Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2613/18 (B.B. i N.H.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2613/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2613/18, rješavajući apelaciju B.B. i N.H., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B.B. i N.H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 000011 17 Rev od 18. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000011 16 Gž od 16. maja 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 000011 14 P 2 od 28. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B.B. i N.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnijeli su 4. maja 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 000011 17 Rev od 18. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 000011 16 Gž od 16. maja 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 32 0 P 000011 14 P 2 od 28. septembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi)) zatraženo je 16. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore u periodu od 21. do 28. januara 2020. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Opštinskog suda broj 32 0 P 000011 14 P 2 od 28. septembra 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 96 0 P 010648 15 Gž od 16. maja 2017. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime naknade štete isplati iznos od po 1.851.348,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju je navedeno da je, na osnovu dokaza koji su izvedeni na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu (preciziranim na strani od 8 do 10 prvostepene presude), te njihove ocjene u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je 1. januara 1991. godine formirano mješovito preduzeće DD „Resod guming“, i to spajanjem društvenog preduzeća „Guming“ i privatnih preduzeća „Resod SOP“ i „Resod“ Derventa, koja su bila svojina apelanata. Takođe je navedeno da je rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 2. marta 2005. godine, donesenom u postupku utvrđivanja stvarne vlasničke strukture kapitala preduzeća DD „Resod guming“ Tuzla, utvrđeno da vlasničku strukturu kapitala navedenog preduzeća na 31. decembar 1991. godine čini 99,7925 % državni kapital, a 0,2075 % dionički kapital, dok je na 31. decembar 1997. godine i 31. decembar 1998. godine državni kapital bio 99,7154 % i dionički kapital 0,2846 %. Protiv navedenog rješenja Ministarstva od 2. marta 2005. godine apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor, koja je Presudom Kantonalnog suda broj U 451/05 od 27. februara 2007. godine odbijena kao neosnovana. S tim u vezi, navedeno je da iz presude Kantonalnog suda od 27. marta 2007. godine proizilazi da je utvrđeno da udio apelanata kao fizičkih lica u kapitalu DD „Resod guming“ u omjeru od 62% (kako su sami apelanti tvrdili da je u kapitalu preduzeća DD „Resod guming“ bio privatni kapital apelanata kao sopstvenika ranijih privatnih preduzeća) „ne postoji po osnovu trajnih uloga, te da drugog privatnog kapitala nema ni po kom osnovu“.
7. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se akti organa uprave, kao i konačne presude sudova u upravnom sporu u vezi sa tim aktima ne mogu pobijati i preispitivati u parničnom postupku pred redovnim sudovima, kao i da su ti akti, odnosno presude obavezujuće za sud u parničnom postupku, a budući da apelanti ni izvodom iz sudskog registra nisu dokazali svoje susvojinu u preduzeću DD „Resod guming“, redovni sudovi su ocijenili da apelanti nisu ni dokazali da u kapitalu dioničara (0,2846%) navedenog preduzeća učestvuju sa određenim procentom. Stoga, ocjenjujući da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali postojanje štete, niti štetnu radnju tuženog, kao osnovne elemente za postojanje odštetne odgovornosti, redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
8. Kantonalni sud je, prihvatajući činjenične navode i pravne zaključke date u obrazloženju prvostepene presude, odbio žalbu apelanata kao neosnovanu, shodno odredbama člana 221 ZPP.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 000011 17 Rev od 18. decembra 2017. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete utemeljen na odredbama čl. 154 i 172 ZOO, te nakon što je ponovio činjenične i pravne zaključke nižestepenih presuda, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor apelanata da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209 u vezi sa članom 8 ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotno prigovoru apelanata, drugostepeni sud je pravilno postupio kada je zaključio da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu s odredbom člana 8 ZPP ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza potpuno raspravio sve pravno-relevantne činjenice koje su od bitnog uticaja na ishod konkretnog spora. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi utemeljili, između ostalog, i na primjeni pravila o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP. To pravilo, kako je naveo Vrhovni sud, obavezuje sud da uzme kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju da pruži dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da teret dokazivanja može ležati na objema strankama tako da tužilac treba da dokaže činjenice koje predstavljaju osnovu tužbe, dok tuženi treba da dokaže činjenice na kojima temelji prigovor kojim osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju apelanti kao tužioci su trebali da dokažu postojanje štetnih radnji tuženog, te postojanje štete i uzročne veze između štetne radnje i štete, kao osnovne elemente za postojanje odštetne odgovornosti, što apelanti nisu dokazali, kako su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.
10. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio da su, suprotno prigovoru apelanata, nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, pozivajući se odredbe člana 12 stav 1 ZPP, zaključili da parnični sud nije ovlašćen u parničnom postupku da ispituje pravilnost i zakonitost odluka upravnih organa donesenih u upravnom postupku, niti odluke sudova donesenih u upravnom sporu iz nadležnosti upravnih organa. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 248 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti navode da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. S tim u vezi, ukazuju da redovni sudovi nisu s dovoljnom pažnjom ocijenili dokaze koji u spisu predmeta postoje i koje su u toku postupka izveli. Smatraju da su to vjerodostojni dokazi kojim su dokazali da im odlukama i radnjama tuženog nije data mogućnost da koriste sredstva, te da stiču i učestvuju u dobiti, te da kao većinski dioničari nisu poslovali u društvu. Takođe, smatraju da im srazmjerno visini uloženog kapitala pripada naknada štete, jer su radnjama tuženog onemogućeni da naplate potraživanja od društva kojim je upravljao tuženi.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se neosnovano pozvali u apelaciji, te da je ta presuda donesena u skladu sa zakonskim odredbama i uz poštivanje ljudskih prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje presude, te da su apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu neosnovani, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Opštinski sud je naveo hronologiju postupanja suda u predmetnom postupku, te smatra da se navodima apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da nije bilo kršenja prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 000011 17 Rev od 18. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 4. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju što:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
25. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
27. U vezi sa prigovorima apelanata kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da su dokazi koje su priložili i izveli tokom postupka bili dovoljni za osnovanost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
28. Polazeći od navedenih standarda Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance tužbeni zahtjev apelanata odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu su se sudovi detaljno bavili pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 7, 8, 123 i 126 ZPP). U bitnom načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatraće da ti navodi nisu dokazani.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentovano obrazloženje da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, budući da apelanti, čiji je tužbeni zahtjev bio usmjeren na naknadu štete, u smislu čl. 154 i 172 ZOO, nisu dokazali da između radnji tuženog, odnosno radnji njegovih organa i nastale štete koju apelanti trpe postoji uzročno-posljedična veza. Navedeno zbog toga što su apelanti, u smislu relevantnih odredaba ZPP, o teretu dokazivanja (čl. 123 i 126) bili obavezni da dokažu da su pretrpjeli štetu i da je na strani tuženog postojala odgovornost za nastalu štetu koju im je tuženi svojim činjenjem, odnosno činjenjem svojih organa prouzrokovao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje zbog čega je odbijen u okolnostima konkretnog slučaja tužbeni zahtjev apelanata, a koje se, suprotno navodima apelanata, ne doima proizvoljno u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene procesnog prava. U takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
30. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje tog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu procesnog prava, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a neosnovanost tih navoda Ustavni sud je već razmotrio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, jer je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da nije dokazana osnovanost postavljenog zahtjeva, što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu redovni sudovi prilikom odlučenja nisu izašli van okvira procesnog zakona i načela koje propisuje ZPP.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević