Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-839/20 (F.O.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-839/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-839/20, rješavajući apelaciju F. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. O.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 007748 16 Uvp od 28. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007748 15 U od 29. januara 2016. godine i Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove broj 02-31-2-798/15 od 3. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1F. O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 4. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 007748 16 Uvp od 28. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007748 15 U od 29. januara 2016. godine i Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove broj 02-31-2-798/15 od 3. augusta 2015. godine.

2Osporenom Presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda u Zenici od 29. januara 2016.godine, kojom presudom je odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tužene Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 3. augusta 2015. godine, kojim je kao neosnovana odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa Uprave za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Grada Zenice broj 12-31-10293/12 od 14. aprila 2015.godine. Tim prvostepenim rješenjem je utvrđeno da je apelant uzurpirao zemljište u državnom vlasništvu pobliže označeno izrekom rješenja.

3U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 34. Zakona o uzurpacijama propisano da ako se u toku postupka utvrdi da je uzurpacija izvršena poslije 6. aprila 1941.godine, a do 8. jula 1955.godine, organ uprave će donijeti rješenje kojim će odrediti da je uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište i ukloniti objekte ako su podignuti na tom zemljištu. Imajući u vidu sadržinu upravnog spisa, te naprijed citirane odredbe Zakona o uzurpacijama, Vrhovni sud je naveo da je pravilno i zakonito postupio prvostepeni sud kada je ocijenio da je pravilna odluka tuženog organa kojom je utvrđeno da je apelant uzurpant na predmetnom zemljištu, te da je dužan da ukloni bespravno postavljenu ogradu sa navedenog zemljišta, jer apelant u toku provedenog postupka nije dokazao da je uzurpacija izvršena prije 6. aprila 1941.godine. Vrhovni sud je naveo da svi provedeni dokazi u postupku dokazuju da je uzurpacija izvršena nakon 8. jula 1955. godine, odnosno da je izvršena nakon postupka uspostavljanja novog premjera nakon avio snimanja (u periodu od 1975-1978 godine), jer prema nalazu vještaka geodetske struke koji je potkrijepljen i kopijama upisa u stari katastarski operat, prije uspostavljanja katastra zemljišta (1974.godine), u starom katastarskom operatu nije bilo evidentirane uzurpacije, odnosno posjeda na ime fizičkih lica na predmetnim nekretninama. Vrhovni sud je naveo da je i sam apelant izjavio da je naslijedio predmetno zemljište od svog oca koji to zemljište koristi od 1960-tih godina, te je očigledno da je predmetno zemljište uzurpirano nakon 8.jula 1955.godine, pa su stoga pravilno odlučili organi uprave, odnosno prvostepeni sud kada su donijeli odluku na osnovu odredbe člana

35. Zakona o uzurpacijama. Vrhovni sud je istakao da su naknadne izjave apelanta da njegovi prednici koriste predmetno zemljište od 1920.godine, da je isto služilo kao groblje njegovih predaka, nisu potkrijepljene nikakvim materijalnim dokazima, a u suprotnosti su sa svim naprijed navedenim dokazima. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je ovaj postupak trebao biti obustavljen shodno odredbi člana 4. Zakona o upravnom postupku, jer je prema odredbi člana 371. Zakona o stvarnim pravima određeno da stupanjem na snagu tog Zakona prestaje da važi i Zakon o uzurpacijama, iz razloga što je članom 372. Zakona o stvarnim pravima propisano da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovog zakona okončati po odredbama tih propisa, pa kako je ovaj postupak započet u vrijeme važenja Zakona o uzurpacijama, odnosno prije početka primjene Zakona o stvarnim pravima, to se isti i treba okončati u skladu sa odredbama Zakona o uzurpacijama. Vrhovni je sud naveo i da je navod apelanta da mu nije omogućeno da kao stranka učestvuje u ponovljenom terenskom uviđaju, koji je održan nakon što je tuženi organ naložio šta treba vještak da utvrdi u pogledu parcela, ovaj sud je ocijenio neosnovanim, jer je upravo i naloženo od strane tuženog organa da se stranke izjasne na nalaze vještaka nakon obavljenog terenskog uviđaja, a što je apelant i učinio putem svog punomoćnika, čime mu je omogućeno učešće u postupku i iznošenje eventualnih primjedbi ili prijedloga. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim i navod da je izrekom prvostepenog rješenja trebalo biti odlučeno o zahtjevu apelanta koji je trebao biti ili usvojen, ili odbijen, ili odbačen, a iz razloga što ovaj postupak nije vođen po zahtjevu apelanta, nego po službenoj dužnosti, a po prijavi O. S. da je apelant izvršio bespravno uzurpaciju puta.

Apelacioni navodi 4U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da je predmetno zemljište koristio s pravnim osnovom jer je kao posjednik evidentiran u katastarskim evidencijama, što prvostepeno rješenje čini nezakonitim. Nadalje apelant smatra da u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjen član 371. Zakona o stvarnim pravima, te da se u konkretnom slučaju postupak trebao obustaviti u skladu sa članom 4. Zakona o upravnom postupku.

5Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). 8Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i upravni organi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-839/20 (F.O.) | Sudska praksa | Aktio