Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3509/18 (E. B.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3509/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3509/18, rješavajući apelaciju Emine Beho, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emine Beho podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 272929 17 Rev od 27. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emina Beho (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 272929 17 Rev od 27. marta 2018. godine.

2. Apelanticin opunomoćenik je podneskom od 6. jula 2018. godine dostavio traženu punomoć za zastupanje apelantice pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, opunomoćenika tuženog Edina Behe (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača u postupku Amine Beho (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 3. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 17. januara 2020. godine. Umješač u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 272929 12 P od 10. januara 2013. godine opozvan je Ugovor o poklonu broj Ov. I. broj 56/2004 od 6. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zaključen između apelantice, kao poklonodavca, s jedne strane, i tuženog (apelanticin sin), sa druge strane, kao poklonoprimca, kojim je apelantica tuženom poklonila ½ prava vlasništva na nekretninama, pobliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te je određeno da se vrši povrat poklonjenih predmetnih nekretnina. Istom presudom naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu presude izvrši brisanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u dijelu od ½ u korist tuženog i da izvrši upis istog suvlasničkog dijela na apelanticu (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. U odgovoru na tužbu tuženi je, između ostalog, naveo da su se odnosi između parničnih stranaka pogoršali nakon zaključenja spornog ugovora, a da se narušeni odnos dodatno pogoršao nakon sklapanja braka između tuženog i umješača, koji je razveden. Pogoršani odnosi su doveli do trajnog gubitka razloga zbog kojih je sporni ugovor sačinjen, te tuženi smatra da je svrha poklona nestala, predloživši sudu da donese odluku na osnovu dokaza u spisu.

8. Općinski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. U obrazloženju je navedeno da odredbe paragrafa 947, 948. i 949. Austrijskog građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: Zakonik), daju mogućnost da se učinjeni poklon opozove zbog posebnosti poklona kao besplatnog pravnog posla u kojem poklonodavac nije bio obavezan da sklopi ugovor o darovanju. U situaciji kada se tužbom nesporno tvrdi da nakon sklapanja spornog ugovora tuženi nije pokazao zahvalnost prema apelantici, niti se prema njoj odnosio sa odgovarajućom pažnjom, već je apelanticu u više navrata verbalno napao, onemogućivši joj da bez smetanja koristi svoje nekretnine, što je njihov odnos poremetilo, a učinjeni poklon lišilo svrhe, prema ocjeni Općinskog suda, u takvim okolnostima ostvarile su se pretpostavke za primjenu citiranih odredaba Zakonika za opoziv spornog ugovora.

9. Tuženi nije izjavio žalbu protiv prvostepene presude.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 272929 12 P od 22. oktobra 2013. godine usvojen je prijedlog umješača od 14. decembra 2012. godine za učestvovanje u predmetnoj parnici, te je odlučeno da umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku miješanja u parnicu.

11. Umješač (supruga tuženog) je podnio prijedlog za miješanje u postupak radi zaštite svojih interesa, te je uz prijedlog dostavio i tužbu po kojoj se vodi parnica radi podjele i utvrđivanja bračne stečevine između umješača i tuženog. Podneskom od 21. decembra 2012. godine umješač je postavio alternativni zahtjev da se podnesak smatra tužbom ukoliko sud odbije prijedlog.

12. Budući da je presuda u predmetnoj pravnoj stvari donesena 10. januara 2013. godine Općinski sud je parničnim strankama dostavio prijedlog umješača radi izjašnjenja. Apelantica se podneskom izjasnila da se protivi miješanju u predmetnu pravnu stvar i da su neosnovani prigovori da se radi o zloupotrebi procesnih prava.

13. Međutim, Općinski sud je usvojio prijedlog umješača za učestvovanje u predmetu na strani tuženog, jer je prijedlog za miješanje podnesen prije pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, pri čemu su pruženi dokazi o postojanju pravnog interesa da u parnici koja teče uspije tuženi, kao bivši suprug umješača, a sve primjenom člana 369. ZPP.

14. Odlučujući o žalbi umješača protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 65 0 P 272929 14 Gž od 10. novembra 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja navoda žalbe, zaključio da je žalba neosnovana. U vezi sa takvim stavom, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 371. stav 1. ZPP kojom je propisano da umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazila u trenutku kada se umiješao u parnicu, a u konkretnom slučaju tuženi nije osporavao činjenicu da su poremećeni odnosi između njega i apelantice, što se manifestiralo verbalnim napadima i smetanjem u korištenju imovine, pri čemu je priznao da je svrha poklona nestala. Pri tome odredbom člana 118. Zakona o nasljeđivanju propisano je da ustupilac ima pravo da zahtijeva da mu potomak vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom ako je ovaj pokazao grubu nablagodarnost prema njemu. Postojanje grube neblagodarnosti je faktičko pitanje o kojem sud zaključuje uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, ocjenjujući ga kao vrijednosno mjerilo koje se odnosi na pravila morala i dobrih običaja, ne ograničavajući se samo na djela koja imaju karakteristike krivičnog djela nego i na druga ponašanja poklonoprimca koji se svjesnom povredom ličnosti poklonodavca ogriješio o njegove interese.

16. Prema ocjeni Kantonalnog suda, suprotno žalbenim prigovorima, sud nije trebalo da utvrđuje činjenicu grube nablagodarnosti, jer je tuženi sam priznao tu činjenicu koja se, u smislu odredbe člana 125. stav 1. ZPP, ne treba dokazivati, jer ju je tuženi kao stranka priznao pred sudom tokom parnice. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, umješač u žalbi tvrdi suprotno, ali takvu tvrdnju sud ne može razmatrati imajući u vidu prethodno navedenu odredbu, a sve u vezi sa odredbom člana 371. stav 4. ZPP prema kojoj parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu suprotne radnjama stranke. To znači, kako je naglasio Kantonalni sud, da se suprotne tvrdnje umješača da nije postojao sukob između parničnih stranaka ne mogu dokazivati u konkretnom postupku, jer ga je sam tuženi priznao i umješač ne može osporavati navode stranke kojoj se pridružio, već samo navode protivne stranke.

17. Okolnost da je do zaključenja ugovora o darovanju došlo u vrijeme trajanja braka između tuženog i umješača ne daje pravni osnov da se umješač smatra pasivno legitimiranim u ovom postupku, jer umješač nije ugovorna strana spornog ugovora koji se opoziva, niti je uknjižen kao suvlasnik sporne nekretnine. Potom, okolnost da umješač vodi postupak protiv tuženog radi utvrđenja bračne stečevine na predmetnim nekretninama nije mogla utjecati na apelanticino pravo da pokrene postupak opoziva spornog ugovora. Prema ocjeni Kantonalnog suda, umješač će u tom postupku imati mogućnost da dokaže svoje tvrdnje da su sporne nekretnine stečene radom bivših bračnih partnera, odnosno da je ulagao u apelantičinu imovinu, što ne može biti od utjecaja na apelanticino pravo da zahtijeva opoziv ugovora o poklonu zbog neblagodarnosti. Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

18. Odlučujući o reviziji umješača izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 272929 17 Rev od 27. marta 2018. godine kojom je reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio na način da je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz obavezivanje apelantice da naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

19. Vrhovni sud je podsjetio da je zainteresirano lice podneskom primljenim kod prvostepenog suda od 14. decembra 2012. godine tvrdilo da je supružnik tuženog i suvlasnik predmetnih nekretnina, te da tuženi u konkretnom slučaju očito pokušava da u pravnoj stvari raspolaže protivno prinudnim propisima postupajući svojim radnjama protivno članu 3. ZPP, što bi, kao posljedica, dovelo do povrede prava umješača. Shodno tome, umješač je podneskom tražio uvid u predmet, te naknadim podneskom od 21. decembra 2012. godine dozvolu za pristup parnici u svojstvu umješača na strani tuženog, te ponovno otvaranje glavne rasprave provođenjem dokaza dostavljenih uz podnesak.

20. U vezi s tim, Vrhovni sud je zapazio da je prvostepena presuda izrađena 10. januara 2013. godine, te da je parničnim strankama dostavljena 18, odnosno 22. januara 2013. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je umješač podnesak dostavio nakon održane glavne rasprave pred prvostepenim sudom, a prije izrade presude i njenog dostavljanja parničnim strankama. Rješenjem Općinskog suda usvojen je prijedlog za miješanje u parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku miješanja u parnicu.

21. Potom je Vrhovni sud podsjetio na činjenično utvrđenje prvostepenog suda i na zaključke drugostepenog suda (opširnije na str. od 4 do 6 obrazloženja presude). Po ocjeni Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda o ostvarenju materijalnopravnih pretpostavki koje opravdavaju osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva nema uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se ima sagledati razrješenje navedenog materijalnopravnog prigovora, pa pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi da je neosnovan tužbeni zahtjev. Prema pravnom pravilu paragrafa 948. stav 1. Zakonika, poklonodavac može opozvati ugovor o poklonu zbog nezahvalnosti poklonoprimca ako je djelo koje je učinio poklonoprimac prema poklonodavcu kažnjivo prema krivičnom zakonu, odnosno treba da se radi o „gruboj nezahvalnosti“ poklonoprimca u vidu fizičke ozljede ili uvrede, te u odnosu na slobodu ili imovinu poklonodavca.

22. Dakle, nezahvalnost poklonoprimca daje pravo poklonodavcu da raskine ugovor o poklonu i da zahtijeva povrat poklonjene imovine. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, odredbe navedenog pravila uzimaju u obzir samo teže oblike nezahvalnosti, i to: „grubu neblagodarnost“ koja podrazumijeva takvu povredu „tijela, časti i imanja da se protiv povredioca može po službenoj dužnosti ili na zahtevanje povrijeđenog po krivičnom zakoniku isleđenje preduzeti“. Prema sudskoj praksi domaćih sudova, gruba nezahvalnost je, bez obzira na to da li je ona istovremeno i krivično djelo, pitanje koje se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, jer je to faktičko pitanje i ono se ne sastoji samo od radnji koje mogu povući krivičnu odgovornost, kako je to pravilno naveo drugostepeni sud.

23. Ukoliko postoji gruba nezahvalnost prema poklonodavcu, koju on nije poklonoprimcu oprostio, poklonodavac može raskinuti ugovor jednostranom izjavom volje upućene poklonoprimcu, a ukoliko nije došlo do predaje stvari, poklonoprimac se oslobađa obaveze ispunjenja, a ukoliko je predmet poklona predat, može se podnijeti tužba radi povrata predmeta poklona.

24. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio zaključak prvostepenog suda da pravno relevantna činjenična utvrđenja u konkretnom slučaju opravdavaju primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava iz osnova opoziva ugovora o poklonu sadržanog u pravnom pravilu paragrafa 948. stav 1. Zakonika, pri čemu izostaje mogućnost primjene odredaba člana 118. Zakona o nasljeđivanju na koji se poziva drugostepeni sud.

25. Revizijski sud je, isto tako, prihvatio stav drugostepenog suda o procesnom položaju umješača na strani tuženog koji je takav da njegove parnične radnje imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u protivnosti s radnjama stranke, što znači da, suprotno priznatim činjenicama za tuženog, umješač ne može osporavati navode stranke kojoj se pridružio, nego samo navode suprotne stranke.

26. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, pravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene. Sagledavanjem apelanticinih činjeničnih tvrdnji (da ju je tuženi u više navrata fizički i verbalno napao, što je u velikoj mjeri poremetilo njihov međusobni odnos, te da joj je tuženi onemogućio da svoje nekretnine slobodno i bez smetanja koristi i da koristi tek jedan dio svojih nekretnina), kao i činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da u navedenom činjeničnom utvrđenju nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke za opoziv ugovora o poklonu, budući da iz činjeničnog utvrđenja ne proizlazi gruba neblagodarnost. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o gruboj neblagodarnosti prema poklonodavcu u vidu fizičke ozljede ili uvrede u odnosu na slobodu ili imovinu poklonodavca. Takve povrede lica ili apelanticine imovine nižestepeni sudovi, njihovim svođenjem na označena paušalna utvrđenja, kojima neosnovano pridaje značaj odlučnih činjenica, nisu utvrdili, čime se apelanticin tužbeni zahtjev pokazuje kao neosnovan.

27. Shodno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, izostanak osnova koji opravdava osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva, njen tužbeni zahtjev za opoziv ugovora o poklonu pokazuje se neosnovanim, a samim tim i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, pa se stoga revizija umješača treba usvojiti saglasno odredbi člana 250. stav 1. ZPP.

28. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbe člana 397. stav 2. ZPP u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnim navodima apelacije apelantica problematizira obrazloženje Vrhovnog suda, koji je u osporenoj odluci prihvatio stav drugostepenog suda o procesnopravnom položaju umješača, u smislu člana 371. stav 4. ZPP, ali je pri tome potpuno zanemario odredbu člana 125. stav 1. ZPP koja jasno propisuje da ne treba dokazivati činjenične navode koje su stranke tokom postupka priznale i učinile nespornim. Apelantica postavlja pitanje zašto je Vrhovni sud, s obzirom na jasnu procesnu normu, dozvolio umješaču na strani tuženog da dokazuje i tvrdi suprotno ukoliko umješač na strani tuženog na to nema procesno pravo. Ako je tuženi priznao da je odnos parničnih stranaka poremećen, jer je došlo do sukoba sa apelanticom, da je tuženi vrijeđao apelanticu, te da joj je onemogućio da koristi veći dio njene imovine u takvoj situaciji kada su ove činjenice prema ZPP nesporne i kada ih ne treba dokazivati, postavlja se pitanje kako su to nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje. Prema apelanticinoj ocjeni, odgovor na ovo pitanje nije moguće razaznati iz obrazloženja Vrhovnog suda. Apelantica tvrdi da se Vrhovni sud, suprotno imperativnom sadržaju odredaba člana 240. stav (2) ZPP, upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja iako mu to po ZPP nije dopušteno. Takav stav Vrhovni sud je zauzeo u svojoj sudskoj praksi, te se protivno tome upustio u ocjenu činjeničnog stanja karakterizirajući ga kao „paušalne činjenice“. Apelantica smatra da se radi o nespornim činjenicama koje je Vrhovni sud bio dužan da prihvati i da se ne upušta u njihovu ocjenu. U krajnjem slučaju, ukoliko je Vrhovni sud posumnjao u utvrđeno činjenično stanje, nije ga mogao sam ocijeniti, već je nižestepene presude mogao ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, a sve u skladu sa odredbom člana 250. stav (2) ZPP. Apelantica se pozvala na relevantnu praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima je Ustavni sud utvrdio kršenje prava apelanata na pravično suđenju u okolnostima kada je Vrhovni sud izašao izvan okvira svojih ovlaštenja, ili kada nije dovoljno obrazložio svoju odluku i sl. (između ostalih, odluke br. AP 1505/06, AP 1434/06, AP 2482/06, 2478/06 i dr.). Shodno svemu iznesenom, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda, koji je proizvoljno primjenjujući procesno pravo proizvoljno utvrdio činjenice i time izašao izvan okvira ovlaštenja koja su mu data procesnim pravom, te kada stav o osnovanosti revizije nije obrazložio na način na koji to zahtijeva pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je naveo da taj sud ostaje kod razloga datih u osporenoj presude uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, predložio Ustavnom sudu da donese odluku u skladu sa Ustavom i zakonskim propisima, ističući da je tuženi razočaran nastalom situacijom i da mu je najviše stalo da se ispoštuje apelanticina volja povodom pitanja predmetnog ugovora, odnosno da se on opozove. Posebno ističe da nije na Vrhovnom sudu da utvrđuje činjenicu „grube nablagodarnosti“ zbog razloga koje je Kantonalni sud u svojoj odluci već naveo i obrazložio, u skladu sa zakonskim propisima.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka. (2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima.

Član 125.

(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.

(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

(3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

(4) Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 250.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

1. Učešće umješača Član 369.

(1) Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci.

(2) Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka.

(3) Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom.

(4) Podnesak umješača dostavlja se objema parničnim strankama, a ako je izjava umješača data na ročištu, prepis tog dijela zapisnika dostaviće se samo onoj stranci koja je sa ročišta izostala.

Član 371.

(1) Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu. U daljem toku parnice on je ovlašten da stavlja prijedloge i da preduzima sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla da preduzima stranka kojoj se pridružio.

(2) Ako je umješač stupio u parnicu do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je da podnese i vanredni pravni lijek.

(3) Ako umješač podnese pravni lijek, primjerak njegovog podneska dostaviće se i stranci kojoj se pridružio.

(4) Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravno djejstvo ako nisu u suprotnosti s radnjama stranke.

(5) Po pristanku svih parničnih stranaka, umješač može stupiti u parnicu kao stranka umjesto stranke kojoj se pridružio.

33. Austrijski građanski zakonik (www.advokat-prnjavorac.com) u relevantnom dijelu glasi: Iznimke: 1. radi oskudnosti Član 947.

Ako darodavac kasnije tako osiromaši, da ne bi imao potrebnoga čime se uzdržavati vlastan je, ako se još nalazi darovana stvar ili njezina vrijednost, i ukoliko mu nedostaje potrebno uzdržavanje, iskati od obdarenika svake godine zakonite kamate od darovane sume, već ako bi se i sam obdarenik nalazio u jednakoj oskudnosti. Gdje je više daroprimalaca, raniji daroprimalac obvezan je samo utoliko, ukoliko prilozi kasnijih daroprimalaca nisu dovoljni da se uzdržava darodavac.

2. radi neharnosti Član 948.

Darovanje može se poreći, ako je obdarenik krivac kakve grube neharnosti prema svom dobročincu. Pod grubom neharnošću razumijeva se takva pozljeda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini, da se protiv uvredioca može postupati službeno ili na zahtijevanje uvrjeđenika po zakonu kaznenom.

Član 949.

Radi neharnosti postaje neharni za svoju osobu posjednikom nepoštenim, i ako uvrjeđenik nije oprostio neharnost, a od darovane stvari ostaje još štogod u naturi ili u vrijednosti, tad neharnost daje pravo i samome nasljedniku uvrjeđenika da ište proti nasljedniku uvrjedioca, da se darovanje poreče.

34. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 - ispravka) koji je važio u relevantnom periodu bitna odredba glasi:

Opozivanje Član 118.

Ustupilac ima pravo da zahtijeva da mu potomak vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom, ako je ovaj pokazao grubu neblagodarnost prema njemu. Isto pravo ima ustupilac ako potomak ne daje njemu ili kome drugome izdržavanje određeno poslom ustupanja i raspodjele, ili ako ne isplati dugove ustupiočeve čija mu je isplata naložena istim poslom.

U drugim slučajevima neizvršenja tereta određenih poslom ustupanja i raspodjele sud će, vodeći računa o važnosti tereta za ustupioca i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti da li ustupilac ima pravo da zahtijeva vraćanje date imovine, ili samo pravo da traži prinudno vršenje tereta.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 272929 17 Rev od 27. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 3. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

42. U konkretnom slučaju postupak se ticao opoziva spornog ugovora koji su međusobno zaključile parnične stranke, te se, shodno tome, radilo o postupku građanskopravne prirode, tako da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

45. Apelantica tvrdi da je Vrhovni sud osporenom odlukom izašao izvan okvira svoje nadležnosti, jer se upustio u utvrđivanje činjenica, što je suprotno ovlaštenjima koja mu daje ZPP, zatim, da je taj sud zanemario odredbu člana 125. stav (1) ZPP koja jasno propisuje da ne treba dokazivati činjenične navode koje su stranke tokom postupka priznale i učinile nespornim. Apelantica postavlja pitanje zašto je Vrhovni sud, s obzirom na jasnu procesnu normu, dozvolio umješaču na strani tuženog da tvrdi suprotno onom što je tuženi tvrdio tokom postupka, kada procesno pravo to umješaču ne dopušta. Nadalje, tvrdi da Vrhovni sud nije dao jasno i argumentirano obrazloženje.

46. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su parnične stranke tokom prvostepenog postupka saglasno tvrdile da su međusobni odnosi parničnih stranaka narušeni i da je svrha poklona nestala na osnovu čega je Općinski sud zaključio da činjenične okolnosti opravdavaju primjenu odredaba paragrafa Zakonika (947, 948 i 949) za opoziv spornog ugovora (vidi tačku 8. ove odluke). Ustavni sud, također, zapaža da tuženi nije izjavio žalbu protiv prvostepene presude, ali da je to učinio umješač na strani tuženog (supruga tuženog) kojem je Općinski sud rješenjem Općinskog suda dozvolio miješanje u postupak (vidi tač. 10 – 13. ove odluke). Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi umješača, žalbu odbio prihvativši u cijelosti stav prvostepenog suda uz naglasak „da nema potrebe utvrđivati činjenicu 'grube nablagodarnosti' jer je tuženi sam priznao tu činjenicu koja se u smislu odredbe člana 125. stav 1. ZPP ne treba dokazivati“ (vidjeti tač. od 14. do 17. ove odluke).

47. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ocjenjujući revizijske prigovore umješača na strani tuženog, zaključio da revizija osnovano ukazuje da pretpostavke koje opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva nemaju utemeljenje u odredbama materijalnog prava (Zakonika), pa je primjenom člana 250. stav (1) ZPP (vidi Relevantne propise) revizijski sud odlučio kao izreci presude.

48. Imajući u vidu apelacione prigovore u svjetlu obrazloženja osporene odluke, Ustavni sud, prije svega, zapaža da tuženi tokom postupka pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom ničim nije doveo u pitanje pravo umješaču da podnese žalbu i reviziju, shodno činjenici da se tuženi tim pravom nije koristio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su primjerci žalbe i revizije, shodno članu 371. stav (3) ZPP, morali biti dostavljeni i tuženom, ali iz obrazloženja presuda redovnih sudova nije uočljivo da je tuženi na bilo koji način osporio radnje umješača. Potom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno prigovorima apelacije, prilikom odlučenja imao u vidu procesnopravni položaj umješača u postupku, u smislu ZPP (čl. 369. i 371. ZPP), činjenicu da je umješač (supruga tuženog) suvlasnik spornih nekretnina i samim tim zainteresirano lice za ishod parnice. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu sadržaj relevantnih paragrafa Zakonika, koje je sagledao u svjetlu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova na osnovu čega je taj sud utvrdio da iz navoda parničnih stranaka i činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova ne proizlazi „gruba neblagodarnost“ kao zakonski uvjet za opoziv ugovora o poklonu o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio u svojoj odluci (vidjeti tač. 26. i 27. ove odluke). Imajući u vidu činjenicu da tuženi ničim nije osporio radnje umješača, kao i sadržaj relevantnih odredaba na koje je apelantica ukazala, te sve to u svjetlu obrazloženja Vrhovnog suda (vidjeti tač. od 19. do 28. ove odluke) i činjenice da je revizijski sud prilikom odlučenja uzeo u obzir relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene apelacione prigovore, tj. da je Vrhovni sud prilikom odlučenja izašao izvan okvira svog ovlaštenja koje mu daje ZPP, odnosno da je od tog suda izostalo relevantno obrazloženje za stav o osnovanosti revizije umješača.

49. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu praksu Ustavnog suda na koju je apelantica ukazala u apelaciji, ali da ona u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva.

50. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud u revizijskom postupku, suprotno apelacionim prigovorima, nije prekoračio ovlaštenja koja ima prema ZPP pogledu donošenja odluke o reviziji, kada je utvrdio da činjenične okolnosti nižestepenih sudova iz kojih ne proizlazi „gruba neblagodarnost“ ne opravdavaju primjenu relevantnih odredaba Zakonika za opoziv spornog ugovora, te kada je Vrhovni sud svoju odluku o osnovanosti revizije umješača, kao zainteresiranog lica, obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3509/18 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio