Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3685/18 (M. P.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3685/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3685/18, rješavajući apelaciju Marice Prodić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marice Prodić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 042524 16 Rsž 2 od 18. oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Rs 042524 13 Rs 2 od 24. decembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marica Prodić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Broda, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 042524 17 Rev od 22. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 042524 16 Rsž 2 od 18. oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 Rs 042524 13 Rs 2 od 24. decembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3857/16 od 19. aprila 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 22/17 koju je apelantkinja podnijela 30. decembra 2016. godine protiv Presude Okružnog suda broj 84 0 Rs 042524 16 Rsž 2 od 18. oktobra 2016. godine, jer je apelantkinja protiv navedene presude Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njezinog donošenja, nezavisno o vrsti te odluke, apelantkinja ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužna da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navede i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Rafinerije nafte a.d. Brod (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. januara, odnosno 26. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. januara do 1. aprila 2020. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Osnovni sud je donio Presudu broj 84 0 Rs 042524 13 Rs 2 od 24. decembra 2015. godine kojom je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu zbog ekonomskih i organizacionih i tehnoloških razloga od 25. decembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu) i obaveže tužena da apelantkinju vrati na rad, da se obaveže tužena da apelantkinji, zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, isplati određene novčane iznose na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade, zbog neisplaćenih plata za period od 1. marta 2013. do 31. maja 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama, te da se obaveže tužena da uplati doprinose Fondu PIO Republike Srpske, na ime obaveznog osiguranja za navedeni period, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje odbijen apelantkinjin eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonit član 3 odluke o otkazu i da se obaveže tužena da apelantkinji isplati određeni novčani iznos na ime razlike otpremnine, uvećan za zakonsku zateznu kamatu. Takođe, presudom je obavezana apelantkinja da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja kod tužene zasnovala radni odnos 1. jula 1994. godine, da je sa tuženom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima 6. decembra 2011. godine, te da je od 1. decembra 2011. godine apelantkinja raspoređena na radno mjesto pod nazivom ,,dokumentarista“ u određenom sektoru. Dalje je naveo da je na osnovu uvida u odluku tužene od 13. juna 2012. godine utvrdio da je Upravni odbor tužene tačkom 1 usvojio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod tužene (u daljem tekstu: Pravilnik), koji čini sastavni dio te odluke i koji će se početi primjenjivati najkasnije od 1. novembra 2012. godine, kada prestaje da važi, odnosno da se primjenjuje Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova tužene od 31. maja 2012. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik od 31. maja 2012. godine). Istaknuto je da je u tački 2 odluke direktor tužene zadužio da se, u skladu sa zakonom, donese Program zbrinjavanja viška radnika (u daljnjem tekstu: Program zbrinjavanja) i Pravilnik o regulisanju prestanka rada radnika zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga (u daljnjem tekstu: Pravilnik o regulisanju prestanka rada), kojim će se obezbijediti primjena Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i akata tužene. Osnovni sud je ukazao šta je regulisano Pravilnikom o regulisanju prestanka rada, kao i Programom zbrinjavanja, oba od 24. oktobra 2012. godine. Nadalje je Osnovni sud obrazložio da nije prihvatio apelantkinjin prigovor da je za potrebe ovog spornog odnosa sačinjen Pravilnik, nakon što je ukinuta prvostepena presuda ovog suda od 12. decembra 2014. godine, s obzirom na to da nije protokolisan i da nije navedeno gdje se objavljuje. S tim u vezi, obrazložio je da je odluka tužene od 13. juna 2012. godine (čiji je sastavni dio Pravilnik) prezentovana i izvedena kao dokaz prije nego što je ukinuta navedena presuda, te stoga nije dovedena u sumnju validnost tog pravilnika, kao i datum njegove primjene. Takođe je ukazao da je Pravilnikom u tabelarnom pregledu sistematizacije radnih mjesta za određeni sektor za radno mjesto pod nazivom ,,dokumentarista“ predviđena određena sprema i radno iskustvo, sa brojem izvršilaca 2. Okružni sud je istakao i da je tužena uputila obavještenje sindikalnoj organizaciji radi sprovođenja konsultacija, kao i obavještenje drugim preduzećima da se izjasne da li imaju potrebu za zapošljavanjem (preuzimanjem) radnika. Naveo je da je generalni direktor imenovao komisiju za sprovođenje postupka testiranja, te da iz zapisnika o sprovedenom testiranju radnika od 11. decembra 2012. godine proizilazi da je komisija dala prijedlog da se kao tehnološki višak proglase apelantkinja i još jedna zaposlenica, koje su djelimično uspješno obavile test, dok su druga dva radnika takav test obavila uspješno. Dalje je naveo da je odlukom o tehnološkom višku radnika generalnog direktora od 24. decembra 2012. godine utvrđeno da je 38 radnika tehnološki višak, taksativno nabrojanih u tabelarnom pregledu, između kojih je navedena apelantkinja. Istaknuo je da je iz obrazloženja odluke o otkazu proizilazi da tužena nije bila u mogućnosti da obezbijedi apelantkinji drugi odgovarajući posao, niti je postojala mogućnost da se zaposli kod drugih poslodavaca, kao i da apelantkinja ima pravo na otpremninu u određenom novčanom iznosu, koji joj je isplaćen.
8. Osnovni sud je naveo da je između parničnih stranaka sporno da li je zakonita odluka o otkazu. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao odredbe člana 126 stav 1 tačka 2, člana 136 stav 1 i člana 138 ZOR-a i odredbu člana 47 Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU). Dalje je naveo akte koje je tužena donijela, te zaključio da je time utvrdila način ostvarivanja prava tih radnika pod jednakim uslovima. S tim u vezi, obrazložio je da je u konkretnoj pravnoj stvari apelantkinji otkazan ugovor o radu, kao tehnološkom višku, a po prethodno izvršenom testiranju, tako da, prema ocjeni rezultata sprovedenog testiranja, od četiri radnika koji su obavljali poslove ,,dokumentariste“ apelantkinja i još jedan radnik nisu uspješno obavili test u cjelini, kao druga dva radnika, već samo djelimično uspješno, kako to proizilazi iz prezentovanih testova. Istaknuo je da sud u radnom sporu nema punu jurisdikciju, jer ocjenjuje zakonitost odluka poslodavca o pravima, obavezama i odgovornostima radnika, ali da sam ne može odlučivati o onome na šta se te odluke odnose s obzirom na to da o tome može odlučivati samo poslodavac. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda, ne može u konkretnom slučaju određivati ocjenu uspješnosti obavljenog testa radnika, pošto je to isključivo stvar komisije tužene koja je vršila testiranje, a nije mogao izvesti zaključak da je testiranje tužene produkt šikane ili malicioznog postupka tužene u odnosu na apelantkinju. Istaknuto je da je tužena imala pravo da vrši raspored radnika u skladu sa svojim aktima prema potrebama svojih radnih procesa, odnosno da odluči koje radnike će istih ili približnih uslova rasporediti na radna mjesta po sistematizaciji, koja se odnose u konkretnom slučaju na poslove ,,dokumentariste“, nakon izvršenog testiranja.
9. Osnovni sud nije utvrdio da je tužena postupala nezakonito sprovođenjem testiranja radnika, ocjenjujući da je tužena primijenila mjere zbrinjavanja radnika koji su se našli u statusu tehnološkog viška, iako to prema broju zaposlenih radnika nije bila obavezna, te da tužena apelantkinju nije mogla rasporediti na druge poslove u okviru stručne spreme. Dalje je naveo da odluka o otkazu sadrži osnov i propis po osnovu kojeg je apelantkinji prestao radni odnos, kao i da je apelantkinja ostvarila pravo na otpremninu, a da tužena, nakon otkaza ugovora o radu apelantkinji, na radno mjesto ,,dokumentariste“ nije zaposlila drugoga. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nema povreda postupka koji bi osporenu odluku učinili nezakonitom s obzirom na to da je, po mišljenju Osnovnog suda, odluka o otkazu donesena u skladu sa propisima i aktima tužene. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a i člana 47 OKU. Osnovni sud je naveo da je u cjelini o zakonitosti odluke o otkazu odlučio kod primarnog tužbenog zahtjeva, te imajući u vidu da sud ne može odlučivati o zakonitosti pojedinačne odredbe, odnosno člana odluke o otkazu, odbio je eventualni tužbeni zahtjev u tom dijelu. Dalje je ukazao da je tužena navela da je izvršila isplatu otpremnine apelantkinji u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata od 11. aprila 2011. godine, koji je u skladu sa protokolom zaključenim između tužene i Sindikalne organizacije tužene, kao reprezentativnim predstavnikom radnika tužene, a koji akti su zaključeni u skladu sa članom 10 stav 2 i članom 160 ZOR-a. Kako apelantkinja ničim nije dokazala da je visina otpremnine manje isplaćena, primjenom pravila o teretu dokazivanja Osnovni sud je odbio apelantkinjin eventualni tužbeni zahtjev i u tom dijelu.
10. Presudom Okružnog suda broj 84 0 Rs 042524 16 Rsž 2 od 18. oktobra 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelantkinja u svojim žalbenim navodima ponavlja prigovore koje je iznosila u toku prvostepenog postupka, a za koje je prvostepeni sud dao jasna obrazloženja koja prihvata i ovaj sud. S tim u vezi, obrazložio je da apelantkinja neosnovano žalbom osporava postojanje Pravilnika, jer iz odluke Upravnog odbora tužene od 13. juna 2012. godine jasno proizilazi da je Upravni odbor tužene navedenom odlukom usvojio Pravilnik i da je on sastavni dio odluke, a da primjena Pravilnika počinje najkasnije od 1. novembra 2012. godine. Dalje je naveo da je, ocjenjujući sadržinu odluke Upravnog odbora tužene, zaključio da je Pravilnik usvojen 13. juna 2012. godine i da se kao sastavni dio odluke Upravnog odbora nije mogao posebno protokolisati, jer bi tehnički bilo neizvodljivo da dva dokumenta koja čine pravno jedinstvo imaju dva broja protokola. Stoga je Okružni sud ocijenio neosnovanim žalbene navode kojima apelantkinja nastoji istaći da je tužena naknadno sačinila Pravilnik samo za potrebe ovog postupka. Istaknuto je da u prilog navedenom zaključku ide i činjenica da je Pravilnikom došlo do organizacionih promjena tužene u smislu smanjenja broja zaposlenih zbog čega je Upravni odbor tužene zadužio direktora da sačini Program zbrinjavanja i Pravilnik o regulisanju prestanka rada, a što sve ukazuje da je Pravilnik usvojen 13. juna 2012. godine. Po mišljenju Okružnog suda, u suprotnom, Upravni odbor tužene ne bi imao mogućnosti da izda navedena zaduženja direktoru tužene s obzirom na to da je Pravilnik od 31. maja 2012. godine, na koji se apelantkinja poziva, propisivao znatno veći broj zaposlenih.
12. Okružni sud je naveo da se žalbom neosnovano osporava i postupak ocjenjivanja radnika, jer je navedeni postupak sproveden u skladu sa odredbama Pravilnika o regulisanju prestanka rada, te se sud u ovom postupku ne može baviti ocjenom ispravnosti odredaba opštih akata, već samo zakonitošću pojedinačnih akata koji se direktno odnose na prava radnika. Dalje je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi u kojim se ističe da nije vršeno praćenje rada apelantkinje u dužem vremenskom periodu da bi se mogli utvrditi stručnost i stečeno znanje i iskustvo, niti je vršeno ocjenjivanje količine znanja, kvaliteta rada i zalaganja apelantkinje. S tim u vezi, obrazloženo je da apelantkinji nije dat otkaz ugovora o radu zbog razloga propisanih odredbom člana 126 stav 1 tačka 3 ZOR-a (ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu), već zbog razloga propisanih odredbom člana 126 stav 1 tačka 2 istog zakona (ako se zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika). Okružni sud je istakao da je tužena Pravilnikom smanjila broj radnih mjesta, donijela odgovarajuće akte o regulisanju prestanka rada radnika i zbrinjavanju viška radnika, pozvala sindikalnu organizaciju da učestvuje u tom zbrinjavanju, formirala komisiju za testiranje, sprovela testiranje radnika, utvrdila rezultate testiranja, zatražila od drugih privrednih društava i ustanova da je obavijeste o mogućnosti zapošljavanja radnika koji će biti višak. Dalje je istakao da, kako nije bilo mogućnosti da apelantkinja nastavi raditi kod tužene, otkazan joj je ugovor o radu, a tužena nakon toga nije zaposlila nove radnike sa istim stručnim kvalifikacijama koje posjeduje apelantkinja. Stoga je Okružni sud ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da odluka tužene o otkazu apelantkinji nije nezakonita, pa da samim tim ni njen primarni, a ni eventualni tužbeni zahtjev nije osnovan, te su svi suprotni žalbeni prigovori apelantkinje bez uporišta u sadržaju spisa i važećem materijalnom pravu.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 84 0 Rs 042524 17 Rev od 22. marta 2018. godine odbačena je apelantkinjina revizija protiv presude Okružnog suda.
14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen imovinski cenzus, kao uslov dozvoljenosti revizije iz člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao i da je apelantkinja, u smislu člana 237 stav 3 ZPP, predložila da se revizija dozvoli s obrazloženjem da je u sličnim pravnim situacijama (predmeti br. 84 0 Rs 037837 14 Rev i 84 0 Rs 037420 13 Rev) ovaj sud u više predmeta ukinuo drugostepene odluke. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, suprotno apelantkinjinim navodima, nisu ispunjeni uslovi iz člana 237 stav 3 tačka 2 ZPP za dozvoljavanje raspravljanja o reviziji. Po mišljenju Vrhovnog suda, odluke ovog suda na koje ukazuje revizija donesene su u predmetima u kojima se tužbeni zahtjev zasniva na činjeničnom i pravnom osnovu koji nije identičan činjeničnom i pravnom osnovu u ovom sporu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
16. Apelantkinja smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe čl. 2, 8, 123, 126 i član 191 stav 4 ZPP, član 126 stav 2 ZOR-a i čl. 109 i 110 Ustava Republike Srpske. S tim u vezi, tvrdi da tužena nije dokazala da je pokušala da rasporedi apelantkinju na drugo radno mjesto, niti je dokazala po kojim kriterijumima radnici koji su ostali imaju prednost nad apelantkinjom (poziva se na nekoliko odluka Vrhovnog suda). U pogledu ocjene dokaza apelantkinja opširno iznosi svoje viđenje pojedinih dokaza, te smatra da dokazi nisu pravilno i potpuno ili nisu uopšte ocijenjeni. Tako, u vezi sa Pravilnikom iznosi sumnje u pogledu datuma donošenja i datuma stupanja na snagu, te njegovog protokolisanja i objavljivanja. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da je Pravilnik stupio na snagu prije donošenja odluke o otkazu, te da je prije otkazivanja ugovora o radu tužena donijela Pravilnik o regulisanju prestanka rada i Program zbrinjavanja. Ističe da i iz uvodnog dijela Programa zbrinjavanja proizilazi da je prilikom njegovog donošenja na snazi bio pravilnik od 31. maja 2012. godine, a ne Pravilnik. Apelantkinja smatra da su prekršene i odredbe čl. 109 i 110 Ustava Republike Srpske, jer je Pravilnik primjenjivan retroaktivno iako nije objavljen. Takođe, ističe da je, zbog proizvoljne primjene procesnog prava, proizvoljno primijenjena i odredba člana 126 stav 2 ZOR-a. S tim u vezi, smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da je apelantkinjino radno mjesto ukinuto Pravilnikom, da je višak i da se mogla primijeniti odredba člana 126 stav 2 ZOR-a. Takođe, tvrdi da je prvostepena presuda rezultat neravnopravnog procesnog položaja stranaka, koji se ogleda kroz sprečavanje dokazivanja i ignorisanje apelantkinjinih dokaza, što je detaljno opisano u apelaciji. Smatra da je Okružni sud nesavjesno ocijenio njene žalbene navode u pogledu rezultata testiranja i prigovora na postupak testiranja, te zakonitosti postupka.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud navodi da u toku drugostepenog postupka nisu povrijeđena apelantkinjina prava na pravično suđenje i pristup sudu. Ističe da se suština apelacionih navoda svodi na ponavljanje žalbenih prigovora iz žalbe na prvostepenu presudu, koje je Okružni sud ocijenio prilikom donošenja drugostepene presude, te dao jasne činjenične i pravne razloge za donošenje odluke.
18. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana. Tvrdi da je njegova odluka rezultat sveobuhvatne ocjene dokaza, da apelantkinja nije dokazala da je odluka o otkazu nezakonita, te da su raspravljene sve relevantne činjenice koje su mogle biti od uticaja na ishod postupka.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
20. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) glasi: Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad. Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 84 0 Rs 042524 17 Rev od 22. marta 2018. godine kojim je odbačena njena revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 84 0 Rs 042524 16 Rsž 2 od 18. oktobra 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantkinjine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 22/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3857/16 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporenu presudu Okružnog suda apelantkinja je primila 16. novembra 2016. godine, a apelantkinja je apelaciju u predmetu broj AP 22/17 podnijela 30. decembra 2016. godine. Dakle, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1.Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o otkazu i isplata neisplaćenih plata i uplata doprinosa, te razlike otpremnine), dakle, odnosi se na predmet građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud podsjeća da apelantkinja tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, pogrešno ocijenili dokaze i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje.
30. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud sproveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev i eventualni tužbeni zahtjev. U vezi s tim je Osnovni sud u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te razloge kojima se vodio kada je prihvatio pojedine dokaze i doveo ih u vezu s ostalim izvedenim dokazima. Navedenu ocjenu dokaza prihvatio je i Okružni sud kao pravilnu i zakonitu uz dodatno pojašnjenje određenih stavova u vezi sa pojedinim dokazima (usvajanje i stupanje na snagu Pravilnika). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudovi ukazali da je Pravilnik sastavni dio odluke tužene od 13. juna 2012. godine (pa nije mogao biti protokolisan pod dva broja), kao i da se Pravilnik počeo primjenjivati najkasnije od 1. novembra 2012. godine (kada je prestao da važi Pravilnik od 31. maja 2012. godine). Takođe su ukazali da je u tački 2 odluke direktor tužene zadužio da se, u skladu sa zakonom, donesu Program zbrinjavanja i Pravilnik o regulisanju prestanka rada, koji su doneseni 24. oktobra 2012. godine. Dakle, radi se o tri različita interna akta tužene, kao poslodavca, koja su donesena s ciljem utvrđivanja svih pojedinosti organizacionih promjena tužene i postupka smanjenja broja zaposlenih, te suprotno apelantkinjinim navodima, sve navedeno je prethodilo testiranju (zapisnik o sprovedenom testiranju radnika od 11. decembra 2012. godine) i samom donošenju odluke o otkazu (25. decembra 2012. godine). Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je apelantkinji onemogućeno ravnopravno učestvovanje kao stranke u postupku zbog navodnog sprečavanja dokazivanja i ignorisanja njenih dokaza. Suprotno tim navodima, iz stanja u spisu proizilazi da je apelantkinja, koju je tokom postupka zastupao punomoćnik, imala mogućnost isticati prigovore i davati komentare na sprovedene dokaze, te predlagati dokaze koji joj idu u korist, što je tokom postupka i činila, a redovni sudovi su, kako je već prikazano, o tome dali jasna obrazloženja.
33. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZOR-a na konkretan pravni odnos, te razloge kojima su se vodili kada su zaključili da u konkretnom slučaju odluka o otkazu nije nezakonita. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sva dokumenta koja je donijela tužena i sve radnje koje je preduzela prije donošenje odluke o otkazu, doveli ih u kontekst relevantnih odredaba ZOR-a i OKU, te zaključili da u konkretnom slučaju nema povreda postupka koji bi odluku o otkazu učinili nezakonitom i da je odluka o otkazu donesena u skladu sa propisima i aktima tužene. Takođe, redovni sudovi su obrazložili i razloge kojima su se vodili kad su odbili eventualni tužbeni zahtjev, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Nadalje, u pogledu pozivanja apelantkinje na određene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nije dostavila te odluke, pa Ustavni sud ne može ispitati apelantkinjine navode iznesene u tom pravcu.
34. Imajući u vidu da je apelantkinja u konkretnom predmetu učestvovala kao stranka u prvostepenom i drugostepenom postupku pred redovnim sudovima i da je u tim postupcima imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom i da je došla do meritorne odluke o svom tužbenom zahtjevu, nepobitno potvrđuje da je apelantkinjino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, tačka 18, i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju kao neosnovani.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama kojima su odbili njen tužbeni zahtjev dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a da je pri tome nesporno imala pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njenom tužbenom zahtjevu i detaljno i jasno obrazložili svoje odluke.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević