Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-388/20 (D. J.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-388/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-388/20, rješavajući apelaciju Danijela Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Danijel Jovičić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 024950 19 Gž od 27. novembra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 024950 17 P od 4. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijel Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 29. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 024950 19 Gž od 27. novembra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024950 17 P od 4. oktobra 2019. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda od 4. oktobra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 27. novembra 2019. godine, odbačena je apelantova tužba podnesena protiv tužene (K. J.rođ. D.).

3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tužene radi izmjene sadržaja odluke o povjeravanju djeteta tuženoj na zaštitu, čuvanje i vaspitanje, dok je tužbenim zahtjevom tražio da se "izdavanje putnih isprava na ime mldb. djeteta uslovljava apelantovom saglasnošću, da je promjena boravišta ili prebivališta mldb. djeteta moguća zajedničkom saglasnošću roditelja“, te je predloženo da se odredi i privremena mjera istog sadržaja koja bi se dostavila organu nadležnom za izdavanje putnih isprava. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud rješenjem od 22. februara 2018. godine apelantu vratio tužbu na uređenje i dopunu, jer je neuredna i nerazumljiva, uz upozorenje na posljedice nepostupanja po rješenju, ali da je apelant ponovo dostavio tužbu sa istovjetnim tužbenim zahtjevom, tražeći da se odredi sudska mjera osiguranja kojom bi se zabranilo MUP-u RS izdavanje putnih isprava na ime mldb. djeteta bez apelantove saglasnosti i da se ta zabrana upiše u javnim evidencijama MUP-a RS, te da se donese i privremena mjera istog sadržaja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbacio apelantovu tužbu u smislu člana 334. u vezi sa članom 53. Zakona o parničnom postupku, jer nije postupio po nalogu prvostepenog suda iz rješenja od 22. februara 2018. godine, s obzirom da tužbenim zahtjevom traži da sud odluči o postupku o kojem odlučuje organ starateljstva, iz čega proizlazi da je tužba i dalje nerazumljiva i neuredna. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je članom 86. stav 4. Porodičnog zakona propisano da ako se roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ne složi s nekim postupkom ili mjerom roditelja koji to pravo vrši, može obavijestiti organ starateljstva koji će o tome odlučiti. Okružni sud je naveo da iz sadržaja apelantove tužbe proizlazi da se apelant ne slaže sa određenim postupcima tužene u pogledu navodne promjene prebivališta, vađenja pasoša ili drugih putnih isprava za mldb. dijete, jer ga o tome nije ni obavijestila niti tražila njegovu saglasnost, pa bi o takvim apelantovim navodima trebalo da odluči organ starateljstva. Okružni sud je naveo da ranijom presudom izdavanje putne isprave mldb. djetetu nije bilo uslovljeno saglasnošću oba roditelja, pa apelant predmetnom tužbom želi ishodovati da se to uslovi apelantovom saglasnošću, ali nije na odgovarajući način postavio tužbeni zahljev da bi se po njemu moglo postupati, a sadržaj tužbe upućuje na postupak pred organom starateljstva.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi „da je sud mogao da odluči o tužbi, a da eventualne zahtjeve koje ne razumije odbaci, te ističe da mu sud uskraćuje pristup sudu a ne razmatra i ne daje valjane razloge za to“. Apelant navodi „da se čak u obrazloženju Okružnog suda jasno vidi da sud razumije tužbeni zahtjev, ali pogrešno upućuje na mogućnost obraćanja organu starateljstva, te zbog te mogućnosti uskraćuje sam pristup sudu“. Također, apelant navodi „da mu je povrijeđeno pravo na razumno suđenje i dugo trajanje postupka“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično, te pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbačena apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud će kao relevantan period razmatrati period od 10. decembra 2017. godine, kao dana podnošenja tužbe (a kako to proizlazi iz dokumentacije priložene uz apelaciju), do 27. novembra 2019. godine kada je Okružni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio rješenje kojim je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (na dvije instance) je trajao oko dvije godine. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-388/20 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio