Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-999/20 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-999/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-999/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 046728 15 Gž od 28. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 046728 15 Gž od 28. januara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (Lj.B.) da mu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, te je obavezan apelant da isplati tuženom određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz potpunog i pravilnog utvrđenog činjeničnog stanja prozilazi da je predmetna šteta prouzrokovana upotrebom vozila službe hitne pomoći u vlasništvu Doma zdravlja Prozor-Rama, koje je povjereno tuženom kao vozaču ove medicinske ustanove, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi čl. 170. i 171. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da je odštetna odgovornost na pravnom licu, odnosno na Domu zdravlja Prozor-Rama. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da pasivno legitimisan u predmetnom postupku može biti jedino Dom zdravlja Prozor-Rama, slijedom čega je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog osnovan. Kantonalni sud je dalje naveo da bi tuženi bio pasivno legitimisan, u smislu odredbi člana 170. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima, da je štetu prouzrokovao namjerno, u kojem slučaju bi apelantu pripadalo pravo na naknadu štete i od tuženog, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, na okolnosti uzroka predmetne saobraćajne nezgode, izveden je dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke koji je u svom nalazu jasno i detaljno opisao stanje nađeno na licu mjesta nakon nezgode, položaj vozila, te izradio prostorno-vremensku analizu predmetne nezgode. Kantonalni sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke vidljivo da se predmetna saobraćajna nezgoda desila na putu gdje je saobraćaj zbog radova regulisan semaforima, a tuženi je prema njegovoj izjavi, te izjavi svjedoka Z.P. koji je bio u vozilu, vozeći hitan slučaj i pod zvučnom signalizacijom zaobišao kolonu, te je u tom momentu na udaljenosti od oko 15 do 20 metara u svojoj saobraćajnoj traci uočio kamion. Dalje, da je u namjeri da izbjegne direktni sudar kočio i bježao u lijevu stranu, ali da je došlo do kontakta sa kamionom koji je također bježao u lijevu stranu da bi izbjegao sudar. Kantonalni sud je dalje naveo da iz nalaza vještaka saobraćajne struke, te pojašnjenja na glavnoj raspravi (koje pojašnjenje stranke nisu osporile niti jednim dokazom) proizlazi da je brzina kretanja vozila hitne pomoći, u momentu uočavanja kamiona koji se kretao iz suprotnog smjera, bila 63 km/h i da ista i po mišljenju ovog suda nije bila niti bezobzirna niti neprilagođena, posebno ako se uzme u obzir činjenica da se radilo o vozilu koje se kreće pod rotacijom. Kantonalni sud je naveo da su, imajući u vidu sve navedene okolnosti, neosnovani žalbeni navodi apelanta da se tuženi u tom momentu kretao neprilagođenom brzinom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnog suda da tuženi „nije saobraćajnu nezgodu prouzrokovao namjerno“. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radilo o „neprilagođenoj brzini“ tuženog slijedom čega bi, pravilnom primjenom relevantnih odredbi člana 178. Zakona o obligacionim odnosima, tužbeni zahtjev apelanta trebalo usvojiti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant po svojo strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-999/20 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio