije od 14. studenoga 1945. godine pogrešno upisano društveno vlasništvo, odnosno korisnik SO Čelinac, kao titular stvarnih prava, da nije izvršena faktička konfiskacija na terenu, te da mu je nejasno zašto je ta isprava (odluka o konfiskaciji kojom je imovina oduzeta) nepodobna za ispravku greške. Vrhovni je sud istakao da, s obzirom da je ispravku upisa bilo moguće izvršiti samo na temelju odobrenja upisanih osoba ili sudske odluke, da je pravilno postupio prvostupanjski organ kada je zahtijevao od apelanta otklanjanje nedostatka zahtjeva, a kada apelant nije dostavio traženo odobrenje upisane osobe ili sudsku odluku, onda je pravilno doneseno i rješenje od 10. listopada 2016. godine kojim je zahtjev odbačen, shodno odredbama čl. 40. ZZK. Vrhovni je sud istakao da je primjenu ZZK nižestupanjski sud obrazložio u svezi s odredbom članka 189. Zakon o premjeru i katastru, kojim je propisano da će se do dana osnivanja katastra nepokretnosti koristiti i održavati: popisni katastar, katastar zemljišta uspostavljen na temelju premjera u stereografskoj projekciji, zemljišna knjiga, sukladno odredbama ZZK, pa da je pravilno postupio prvostupanjski organ kada je predmetni postupak proveo na temelju ZZK, a i tuženica kada je odbila priziv apelanta.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi i organi uprave, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada je odbijena tužba izjavljena protiv rješenja tuženice, kojim je odbačen apelantov zahtjev za ispravku podataka u zemljišnim knjigama. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek, zabrana zlouporabe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava. Također, apelant traži da mu „Ustavni sud odredi štetu kao kompenzaciju za ukupan postupak, kao povredu principa rješavanja predmeta u razumnome roku“:

Relevantni propisi

8. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 - Z.O. i 6/12 - Z.O.)

Član 40.

1. Ukoliko se zahtjevanom upisu suprostavlja neki nedostatak koji se može otkloniti, nadležni zemljišnoknjižni referent određuje rok za otklanjanje nedostataka, koji ne može biti kraći od 15 dana. Ako po isteku pomenutog roka podnosilac zahtjeva nije otklonio nedostatak, nadležni referentzemljišnoknjižne kancelarije donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev.

2. Određivanje roka za otklanjanje nedostataka se upisuje u zemljišnoknjižnom ulošku. Zabilježba važi do donošenja rješenja o pomenutom zahtjevu, u skladu sa članom 36. stav 1. ovog zakona. Zabilježba se briše donošenjem rješenja o pomenutom zahtjevu.

Član 60. stav 4.

4. Ispravak zemljišne knjige se vrši na osnovu odobrenja upisanog lica ili sudske odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)Pravo na pravičan postupak

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje. U svezi s tim Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak zemljišno-knjižnoga zahtjeva apelanta pokrenut 12. travnja 2016. godine, a da je okončan presudom Vrhovnoga suda od 18. prosinca 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko tri godine i osam mjeseci. U tomu razdoblju organi uprave i redoviti sudovi su donijeli četiri odluke, pri čemu Ustavni sud posebno zapaža da je postupak pred upravnim organima trajao oko godinu dana, dok je postupak pred redovitim sudovima trajao oko dvije godine i osam mjeseci. Navedeno ukazuje da se duljina predmetnoga postupaka ne može smatrati duljinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pravo na imovinu

14. Apelant također navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnoga suda povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojima «imovina» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koje osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenoga 1983. godine, serija A, broj 70, stavak 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je apelant tražio promjenu podataka upisanih u zemljišnoj knjizi. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema Zakonu o zemljišnim knjigama, ali je bilo potrebno dokazati da je nastala greška, koju je moguće ispraviti podnošenjem odgovarajućih isprava. Iz navedenoga slijedi da sporna imovina o kojoj se odlučivalo nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-2349/06 od 27. veljače 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li apelant imao barem «legitimno očekivanje» da će njegov zahtjev biti ostvariv.

16. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovitim sudovima utvrđeno da apelant uz zahtjev za ispravku upisa nije priložio potrebnu dokumentaciju, na kojoj zahtjev utemeljuje i to ispravu koja je temelj za stjecanje stvarnoga prava, ili ovjerenu kopiju sudske odluke, odnosno drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da iz navedenoga proizlazi da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti tražena prava u svezi sa predmetnom nekretninom, budući da nije dokazao da je nastala greška u zemljišnoj knjizi. Kako predmetna nekretnina nije imovina apelanta niti je on mogao imati «legitimno očekivanje» da će je steći, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/20 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio