Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4110/18 (MKD „SINERGIJA Plus“ d.o.o. Banja Luka - u stečaju)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4110/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4110/18, rješavajući apelaciju MKD „Sinergija plus“ d.o.o. Banja Luka – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija MKD „Sinergija plus“ d.o.o. Banja Luka – u stečaju podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 106630 18 Pž od 12. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. MKD „Sinergija plus“ d.o.o. Banja Luka – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 106630 18 Pž od 12. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i od „Kreditanstalt fur Wideraufbau“ Frankfurt, Njemačka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. januara do 6. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 106630 13 Ps od 27. decembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su radnje zapljene njegovih novčanih sredstava na bankovnim računima kod Komercijalne banke a.d. Banja Luka i kod UniCredit banke d.d. Mostar – Filijala Banja Luka izvršene u periodu od 4. jula do 25. septembra 2012. godine u iznosima pobliže navedenim u izreci presude i prenos tih sredstava na bankovni račun tužene u ukupnom iznosu od 625.951,35 KM i radnja plaćanja iznosa od 14.282,92 KM pravne radnje bez učinka prema stečajnoj masi apelanta u stečajnom postupku kod ovog suda u predmetu broj 57 0 St 089518 12 St, kao i da se obaveže tužena da apelantu na ime povrata primljenog na osnovu pobijanih radnji plati iznos od 14.282,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime zakonske zatezne kamate na iznos primljen na osnovu pobijanih radnji za period od dana prenosa tih iznosa na račun tužene pa do 14. jula 2017. godine plati iznos od 12.784,37 KM i da nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

6. Okružni privredni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su apelant kao korisnik kredita i tužena kao davalac kredita 21. maja 2010. godine zaključili okvirni ugovor o dodjeljivanju kredita na osnovu kojeg su zaključili i individualni ugovor o kreditu kojim je tužena apelantu odobrila kredit u iznosu od 1.500.000,00 eura. Kako apelant nije uredno otplaćivao svoje obaveze po navedenom ugovoru o kreditu, tužena je apelantu uputila dopis od 2. jula 2012. godine kojim ga je obavijestila da zbog neispunjavanja ugovornih obaveza otkazuje predmetni ugovor o kreditu u skladu sa članom 13. tačka 1. (h), a koji je u vezi sa članom 13. tačka 2, te zahtijeva ostatak nedospjele glavnice uz dospjele i neplaćene kamate. Također, Okružni privredni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je tužena s apelantovih transakcijskih računa naplatila iznos od 14.282,92 KM, da ukupna zatezna kamata iznosi 12.784,37 KM, da je tužena po osnovu raskida ugovora o kreditu i pokretanja postupka prinudne naplate blokirala apelantove transakcijske račune i izvršila zapljenu novčanih sredstava na tim računima. Okružni privredni sud je utvrdio da su pravno sredstvo blokade apelantovog transakcijskog računa kod UniCredit banke d.d. Mostar i Komercijalne banke a.d. Banja Luka mjenice br. RS 421927521 i RS 421927526. Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da je rješenjem Okružnog privrednog suda od 24. septembra 2012. godine otvoren stečajni postupak nad apelantom (tužena prijavila svoje potraživanje po osnovu kredita).

7. Prilikom odlučenja Okružni privredni sud je imao u vidu odredbe Zakona o stečajnom postupku (članovi od 84. do 91) kojima su propisane opšte odredbe o pobijanju, kao i koje se pravne radnje pobijaju. Okružni privredni sud je zaključio da su neosnovni apelantovi tužbeni navodi kojima tvrdi da predmetnim ugovorom o kreditu nije ugovoreno da apelant tuženoj kao instrument obezbjeđenja uredne otplate kredita preda mjenice. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da činjenica da mjenice kao sredstvo obezbjeđenja nisu predviđene ugovorom o kreditu nije od značaja za to da li tužena kao imalac mjenice može da naplati svoje potraživanje koje ima prema apelantu. Pored toga, Okružni privredni sud je ocijenio da sama činjenica da je tužena svoje potraživanje naplatila od apelanta putem mjenica podrazumijeva da je apelant tuženoj dao mjenice kao sredstva obezbjeđenja radi uredne otplate ugovora o kreditu, bez obzira na to da li su one predviđene ugovorom ili nisu, te da je na osnovu te mjenice banka kod koje je apelant imao račune izvršila zapljenu i prenos novčanih sredstava s apelantovog računa na račun tužene, što znači da su mjenice bile uredne, odnosno u skladu sa zakonskim propisima.

8. Okružni privredni sud je ocijenio da nisu osnovane niti apelantove tvrdnje da su radnje koje se odnose na zapljenu njegovih novčanih sredstava s njegovih računa i njihovo prenošenje na račun tužene ustvari pobojne radnje na osnovu kojih bi tužena bila stavljena u povoljniji položaj u odnosu na ostale apelantove povjerioce i onemogućeno ravnomjerno namirenje svih njegovih povjerilaca. U vezi s tim, Okružni privredni sud je ukazao na odredbe čl. od 84. do 91. ZSP, naglasivši da pobijanje ima cilj da se zaštite stečajni povjerioci, da se pravna radnja stečajnog dužnika opozove, da se učini da ona nema pravno dejstvo prema povjeriocima, odnosno da se vrati u stečajnu masu ono što je iz nje izašlo ili ono što nije u stečajnu masu ušlo. Navedene odredbe ZSP koje govore o pobojnim radnjama ustvari govore o tome da se pobijaju pravne radnje kojima je dužnik raspolagao svojom imovinom, a iz kojih razloga je i došlo do promjene u njegovoj imovini. Iz navedenih odredaba ZSP proizlazi da kada se govori o pobojnim radnjama pod tim radnjama se podrazumijevaju radnje dužnika, a ne radnje stečajnih povjerilaca koje su učinjene u svrhu namirenja njihovih potraživanja od stečajnog dužnika, kao i o pravnim radnjama koje preduzima dužnik u pogledu raspolaganja njegovom imovinom i kada dolazi do promjene u njegovoj imovini, bilo da su radnje pasivne ili aktivne, a ne o radnjama koje preduzimaju povjerioci stečajnog dužnika. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je ocijenio da su radnje tužene radnje kojima je vršila ispunjenje dospjelih potraživanja u redovnom poslovnom odnosu s apelantom koji je nastao na osnovu predmetnog ugovora o kreditu, a ne pobojne radnje u smislu ZSP. Pored toga, Okružni privredni sud je ocijenio da radnje tužene, koje se odnose na aktiviranje mjenice radi naplate svog potraživanja, ne predstavljaju pravne radnje koje se mogu pobijati jer aktiviranje mjenice predstavlja faktičku radnju koja je preduzeta s ciljem naplate potraživanja i ta radnja ne može biti predmet pobijanja.

9. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 106630 18 Pž od 12. aprila 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda od 27. decembra 2017. godine. Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka.

10. Cijeneći neosnovanost žalbenih razloga, Viši privredni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u žalbi. Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da apelant u predmetnoj pravnoj stvari traži da se utvrdi da su radnje zapljene njegovih novčanih sredstava na bankovnim računima kod navedenih banaka u ukupnom iznosu od 14.282,92 KM pravne radnje bez učinka prema apelantovoj stečajnoj masi u stečaju, te da se tužena obaveže da izvrši povrat primljenog na osnovu pobijanih radnji, sa zakonskom zateznom kamatom.

11. U tom smislu, Viši privredni sud je pojasnio da je pravo pobijanja procesnopravna aktivnost kojom se napada pravna radnja stečajnog dužnika koja je učinjena u određenom roku prije otvaranja stečaja, kojom se pojedini povjerioci dovode u povoljniji položaj u odnosu na ostale povjerioce i vrši se s ciljem da se otkloni pravno dejstvo pobojne radnje i da se vrate u stečajnu masu sve koristi koje je steklo treće lice putem te pravne radnje, radi skupnog ravnomjernog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika. Pod pobojnom radnjom podrazumijeva se svaki dužnikov postupak zbog kojeg se njegova imovina materijalno smanjuje u nečiju korist, a na štetu zajednice stečajnih povjerilaca. Predmet pobijanja mogu da budu ne samo dužnikove pravne radnje nego i pravne radnje trećih lica koje imaju pravni značaj. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da radnje kojima je tužena vršila ispunjenje svojih dospjelih potraživanja u redovnom poslovnom odnosu s apelantom, koji je nastao na osnovu zaključenog ugovora o kreditu, ne predstavljaju pobojne radnje jer aktiviranje mjenica predstavlja faktičku radnju tužene koja je preduzeta s ciljem naplate potraživanja te takve radnje ne mogu biti predmet pobijanja. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da se ne mogu s uspjehom pobijati pravne radnje stečajnog povjerioca (što predstavlja dio apelantovog zahtjeva iz konkretne parnice) jer zakonske odredbe o pobijanju dužnikovih pravnih radnji predstavljaju prinudne propise koji prevashodno postoje u interesu povjerioca (pored opšteg interesa). Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da radnje tužene kao stečajnog povjerioca kojima je aktivirao sredstva obezbjeđenja predmetnog kredita iz poslovnog odnosa s apelantom radi zapljene njegovih novčanih sredstava i prenosa tih sredstava na račun tužene nemaju karakter pobojnih radnji koje mogu biti predmet pobijanja prema odredbama ZSP.

12. Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio konkretnu radnju tužene kao faktičku, a ne pravnu radnju, usmjerenu na realizaciju njegovog novčanog, dospjelog potraživanja putem instrumenata obezbjeđenja, te su apelantovi navodi bez osnova i ne utiču na zakonitost prvostepene presude, i to ne samo zbog toga što se ne radi o pravnoj radnji stečajnog dužnika nego i zbog toga što je tužena svoje potraživanje za koje je imala instrumente obezbjeđenja naplatila kao svoje osnovano i dospjelo potraživanje, što znači da tom radnjom drugi povjerioci nisu oštećeni, a što isključuje primjenu odredbi iz čl. 84. i 85. ZSP. U vezi s tim, Viši privredni sud je naglasio da je isključena mogućnost pobijanja određenih pravnih radnji i drugih pravnih poslova, među koje spadaju i isplate po mjenicama ako je druga strana imala pravo da primi isplatu da ne bi izgubila svoje pravo protiv mjeničnih obveznika. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj radnji koja je usmjerena na realizaciju dospjelog novčanog potraživanja tužene putem instrumenata obezbjeđenja (mjenica), takve faktičke radnje se ne mogu pobijati. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelant smatra da je Viši privredni sud pobijanu presudu donio jer je pogrešno zauzeo stav o pravnom pitanju da se u stečajnom postupku i na osnovu primjene odredbi ZSP ne mogu pobijati pravne radnje trećih lica ako se tim radnjama remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca, odnosno iako se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj. Smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe čl. 84. i 85. ZSP. Ukazao je da te odredbe ne propisuju da se mogu pobijati samo radnje koje je preduzeo stečajni dužnik, već da se mogu pobijati sve pravne radnje koje su preduzete od bilo čije strane prije otvaranja stečajnog postupka ukoliko se tim radnjama ne remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca, odnosno kojima se povjerioci stavljaju u nepovoljniji položaj, a ukoliko postoje razlozi za pobijanje tih radnji propisani članom 85. Zakona o stečaju.

b)Odgovor na apelaciju

14. Viši privredni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani. Pri tome, Viši privredni sud je istaknuo da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka, pa je predložio da se apelacija odbije.

15. Okružni privredni sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, uz pravilnu primjenu odredbi ZSP, te da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o povredi odredbe Ustava Bosne i Hercegovine – čl. II/3.e) i II/2, te odredbe člana 6. Evropske konvencije, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije.

16. Tužena je navela da su apsolutno neosnovani apelantovi navodi da su nižestepeni sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešno zauzetom stavu o pravnom pitanju da se u stečajnom postupku i na osnovu primjene ZSP ne mogu pobijati pravne radnje trećih lica. Nadalje, tužena ističe da je u konkretnom slučaju apelant tokom prvostepenog i drugostepenog postupka u cijelosti bio ravnopravan s njom, te je očigledno bio u mogućnosti iskoristiti sva svoja procesna prava. Dakle, apelant je samo izgubio spor, odnosno njegova tužba nije bila osnovana, a ni na koji način mu nije povrijeđeno pravo na pravično i fer suđenje.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Opšta odredba o pobijanju Član 84.

(1) U skladu sa odredbama ovog zakona pobijati se mogu pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca).

(2) Pravna radnja se smatra preduzetom u trenutku u kome nastupaju njena pravna dejstva. Kod pravne radnje ograničene rokom ili uslovom ne uzima se u obzir nastupanje uslova ili roka.

(3) Sa pravnom radnjom je izjednačeno propuštanje kao i mjere prinudnog izvršenja.

Opšti razlozi pobijanja Član 85.

(1) Pobijati se može pravna radnja koja je dala ili omogućila stečajnom povjeriocu osiguranje ili namirenje:

1. ako je preduzeta u posljednjih šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, ako je u vrijeme radnje stečajni dužnik bio platežno nesposoban ili ako je povjerilac u to vrijeme znao za platežnu nesposobnost ili to iz grube nepažnje nije znao, ili 2. ako je preduzeta nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i ako je povjerilac u vrijeme radnje znao za platežnu nesposobnost ili za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ili to iz grube nepažnje nije znao.

(2) Pobijati se može pravna radnja koja je dala ili omogućila stečajnom povjeriocu neuobičajeno osiguranje ili namirenje, kao što je namirenje koje on nije ili nije na taj način ili u to vrijeme imao pravo zahtijevati:

1. ako je pravna radnja preduzeta u posljednjem mjesecu prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon podnošenja ovog prijedloga, 2. ako je pravna radnja preduzeta u toku trećeg ili drugog mjeseca prije podnošenja predloga za otvaranje stečajnog postupka i stečajni dužnik je u vrijeme pravne radnje bio platežno nesposoban.

(3) Smatraće se da je povjerilac znao za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ako je znao za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da postoji nesposobnost za plaćanje ili da je podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.

(4) Za lice koje je sa stečajnim dužnikom bilo povezano u vrijeme preduzimanja pravne radnje shodno odredbi člana 91. ovog zakona pretpostavlja se da je znalo za nesposobnost za plaćanje ili prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.

Pobijanje pravnih radnji bez naknade Član 86.

(1) Pravna radnja stečajnog dužnika bez naknade ili uz neznatnu naknadu može se pobijati, osim ako je preduzeta pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka.

(2) Smatra se da je pravna radnja bez naknade ili uz neznatnu naknadu kada je stečajni dužnik odustao od neke imovinske vrijednosti a da za to nije primio odgovarajuću protučinidbu kao naknadu.

(3) Ako se radi o uobičajenom prigodnom poklonu neznatne vrijednosti, radnja se ne može pobijati.

Namjerno oštećenje Član 87.

Pobijati se može pravna radnja stečajnog dužnika koju je on preduzeo u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga sa namjerom da ošteti povjerioca, pod uslovom da je druga ugovorna strana znala u vrijeme preduzimanja radnje za namjeru stečajnog dužnika. Pretpostavlja se da je druga strana znala za namjeru ako je znala da stečajnom dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju povjerioci.

Zajam kojim se nadomještava kapital Član 88.

(1) Zajam kojim se nadomještava kapital postoji ako neki član društva u određenom vremenu kada je nastupila kriza društva, društvu odobri zajam, u kome bi ponašanje članova društva kao dobrih privrednika nalagalo unošenje vlastitog kapitala, a ne odobravanje zajma. Isto vrijedi i za druge pravne radnje koje u ekonomskom pogledu odgovaraju odobravanju zajma.

(2) Pobojna je pravna radnja kojom se za potraživanje člana društva za vraćanje zajma kojim se nadomješta kapital ili za neko njemu odgovarajuće potraživanje dalo osiguranje, i to ako je radnja bila preduzeta u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga.

(3) Pobojna je pravna radnja kojom je za potraživanje nekog člana društva na povrat zajma koji nadomješta kapital osigurano namirenje, ako je radnja bila preduzeta u posljednjoj godini prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga.

Pokretanje postupka pobijanja Član 89.

(1) Ovlašćen na pobijanje pravnih radnji iz člana 84. ovog zakona je stečajni upravnik u ime stečajnog dužnika.

(2) Pravne radnje mogu pobijati i povjerioci, pod uslovom da stečajni upravnik na poziv povjerioca ne pokrene parnicu u roku od trideset dana od dana prijema poziva od povjerioca.

(3) Tužba za pobijanje pravnih radnji može se podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka. Pravna radnja može se pobijati i isticanjem protivtužbe ili prigovora u parnici i u tom slučaju ne važi navedeni rok.

(4) Tužba iz stava 1. ovog člana podnosi se protiv lica prema kome je ili u čiju korist je pobojna radnja preduzeta.

(5) Ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijana pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi stečene na osnovu pobijane radnje.

(6) Primalac činidbe bez naknade ili uz neznatnu naknadu mora vratiti ono što je primio samo ako je time obogaćen, osim ako je znao ili je morao znati da se takvom činidbom oštećuju povjerioci.

Protuzahtjevi protivnika pobijanja Član 90.

(1) Ako protivnik pobijanja vrati ono što je stekao na osnovu pobojne radnje, njegovo potraživanje ponovo oživljava.

(2) Protučinidba će se isplatiti iz stečajne mase ako je ona još prisutna u masi i može se izdvojiti iz nje, ili ako je masa obogaćena za vrijednost te činidbe.

Protivnik pobijanja može svoje pravo na povrat protučinidbe da ostvaruje kao stečajni povjerilac.

Povezana lica Član 91.

(1) Povezanim licima stečajnog dužnika pojedinca u smislu ovog zakona smatraju se:

1. bračni drug stečajnog dužnika, čak i ako je brak sklopljen tek nakon pravne radnje ili ako je prestao u posljednjoj godini prije preduzimanja radnje, 2. srodnici stečajnog dužnika ili bračnog druga iz tačke 1. ovog stava u pravoj liniji, te braća i sestre, odnosno polubraća i polusestre stečajnog dužnika ili bračnog druga iz tačke 1. ovog stava, kao i bračni drugovi tih osoba, 3. lica koja žive u domaćinstvu sa stečajnim dužnikom ili su u posljednjoj godini koja je prethodila radnji živjela u domaćinstvu sa stečajnim dužnikom.

(2) Povezanim licima stečajnog dužnika ili pravnog lica u smislu ovog zakona smatraju se:

1. članovi upravnih i nadzornih tijela i lično odgovorni članovi stečajnog dužnika, kao i lica koja u kapitalu stečajnog dužnika sudjeluju s više od 10 %, 2. lice ili društvo koje zbog svoje položajno-pravne ili radno-ugovorne veze sa stečajnim dužnikom imaju priliku biti upoznati s privrednim položajem stečajnog dužnika, 3. lice koje stoji u ličnoj vezi opisanoj u s tavu 1. ovog člana sa jednim od lica navedenim pod tačkom 1. ili 2. ovoga stava zakonom obavezne na čuvanje tajne o poslovima stečajnog dužnika, 4. treća lica koja su faktički u poziciji da na stečajnog dužnika vrše uticaj koji je izjednačen sa uticajem člana društva sa većinskim udjelom ili organa za zastupanje. Ako se kod navedenih trećih lica radi o pravnim licima ili ortaklucima, ovo vrijedi i za organe ovlaštene za zastupanje trećeg lica.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 106630 18 Pž od 12. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2018. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija presudu Višeg privrednog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U konkretnom slučaju, apelant je u postupku usmjerenom na utvrđenje da su radnje zapljene njegovih novčanih sredstava na bankovnim računima kod banaka bez učinka prema apelantovoj stečajnoj masi, iz kojeg je proizašla osporena presuda, imao status tužioca, te se dakle radi o postupku građanskopravne prirode. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav

1. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da u konkretnom slučaju Viši privredni sud nije na pravilan način protumačio relevantne odredbe ZSP. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

28. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira primjenu materijalnog prava smatrajući da je Viši privredni sud pogrešno protumačio relevantne odredbe ZSP (čl. 84. i 85). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, razmatrajući apelantove žalbene navode, ocijenio da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe članova od 84. do 91. ZSP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da se ne mogu s uspjehom pobijati pravne radnje stečajnog povjerioca jer zakonske odredbe o pobijanju dužnikovih pravnih radnji predstavljaju prinudne propise koji prevashodno postoje u interesu povjerioca. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene presude također istaknuo da radnje tužene kao stečajnog povjerioca kojima je aktivirala sredstva obezbjeđenja predmetnog kredita iz poslovnog odnosa s apelantom radi zapljene njegovih novčanih sredstava i prenosa tih sredstava na svoj račun nemaju karakter pobojnih radnji koje mogu biti predmet pobijanja prema odredbama ZSP. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Viši privredni sud naveo jasne i argumentirane razloge utemeljene na relevantnim odredbama ZSP u vezi s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva, i to primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i sadržaj odredbi ZSP na kojima je Viši privredni sud utemeljio svoje odlučenje, da osporena odluka ne krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrži jasan odgovor zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te smatra da u obrazloženju osporene presude nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 884/18 razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/18 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nije mogao naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u donošenju osporene odluke i u primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u odluci koja je osporena predmetnom apelacijom dao jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom predmetu konstatirao da radnje tužene kao stečajnog povjerioca, kojima su aktivirana sredstva obezbjeđenja predmetnog kredita radi zapljene apelantovih novčanih sredstava i prenosa tih sredstava na bankovni račun tužene, nemaju karakter pobojnih radnji koje mogu biti predmet pobijanja prema odredbama Zakona o stečajnom postupku.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu primjene relevantnih odredaba ZSP kada je Viši privredni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da su radnje zapljene tužiočevih novčanih sredstava na bankovnim računima kod banaka bez učinka prema apelantovoj stečajnoj masi.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4110/18 (MKD „SINERGIJA Plus“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio