Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-818/20 (B. S.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-818/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-818/20, rješavajući apelaciju Bore Simikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boro Simikić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 P P 000274 18 Gž od 4. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Simikić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Dumić" iz Bijeljine, podnio je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 P P 000274 18 Gž od 4. decembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor o doživotnom izdržavanju od 3. decembra 2013. godine, zaključen između pokojne S.J. i M.Ž. apsolutno ništav, da isti ne proizvodi pravna dejstva, te da je zaključenjem ovog ugovora povrijeđeno nasljedno pravo apelanta iza njegovog pokojnog brata.
3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je primalac izdržavanja S.J. ugovorom o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa tuženim M. Ž. raspolagala svojim nekretninama koje je prethodno naslijedila iza smrti supruga. Ove nekretnine bi ulazile u njenu ostavinsku masu, da istim nije raspolagala predmetnim ugovorom. Okružni sud je naveo da bi pravo naslijeđa na tim nekretninama, s obzirom da nije imala djece, a da joj je suprug preminuo, imali po pravu predstavljanja samo potomci njenih umrlih roditeljanjena braća, kod smrti nekog od njih njegova djeca, shodno članu 12. stav 2. Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je ukazao da je apelant njen djever, od supruga brat, i stoga ne spada u krug lica pozvanih na naslijeđe iza nje. Kako mu zakon ne daje nikakva prava na njenoj imovini, iz tog razloga on nema pravo ni da osporava njena raspolaganja tom imovinom, odnosno nekretninama koje su predmet ugovora koji je zaključila sa tuženim, niti prava njenih zakonskih nasljednika. Okružni sud je istakao da su bez značaja apelantovi žalbeni prigovori da je u postupku dokazao da je primalac izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženim bila poslovno nesposobna. Okružni sud je naveo da, čak i da je ugovor o doživotnom izdržavanju iz tog razloga ništav, apelant ne bi imao nikakva prava na nekretninama koje su bile predmet tog ugovora. Okružni sud je naveo i da, iako je apelant učestvovao u ostavinskom postupku iza umrle S.J., to ga ne legitimiše kao stranku u predmetnoj parnici kojom se traži utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju shodno članu 109. Zakona o obligacionim odnosima. Kako interes apelanta u predmetnoj parnici nije dokazan, to apelant nije zainteresovano lice za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora u smislu navedene zakonske odredbe, a time ni aktivno legitimisan u predmetnoj parnici, pa je iz ovog razloga prvostepeni sud nepotrebno utvrđivao poslovnu sposobnost primaoca izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženim i izvodio dokaze na tu okolnost.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da su nižestepeni sudovi morali uvažiti nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra koji je utvrdio poslovnu nesposobnost S.J. u vrijeme zaključenja ugovora, te ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet u prekinuti ostavinski postupak u kome će se naslijeđe uručiti zakonskim nasljednicima, makar to i ne bio apelant, a onda oni da raspolažu imovinom na način na koji žele.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud u predmetnom postupku primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević