Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2412/18 (Sultan Saeed Obaid Alshaer Al-Alli)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Oduzimanje imovine
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2412/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-2412/18, rješavajući apelaciju Sultan Saeed Obaid Alshaer Al-Alli, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sultan Saeed Obaid Alshaer Al-Alli protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Pr 053774 17 Pžp od 12. februara 2018. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 053774 17 Pr od 2.
oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sultan Saeed Obaid Alshaer Al-Alli (u daljnjem tekstu: apelant) iz UAE, kojeg zastupa Senada Mirojević, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Pr 053774 17 Pžp od 12. februara 2018. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 Pr 053774 17 Pr od 2. oktobra 2017. godine. Predmetne apelacije su zavedene pod brojem AP-2412/18 .
2. Apelant je zatim, zastupan po istom punomoćniku, 25. aprila 2018. godine podnio novu apelaciju, koja je u Ustavnom sudu registrirana kao AP-2465/18, kojom je također osporio iste odluke dakle, rješenje Okružnog suda broj 84 0 Pr 053774 17 Pžp od 12. februara 2018. godine i rješenje Osnovnog suda broj 84 0 Pr 053774 17 Pr od 2. oktobra 2017. godine.
3. Budući da se predmetne apelacije odnose se na isto pitanje, odluku, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovim Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1). Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2412/18.
4. Postupajući po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka Republičkog deviznog inspektorata broj 06/2.3/431.4-0203/17 od 20. septembra 2017. godine, Osnovni sud u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio rješenje broj 84 0 Pr 053774 17 Pr od 2. oktobra 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 60 a. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka 22. Zakona o deviznom poslovanju. U izreci rješenja je navedeno da apelant prilikom izlaska iz Bosne i Hercegovine na graničnom prelazu Brod, carinskom organu nije prijavio iznošenje efektivnog stranog novca i to 21.200,00 eura i 61.115,00 dirhama UAE, čime je postupio suprotno odredbama člana 39. stav 2. Zakona o deviznom poslovanju u vezi sa članom 2. i 10. Uredbe o iznošenju i unošenju efektivnog stranog novca. Apelant je navedenim rješenjem kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.500,00 KM i shodno odredbi člana 61. stav 1 Zakona o deviznom poslovanju izrečena mu je zaštitna mjera oduzimanja predmeta koji su upotrebljeni za izvršenje prekršaja tj. deviznih sredstava u iznosu od 21.200,00 eura i 61.115,00 dirhama UAE.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant strani državljanin, da je zbog toga proveden hitni prekršajni postupak i da je apelantu tom prilikom obezbjeđen sudski tumač za engleski jezik, da je prihvaćen njegov prijedlog o jemstvu zbog čega je glavni pretres odgođen za pet dana na koji je apelant pristupio u pratnji izabranog punomoćnika i sudskog tumača za arapski jezik jer je apelantu arapski maternji jezik. Na navedenom ročištu su saslušani svjedoci Pejo Matanović i Sabahudin Čišić - službenici JGP Brod, izvršen uvid i pročitana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta Granične policije JGP Brod broj 17-13-2-04/55 od 20. septembra 2017. godine, zatim u službenu zabilješku Granične policije PGP Brod broj 17-13-2-04- 68/1453 i na apelantov prijedlog je saslušan svjedok Ahmed Hassana Al Saadi, te izvršen uvid i pročitan Izvod iz mjenjačnice o zamjeni određenih novčanih iznosa u EUR-o od 5. i 6. septembra 2017. godine. Činjenično stanje opisano u izreci rješenja sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Peje Matanovića i Sabahudina Čišića kojima apelant nije prigovarao i koji su ocijenjeni objektivnim i istinitim. Naime, navedeni svjedoci su svjedočili o činjenicama koje su utvrdili prilikom redovnog carinskog pregleda apelanta pri izlasku iz Bosne i Hercegovine na graničnom prelazu Brod, a također su njihovi navodi potvrđeni materijalnim dokazima. Na osnovu iskaza navedenih svjedoka sud je utvrdio da je prilikom redovne carinske kontrole kod apelanta pronađen strani novac i to 31.200,00 eura i 61.115,00 dirhama UAE koje nije prijavio, da mu je novac oduzet i izdata potvrda o privremenom oduzimanju novca pri čemu mu je vraćeno 10.000,00 eura koji iznos je dozvoljen nositi preko granice bez prijave. Osim toga, iskaz svjedoka odbrane Ahmeda Hassana Al Saadija nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje, budući da je i ovaj svjedok opisujući hronologiju putovanja po BiH potvrdio da je određeni iznos svog novca dao apelantu kao pozajmicu, što suštinski ne mijenja utvrđenu činjenicu da je kompletan iznos novca preko dozvoljenog iznosa koji podliježe prijavi, pronađen kod apelanta. Obzirom na navedene okolnosti sud je apelantu izrekao minimalnu propisanu novčanu kaznu za počinjeni prekršaj u iznosu od 2.500,00 KM i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta koji su upotrebljeni za izvršenje prekršaja tj. deviznih sredstava u iznosu od 21.200,00 eura i 61.115,00 dirhama (UAE), odnosno iznos koji prelazi dozvoljeni limit propisan odredbom člana 10. Uredbe o iznošenju i unošenju efektivnog stranog novca konvertibilnih maraka, čekova i hartija od vrijednosti.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 84 0 Pr 053774 17 Pžp od 12. februara 2018. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno. Ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe kojima se osporava njegova činjenična i pravna osnova, Okružni sud je ponovio da je apelant oglašen krivim za prekršaj koji mu se stavlja na teret jer je na osnovu iskaza svjedoka graničnih policajaca Peje Matanovića i Sabahudina Čišića utvrđeno da prilikom izlaska iz BiH, na graničnom prelazu Brod, apelant carinskom organu nije prijavio iznošenje efektivnog stranog novca, čime je postupio suprotno odredbama člana 39. stav 2. Zakona o deviznom poslovanju u vezi sa članom 2. i 10. Uredbe o iznošenju i unošenju efektivnog stranog novca, konvertibilnih maraka, čekova i hartija od vrijednosti („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 16/05, 15/07 i 46/17; u daljnjem tekstu: Uredba) i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja prekršaja iz člana 60a. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka 22. Zakona o deviznom poslovanju.
7. Okružni sud je ocijenio da su bez osnova prigovori žalbe da predmetni strani novac u eurima nije apelantovo vlasništvo nego svjedoka Ahmeda Hassana Al Sadija i da je porijeklo novca dokazano izvodom iz mjenjačnice o zamjeni dirhama u Euro u UAE od 5. i 6. septembra 2017. godine jer iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je takva apelantova odbrana bila predmet analize i ocjene prvostepenog suda i da je prvostepeni sud nije prihvatio jer je obesnažena iskazima svjedoka graničnih policajaca, čiju vjerodostojnost ni prigovori žalbe nisu doveli u sumnju. Izvod mjenjačnice se ne može prihvatiti kao dokaz o porijeklu predmetnih novčanica eura imajuću u vidu da u navedenom izvodu novčanice nisu označene po serijskim brojevima, niti se na bilo koji drugi način može utvrditi da se radi upravo o novčanicama promijenjenim u UAE. Pri takvom stanju stvari, Okružni sud je zaključio da nema sumnje da su radnje apelanta opisane u izreci pobijanog rješenja u suprotnosti sa blanketnom normom iz člana 39. stav 2. Zakona o deviznom poslovanju, pa su u tim radnjama sadržana i sva obilježja prekršaja iz člana 60a. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka 22. Zakona o deviznom poslovanju, budući da je apelant fizičko lice.
8. Ni prigovori žalbe kojima se osporava pravilnost i zakonitost odluke o prekršajnoj sankciji nisu osnovani jer je, po ocjeni Okružnog suda, izrečena novčana kazna primjerena težini prekršaja i stepenu odgovornosti apelanta, a zaštitna mjera oduzimanja deviznih sredstava u iznosu od 21.200.00 eura i 61.115,00 dirhama UAE, izrečena u skladu sa odredbom člana 61. stav 8. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 63/14, 110/16 i 100/17; u daljnjem tekstu: ZOP) i člana 61. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju koji predviđa obavezno izricanje ove zaštitne mjere. Apelant nije dokazao porijeklo novca koji je iznosio iz BiH pa je potpuno neutemeljeno pozivanje apelantove odbrane na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja se odnosi na slučajeve u kojima je učinilac dokazao porijeklo novca, konkretno predmet Gabrić protiv Hrvatske od 5. februara 2009. godine.
9. Apelant smatra da mu je rješenjima Okružnog suda i Osnovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi kršenja navedenih prava apelant ukazuje da u konkretnom prekršajnom postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo i nezakonito mu izrečena zaštitna mjera oduzimanja novca kog je zakonito stekao. U tom kontekstu podsjeća na iskaz svjedoka odbrane kojeg sud nije cijenio pravilno, kao i materijalne dokaze – izvode iz mjenjačnice, koji upućuju na zaključak da je novac pribavio zakonito i da stoga nije bilo razloga da se pored prekršajne sankcije taj novac oduzme. Smatra da ne postoji ni jedan dokaz, niti indicija koja navodi na zaključak da se oduzimanjem novca nastojala spriječiti neka kriminalna aktivnost kao što je pranje novca, prodaja nedozvoljenih opijata ili finansiranje terorističkih aktivnosti, te da je mjera oduzimanja novca nesrazmjerna i za njega predstavlja prekomjeran teret. U tom kontekstu ukazuje na predmet Gabrić protiv Hrvatske.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava a imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o prekršajima i Zakona o deviznom poslovanju, u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da je apelant počinio prekršaj na način kako je to navedeno u izreci rješenja. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima koje je prihvatio i utvrđenim činjenicama zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije osporio dokaze iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a radi se između ostalih o iskazima saslušanih svjedoka granične policije i materijalnim dokazima prikupljenim prilikom prelaska granice apelanta iz BiH, niti je svojim dokazima (dokazi odbrane) doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u tom pravcu naveo jasne razloge zbog čega izjava svjedoka odbrane i izvod iz mjenjačnice na okolnost apelantovih tvrdnji o zakonitom porijeklu novca nisu mogli dovesti do zaključka da je apelant postupio u smislu relevantnih odredbi Zakona o deviznom poslovanju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud Odluka AP-4552/17 od 27. februara 2018. godine i AP-3368/15 od od 28. aprila 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Okružni sud je potom, odlučujući o identičnim žalbenim navodima apelanta, zaključio da nisu osnovani, za što je dao jasne razloge, između ostalog i zbog čega praksa Evropskog suda koja se odnosi na slučajeve u kojima je učinilac dokazao porijeklo novca, nije primjenjiva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Evropskog suda na koji je apelacijom ukazano (vidi, Evropski sud, Gabrić protiv Hrvatske, zahtjev broj 9702/04 od 5. februara 2009. godine, stav 37.) aplikantica vodila postupak pred Ministarstvom finansija i dokazala da je novac pribavila putem bankarskog zajma u Njemačkoj u svrhu kupnje stana te da domaće vlasti nisu osporile zakonito porijeklo oduzetog novca.
14. Imajući u vidu da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, naročito u pogledu neprihvatanja izvoda iz mjenjačnice kao dokaza o porijeklu predmetnih novčanica uz obrazloženje da u navedenom izvodu novčanice nisu označene po serijskim brojevima, niti se na bilo koji drugi način moglo utvrditi da se radi upravo o novčanicama promijenjenim u UAE, Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.
15. S obzirom na naprijed navedeno, imajući pri tom u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević