Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3264/18 (N. H. i Z. T.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Propisano zakonom
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-3264/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3264/18, rješavajući apelacije Nijaza Hadžića i Zikreta Tufeka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije apelanta Nijaza Hadžića i apelanta Zikreta Tufeka podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 016300 15 Rev od 20.
marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 016300 14 Gž od 13. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 016300 11 P od 17. januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nijaz Hadžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Sanskog Mosta podnio je 9. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 016300 15 Rev od 20. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 016300 14 Gž od 13. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 016300 11 P od 17. januara 2014. godine. Predmetna apelacija je registrirana kao AP 3264/18.
2. Zikret Tufek (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sanskog Mosta podnio je 29. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio prvoapelant. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrirana kao AP 3546/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 3264/18 i AP 3546/18 odnose na isti predmet koji se vodi pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3264/18.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 30. decembra 2019. godine u predmetu broj AP 3264/18 od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i drugoapelanta kao tuženog u predmetnom postupku zatražio da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 13. februara 2020. godine, dok drugoapelant nije dostavio odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 29. januara 2020. godine u predmetu broj AP 3546/18 od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i prvoapelanta, koji je u predmetnom parničnom postupku imao procesnu poziciju tužioca, zatražio da dostave odgovor na apelaciju.
7. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvoapelant su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 5. do 13. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Prvoapelant je 11. jula 2011. godine podnio tužbu protiv drugoapelanta kao fizičkog lica i kao advokata zbog stjecanja bez osnova i izgubljene dobiti. Naime, prvoapelant je tražio da mu drugoapelant na ime neisplaćenih troškova parničnog postupka isplati iznos od 5.557,00 KM i iznos od 12.034,00 KM na ime troškova izvršnog postupka ili ukupno 23.768,00 KM i iznos od 3.245,00 KM na ime ugovorene naknade. Tužbu je zasnivao na navodima da je bio advokat, da je, nakon što je imenovan za notara, drugoapelant, po prethodnom dogovoru između njih dvojice, određen za likvidatora njegove advokatske kancelarije, te da je drugoapelant trebao preuzeti predmete prvoapelanta tako što će od stranaka pribaviti punomoć za daljnje zastupanje i naplatiti svoje usluge od tada naplaćivati usluge koje pruži tim strankama. Prema navodima tužbe, drugoapelant je trebao „osigurati naplatu usluga koje je [prvoapelant] vršio u navedenim predmetima“, a koje nije naplatio od stranaka, te je dogovoreno da će od navedenog (naplaćenog) iznosa prvoapelant platiti drugoapelantu neodređeni iznos – procent kao nagradu za njegov rad na naplati. Navedeno je da o tome nije bio sačinjen pisani ugovor.
10. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 016300 11 P od 17. januara 2014. godine drugoapelantu je naloženo da prvoapelantu isplati iznos od 6.789,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 12% počev od 8. jula 2011. godine do konačne isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 407,30 KM. Istom presudom prvoapelant je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenog kao u stavu 1. izreke presude, zatim sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate u visini od 12% za period od 5. februara 2009. do 8. jula 2011. godine te za troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 407,30 KM. Prvoapelant je također odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se drugoapelant obaveže da umješačima na strani prvoapelanta, tj. sedam poimenično označenih lica (u daljnjem tekstu: umješači), na osnovu stečenog bez osnova vrati pojedinačne iznose pobliže označene izrekom presude.
11. Općinski sud je naveo da je u toku postupka izveo brojne dokaze (između ostalih uvidom u pravomoćne presude donesene u parničnim postupcima koji su vođeni po tužbama umješača protiv njihovog poslodavca DD VF Komerc Sloboda Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, rješenja o izvršenju Općinskog suda i prijedloga za izvršenje donesenih na osnovu navedenih presuda, iskaza umješača, uvidom u rješenje Regionalne advokatske komore od 25. aprila 2007. godine, rješenje Porezne uprave – Kantonalni ured Bihać, Odsjek za inspekcijske poslove od 27. juna 2011. godine), čiji je sadržaj detaljno prezentiran na str. od 5. do 7. obrazloženja presude. Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je drugoapelant kao advokat određen za likvidatora advokatske kancelarije prvoapelanta, da je drugoapelant preuzeo određeni broj predmeta prvoapelanta koji se odnose na zastupanje umješača u sporovima za naplatu potraživanja iz radnog odnosa. Rad na tim predmetima je nastavio drugoapelant sve do konačnog izvršenja. Općinski sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama sporno to što je drugoapelant u fazi izvršnog postupka naplatio u svoje ime ugovorenu posebnu naknadu, kao i troškove parničnog i izvršnog postupka, a u kojima postupcima je prvoapelant ranije zastupao umješače kao advokat i s kojim je dogovorio isplatu posebne nagrade i troškova parničnog i izvršnog postupka.
12. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je uvidom u rješenja Regionalne advokatske komore od 25. aprila 2007. godine i rješenje Advokatske komore FBiH od 7. maja 2007. godine utvrdio da je prvoapelant brisan iz Imenika Advokatske komore Bihać i iz Imenika advokata zaključno sa 3. majem 2007. godine, kada je za likvidatora njegove advokatske kancelarije imenovan drugoapelant kao advokat. Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je prvoapelant kao advokat umješača, na osnovu pravomoćnih presuda donesenih u parničnom postupku, pokrenuo izvršne postupke i podnio prijedloge za izvršenje navedenih presuda radi namirenja glavnog duga i troškova parničnog postupka, uz koje prijedloge je sudu podnio i opredijeljene troškovnike za sastavljanje prijedloga za izvršenje. Navedeni prijedlozi za izvršenje su podneseni u 2004. godini, kada su donesena i rješenja o izvršenju od strane suda. Nesporno je da je nakon toga prvoapelant imenovan za notara, kada je navedene predmete preuzeo drugoapelant kao advokat, koji je u ime umješača nastavio izvršne postupke tako što je u njihovo ime sudu podnio prijedloge za preinačenje rješenja o izvršenju, po kojim je Općinski sud donio rješenja o preinačenju ranijih rješenja o dozvoli izvršenja donesenih po prijedlogu prvoapelanta. Ovo zato što je u izvršnom postupku (rješenju o izvršenju i prijedlogu za izvršenje) kao izvršenik bio označen VF komerc, čiji je pravni sljednik VF komerc d.o.o. Sarajevo. Zatim su svi umješači kao zaposlenici izvršenika svoja potraživanja naplatili od njegovog pravnog sljednika, dok je banka troškove parničnog i izvršnog postupka uplatila na račun drugoapelanta. Iz iskaza umješača, kojima je sud poklonio vjeru, također je utvrđeno da su posebne nagrade dogovorene s prvoapelantom umješači uplatili na račun drugoapelanta, pri tome ne znajući za dogovor prvoapelanta i drugoapelanta.
13. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je prvoapelant tokom trajanja postupka dokazao da su troškovi parničnog i izvršnog postupka isplaćeni na račun drugoapelanta. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da naknadi vrijednost postignute koristi, te da bi se radilo o stjecanju bez osnova moraju biti kumulativno ispunjene određene pretpostavke, pa ne postojanje jedne od njih ne dovodi do stjecanja bez osnova. Dalje je ukazao da je odredbom člana 49. stav 3. Statuta Advokatske komore FBiH propisano da se u rješenju o prestanku prava obavljanja advokatskih djelatnosti određuje likvidator advokatske kancelarije, koji je dužan odmah, a najkasnije u roku od 30 dana, obavijestiti stranke o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti njihovog bivšeg zastupnika i staviti im na raspolaganje spise, uz napomenu da poslovanje koje je vodio njihov bivši zastupnik mogu nastaviti sami ili se obratiti za pomoć drugom advokatu. Također, likvidator je ovlašten i dužan da do dolaska stranke zastupa njene interese bez posebne punomoći, da savjesno obavlja poslove koji se u zastupanju moraju obaviti ukoliko se nisu stekli uvjeti da otkaže zastupanje. Prava i obaveze u smislu prethodnog stava likvidator ima do isteka krajnjeg roka od 60 dana od dana pravomoćnosti rješenja kojim je određen za likvidatora. Likvidator radi za svoj račun, a sve radnje koje obavi u zastupanju preuzete stranke obračunava neposredno sa strankom u svoju korist, no pri tome je dužan snositi razmjeran dio troškova ovog poslovanja. Nakon dovršene likvidacije poslova kancelarije bivšeg advokata likvidator će čist prihod u gotovom novcu i preostale neplaćene tražbine sa ispravama koje se odnose na potraživanja predati bivšem advokatu, odnosno njegovim nasljednicima. Članom 12. i članom 14. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) propisana je visina naknade advokatima za preduzimanje radnji u parničnom i izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je prvoapelant dokazao da je drugoapelant bio u obavezi da mu isplati prihode po osnovu naknada koje su mu pripadale za preduzete radnje u izvršnom postupku (troškove donošenja rješenja o izvršenju i sastavljanja prijedloga za izvršenje), koje radnje je preduzeo prvoapelant u ime umješača kao njihov punomoćnik, advokat, prije postupka likvidacije njegove advokatske kancelarije. Dakle, smatra da je drugoapelant svojim postupanjem svoju imovinu uvećao, dok je imovinu prvoapelanta umanjio, te da je stoga dužan da prvoapelantu na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od 6.789,00 KM.
14. Općinski sud je također utvrdio da je prvoapelant dokazao da je iznos koji potražuje na ime troškova parničnog postupka isplaćen drugoapelantu, ali da nije dokazao da se on odnosi isključivo na ugovorenu nagradu za zastupanje umješača u parničnom postupku koji je prethodio postupku izvršenja, koje nagrade je drugoapelant naplatio u ime prvoapelanta od strane umješača. Stoga je Općinski sud u ovom dijelu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta jer nije dokazao da je sa umješačima imao zaključene ugovore u pismenom obliku o naknadi 10% kao nagradu za poslove prvoapelanta u parničnom postupku. Općinski sud je ovakav svoj stav obrazložio time što apelant za vrijeme trajanja postupka nije dokazao o kojim parničnim troškovima se radi, odnosno o kojim opredijeljenim troškovima je sud raspravljao i odlučivao u tim parničnim postupcima, zato što je odredbom člana 383. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka, a da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokatima i drugim licima kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Dakle, pored troškova advokata, u parnične troškove spadaju i ostali troškovi kao što su i troškovi sudskih taksi, troškovi svjedoka, vještačenja i sl. Stoga je Općinski sud zaključio da prvoapelant nije dokazao da se iznos koji potražuje od drugoapelanta isključivo odnosi na troškove nagrade za rad advokata. U vezi s tim je također ukazao da je odredbom člana 28. Tarife regulirano da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom nezavisno od odredbi Tarife, a uvjet za punovažnost ovog ugovora je da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima BiH, a da će se smatrati da je uvjet pismenog ugovora zadovoljen u slučaju izmjene pisama, faksa ili e-mail poruka.
15. U odnosu na zahtjev prvoapelanta da se umješačima vrate iznosi stečeni bez osnova, Općinski sud je ovakav zahtjev prvoapelanta ocijenio paušalnim jer ta potraživanja, prema ocjeni ovog suda, prvoapelant nije uračunao u vrijednost spora, pa stoga nije pasivno legitimiran da postavlja ovakav zahtjev, odnosno jer se radi o zahtjevu koji potječe uz obligacionog odnosu između umješača i drugoapelanta. Općinski sud je odluku o sporednim potraživanjima prvoapelanta donio na osnovu odredbe člana 277. ZOO, računajući zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe kada je drugoapelant postao nesavjestan, dok je odbio tužbeni zahtjev prvoapelanta za isplatu zakonske zatezne kamate prije podnošenja tužbe, tj. 8. jula 2011. godine. Nadalje, imajući u vidu da je prvoapelant u predmetnoj parnici uspio sa 25,13%, to mu je na ime troškova postupka dosuđen iznos od 407,30 KM.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 016300 14 Gž od 13. marta 2015. godine, donesenom po žalbama prvoapelanta i drugoapelanta, žalba prvoapelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je drugoapelant obavezan da prvoapelantu, pored iznosa dosuđenog presudom prvostepenog suda od 6.789,00 KM, isplati iznos od još 1.007,00 KM, a u pogledu odbijenog zahtjeva za naplatu zakonske zatezne kamate za period od 5. februara 2009. do 8. jula 2011. godine na dosuđeni iznos glavnog duga prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu žalba prvoapelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu glavnog tužbenog zahtjeva iznad navedenih iznosa, te u dijelu za odbijeni dio za troškove parničnog postupka. Istom presudom žalba prvoapelanta je odbačena kao nedopuštena u dijelu kojim je prvostepenom presudom odbijen zahtjev prvoapelanta u odnosu na umješače. Žalba drugoapelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva.
17. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeni sud, odlučujući o glavnom tužbenom zahtjevu, pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao drugoapelanta da prvoapelantu isplati iznos od 6.789,00 KM umjesto iznosa od 7.796,00 KM. Navedeno jer kada se sabere zbir pojedinačnih iznosa za sastavljanje prijedloga za izvršenje za tačno određena lica dobije se iznos od 7.796,00 KM. Dalje, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, odlučujući o sporednom zahtjevu, zakonskoj zateznoj kamati, osporenu presudu donio pogrešnom primjenom odredbi ZPP, zbog čega je odluku u dijelu koji se odnosi na odbijanje kamata za period od 5. februara 2009. do 8. jula 2011. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu. Kantonalni sud je dalje ukazao, u vezi sa žalbom drugoapelanta, da drugoapelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada ga je obavezao na isplatu dosuđenog iznosa. Navedeno je da drugoapelant smatra da se nije radilo o stjecanju bez osnova jer između prvoapelanta i njega nije postojao obligaciono-pravni odnos, da je on postupao kao likvidator advokatske kancelarije prvoapelanta, pa stoga radnje koje je preduzimao nisu bile protivpravne, te da je nesporno prvoapelant podnio prijedloge za donošenje rješenja o izvršenju 2004. godine, ali da ti predmeti po navedenim prijedlozima nisu bili okončani jer je prijedloge morao dopunjavati, kao i mijenjati predmet i sredstva izvršenja. Kantonalni sud je ove žalbene navode drugoapelanta ocijenio neosnovanim, ocijenivši da oni nisu od značaja za zakonitost presude prvostepenog suda. Ovo iz razloga jer smatra da drugoapelant žalbom ne osporava neke od odlučnih činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud i koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Imajući u vidu ove navode drugoapelanta, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud kao nesporno utvrdio da je drugoapelant preduzimao određene radnje kada su u pitanju izvršni predmeti koje je kao punomoćnik pokrenuo prvoapelant još 2004. godine, a koje se odnose na promjenu predmeta i sredstva izvršenja. Međutim, obrazloženo je da je izvršni sud odredio kako visinu nagrade za sastavljanje prijedloga za donošenje rješenja o izvršenju tako i visinu nagrade za sastavljanje obrazloženog podneska, ali da je drugoapelant naplatio cjelokupna sredstva, što on i ne osporava. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da se imovina drugoapelanta bez pravnog osnova uvećala za dosuđeni iznos novca, a na račun imovine prvoapelanta jer je drugoapelant naplatio i troškove za sastavljanje prijedloga za donošenje rješenja o izvršenju, koje radnje je preduzeo prvoapelant dok je obavljao dužnost advokata. Stoga, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je, primjenom odredbe člana 210. ZOO, tužbeni zahtjev prvoapelanta u ovom dijelu usvojio, a to što je drugoapelant od maja 2007. godine obavljao poslove likvidatora advokatske kancelarije prvoapelanta nije rezultat njegovog rada, već rada prvoapelanta dok je obavljao dužnost advokata. Stoga je Kantonalni sud žalbu prvoapelanta u ovom dijelu ocijenio osnovanom, zbog čega je obavezao drugoapelanta da mu na iznos dosuđen presudom prvostepenog suda isplati još iznos od 1.007,00 KM zato što zbir pojedinačnih iznosa na ime nagrade za sastavljanje prijedloga za izvršenje iznosi 7.796,00 KM, a ne 6.789,00 KM, kako je to prvostepeni sud pogrešno utvrdio.
18. Kantonalni sud, također, smatra neprihvatljivim rezoniranje prvostepenog suda, da je drugoapelant postao nesavjestan tek kada je prvoapelant podnio tužbu sudu, što je bio razlog da prvostepeni sud odbije zahtjev prvoapelanta za isplatu zakonske zatezne kamate počev od 5. februara 2009. do 8. jula 2011. godine. Suprotno navedenom stavu, Kantonalni sud je naveo da smatra da se tužbeni zahtjevi prvoapelanta imaju tretirati kao naknada materijalne štete, pa je stoga drugoapelant pao u docnju u momentu kada je dosuđeni iznos primio u izvršnim postupcima i jer prvostepeni sud uopće nije raspravio kada je drugoapelant primio iznos od 7.796,00 KM, koji se odnosi na troškove nagrade za sastavljanje prijedloga za izvršenje. Dakle, smatra da je u ovom dijelu prvostepeni sud postupio pogrešnom primjenom odredbe člana 191. stav 4. ZPP, a da je navedena povreda u vezi s povredom iz člana 209. citiranog zakona, zbog čega je u ovom dijelu žalbu prvoapelanta usvojio te, primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, odlučio da apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
19. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovanu žalbu prvoapelanta i potvrdio presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu navedene presude kojom je utvrđeno da prvoapelant nije dokazao da je sa strankama, čiji je bio punomoćnik, imao zaključen poseban ugovor u pismenom obliku koji bi se odnosio na posebno ugovorenu nagradu na ime zastupanja u parničnom postupku, koji iznos iz dosuđenih troškova postupka se odnosi na nagradu za zastupanje u parničnom postupku jer nije imao zaključen ugovor o ugovaranju posebne nagrade na ime zastupanja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 28. Tarife propisano da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom nezavisno od odredbi ove tarife, ali uvjet za punovažnost ovog ugovora je da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima BiH. U konkretnom slučaju drugoapelant žalbenim navodima ne spori da on s umješačima i zaposlenicima izvršenika nije zaključio ugovor u pismenom obliku o ugovaranju posebne nagrade u parničnom postupku. Također smatra neosnovanim žalbene navode prvoapelanta u dijelu kojim se osporava presuda prvostepenog suda u odbijajućem dijelu u odnosu na umješače na strani istog. U vezi s tim je ukazao da umješači nisu stranke u postupku i da se u predmetnom postupku ne odlučuje o pravu i obavezi umješača jer se oni miješaju na strani one stranke za koju žele da uspije u parnici, te da umješači mogu stranci pomagati tako što izjavljuju pravne lijekove, ali da stranka ne može pobijati odluku u dijelu gdje je odbijen zahtjev stranke da se umješačima vrate određeni iznosi, pa je u ovom dijelu žalba prvoapelanta odbačena kao nedopuštena. Stoga je Kantonalni sud, primjenom odredbe čl. 225, 226, 227. stav 1. tačka 2. i člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, odlučio kao u izreci ove odluke.
20. Vrhovni sud je Presudom broj 22 0 P 016300 15 Rev od 20. marta 2018. godine reviziju prvoapelanta djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je drugoapelantu naložio da prvoapelantu isplati, „osim dosuđenog, i iznos od 5.557,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom“ od 22. marta 2010. godine do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 801,06 KM, dok je u preostalom dijelu revizija prvoapelanta odbijena, a revizija drugotuženog odbačena.
21. Vrhovni sud je naveo da su reviziju protiv presude drugostepenog suda izjavili i prvoapelant i drugoapelant. Prvoapelant revizijom osporava drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu zbog povrede odredbi parničnog postupka učinjenih pred drugostepenim sudom, i to čl. 10, 227, 229, 221. i 231. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, a drugoapelant u dijelu kojim se potvrđuje dosuđeni iznos prvostepenom presudom i kojim je preinačena presuda ovog suda tako što je prvoapelantu dužan isplatiti još iznos od 1.000,07 KM, te u dijelu kojim je ukinuta presuda prvostepenog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, tj. u dijelu za naplatu zakonske zatezne kamate. Također osporava st. II i III izreke drugostepene presude zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
22. Ispitujući presudu Kantonalnog suda u okvirima razloga revizije, te postupajući u skladu sa članom 241. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da je revizija prvoapelanta djelimično osnovana. U vezi s tim Vrhovni sud je ponovio šta je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari, te istakao da smatra osnovanim revizione navode prvoapelanta u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o njegovom zahtjevu za isplatu iznosa od 5.557,00 KM, koji se odnosi na troškove parničnog postupka u postupcima koji su prethodili izvršnim postupcima, a koji su isplaćeni drugoapelantu na njegov račun sa zakonskim zateznim kamatama. Vrhovni sud smatra pogrešnim stav nižestepenih sudova da prvoapelant nije dokazao da se ovaj iznos odnosi na nagradu za zastupanje budući da je u postupku utvrđeno da se ovaj iznos odnosi na troškove parničnog postupka po tužbama zaposlenika izvršenika, tj. umješača na strani prvoapelanta. Smatra da je prvoapelant nesumnjivo dokazao visinu potraživanih troškova koje je drugoapelant neosnovano zadržao za sebe i time se neosnovano obogatio tuđim radom, odnosno radom prvoapelanta. Naime, smatra da je drugoapelant prijemom navedenog iznosa i njegovim zadržavanjem, iako se nije drugačije dogovorio s apelantom, postao nesavjestan, pa također smatra da je osnovan i zahtjev prvoapelanta za naknadu zakonskih zateznih kamata prema odredbi člana 214. ZOO koje prvoapelant potražuje od 22. marta 2010. godine (isti su prema obavijesti banke izvršnom sudu uplaćeni na račun drugoapelanta u periodu od 17. marta 2010. do 22. marta 2010. godine). Vrhovni sud je također na osnovu odredbe člana 397. stav 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka. Kako uspjeh prvoapelanta u sporu nakon donošenja ove odluke iznosi 49,43% Vrhovni sud je preinačio presudu drugostepenog suda u dijelu odluke o troškovima postupka koji se sastoje od troškova sudske takse na tužbu u iznosu od 810,00 KM i takse na odluku u iznosu od 810,00 KM i po ovom osnovu prvoapelantu dosudio iznos kao u izreci presude.
23. Vrhovni sud, također, smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su odbili zahtjev prvoapelanta za naknadu iznosa od 11.890,00 KM koji se odnosi na posebno ugovorenu nagradu i iznosa od 3.245,00 KM na ime izgubljene dobiti, a koji je prvoapelant propustio naplatiti od umješača i zaposlenika izvršenika. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 28. Tarife propisano da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom nezavisno od ove odredbe, a da je uvjet za punovažnost ovog ugovora da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima BiH. Dakle, kako iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da prvoapelant tokom trajanja predmetnog postupka nije osporavao činjenicu da on s umješačima i zaposlenicima izvršenika nije zaključio ugovor u pismenom obliku o ugovaranju posebne nagrade u parničnom postupku, to Vrhovni sud smatra pravilnim stav nižestepenih sudova da prvoapelant ne može uživati pravnu zaštitu u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva budući da je uvjet za punovažnost ugovora o isplati nagrade advokatu da bude zaključen u pismenoj formi i da ono što je ugovoreno nije protivno pozitivnim propisima. Vrhovni sud je također zaključio da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke o ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 235. ZPP), pa ih kao takve nije posebno ni obrazlagao, te je primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije broj AP 3264/18
24. Prvoapelant se u apelaciji broj AP 3264/18 pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari nesporno da je predmet njegovog tužbenog zahtjeva bilo stjecanje bez osnova prema članu 210. ZOO, međutim također smatra da se osporene odluke ne zasnivaju na citiranoj odredbi ZOO. U vezi s tim tvrdi da je dokazao da ni on, kao ni drugoapelant nisu imali zaključen poseban pismeni ugovor o posebnoj nagradi, a koju je drugoapelant naplatio. Tvrdi da je dokazao da je drugoapelant iznose koje je naplatio od stranaka prenosom na svoj račun ostvario bez valjanog pravnog osnova, bez saglasnosti stranaka i bez njegove saglasnosti, te da je drugoapelant, iako za to nije imao poseban pismeni ugovor, naplatio posebnu nagradu. Smatra da su sudovi bili dužni cijeniti obavijest banke o prenosu sredstava po kojima je banka sa računa izvršenika na račun drugoapelanta prenijela troškove izvršnog postupka koji se odnose na sastavljanje prijedloga za izvršenje koje je on sačinio, a koji su priznati drugoapelantu po osnovu prijedloga za preinačenje načina izvršenja. Osim toga, smatra da su bili dužni cijeniti Rješenje Porezne uprave – Kantonalnog ureda Bihać – Odsjek za inspekcijski nadzor broj 13-1 -/02-15-2-1414-2/2011 i Zapisnik o kontroli Uprave za indirektno oporezivanje broj 04/5-2/1-17-1-67-390-1/12, iskaze saslušanih stranaka umješača, iz kojih, kako navodi, proizlazi da je drugoapelant naplatio od umješača, zaposlenika izvršenika posebnu nagradu i da je time stekao imovinu stranaka, odnosno njegovu zaradu, bez valjanog pravnog osnova. Dalje smatra da su sudovi bili dužni postupiti prema odredbi člana 210. ZOO i da se umješačima ili njemu vrati iznos koji odgovara iznosu naplaćene posebne nagrade. Dakle, tvrdi da se radilo o proizvoljnoj primjeni odredbe člana 28. Tarife, umjesto primjene člana 210. ZOO, pravo na naknadu stečenu bez osnova.
b)Navodi iz apelacije broj AP 3546/18
25. Drugoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, drugoapelant je u apelaciji ponovio navode iz tužbe i odgovora na apelaciju broj AP 3264/18. Ističe da stranke koje je zastupao u izvršnom postupku „ni do danas“ ne bi izvršile naplatu svojih potraživanja zbog statusne promjene izvršenika, koje činjenice su zahtijevale ponovno i ispočetka preduzimanje radnji u vezi s vođenjem izvršnog postupka od strane njega kao tuženog i njihovog punomoćnika. Stoga, odluke sudova kojima je obavezan da prvoapelantu vrati iznos od 7.796,00 KM smatra zasnovanim na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno jer za navedeno ne postoji zakonski osnov. Ističe da se nije radilo o stjecanju bez osnova jer između prvoapelanta i njega nije postojao obligaciono-pravni odnos na osnovu stjecanja bez osnova. Također osporava presude sudova u dijelu kojim je prvoapelantu dosuđen iznos kao u izreci presude drugostepenog suda na ime troškova parničnog postupka, a koji je prethodio izvršnom postupku. Dakle, drugoapelant tvrdi da predmetni izvršni postupak nikada ne bi bio okončan bez njegovog angažovanja, dakle ti postupci nisu rezultat rada prvoapelanta. Također smatra da nije razumljiv zahtjev prvoapelanta za posebne nagrade u parničnom postupku.
c)Odgovori na apelacije
26. Vrhovni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke od 20. marta 2018. godine jer smatra da u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelacijama, pa predlaže da se obje apelacije odbiju kao neosnovane.
27. Kantonalni sud navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se obje apelacije odbiju.
28. Općinski sud, također, smatra neosnovanim navode apelanata, zbog čega predlaže da se obje apelacije odbiju kao neosnovane.
29. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju broj AP 3546/18 prvoapelant navodi hronologiju postupanja redovnih sudova. Smatra da nezakonitim postupanjem sudova u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za pravo na posebnu nagradu koju je ostvario zakonitim postupanjem, stoga, kako navodi, nije jasno po kojem osnovu je drugoapelantu omogućeno da naplati navedenu nagradu, na koji način je on zadržao stečeno bez pravnog osnova.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o obligacionim odnosima FBiH („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).
Član 210. stav 1.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
Obim vraćanja Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
31. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04 – ispravka) relevantne odredbe glase:
IV – Izvršni postupak Član 14. stav 1.
1. U izvršnom postupku osnovicu za obračun nagrade čini zbir glavnog potraživanja, dospjelih kamata i drugih sporednih potraživanja.
[…].
Ugovaranja nagrade Član 28. stav 1.
Advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba ove Tarife. Uslov za punovažnost ovog ugovora je da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima Bosne i Hercegovine.
Smatraće se da je uslov pismenog zaključivanja ugovora zadovoljen i u slučaju izmjene pisama, fax ili e-mail poruka. Kao ugovor se neće priznati odredbe koje su dodane u tekst punomoći ili bilo kojeg drugog dokumenta koji nema karakter ugovora o zastupanju.
[…].
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama prvoapelanta i drugoapelanta je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 9. maja 2018. godine, a apelaciju je podnio 9. juna 2018. godine, a drugoapelant je osporenu presudu primio također 9. maja 2018. godine, a apelaciju je podnio 29. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije.
37. Drugoapelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. A.Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio zbog stjecanja bez osnova, odnosno neosnovanog bogaćenja, dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelanti, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) U odnosu na navode prvoapelanta
41. U vezi s ključnim prigovorom prvoapelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se odnosi na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
43. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
44. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučivali o tužbenom zahtjevu prvoapelanta zbog stjecanja bez osnova, tj. zbog neosnovanog bogaćenja drugoapelanta nakon što je imenovan za likvidatora njegove advokatske kancelarije i nakon preuzimanja predmeta koje je prvoapelant vodio u ime umješača i zaposlenika izvršenika protiv istoga, radi naplate njihovih potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća i drugih potraživanja. Prvoapelant osporava presude redovnih sudova u dijelu kojim nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu u vezi s isplatom posebne nagrade koju je dogovorio s umješačima.
45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu u dijelu isplate posebne nagrade, imali u vidu relevantnu odredbu člana 28. Tarife. Tom odredbom je regulirano pravo advokata da sa svojim klijentom slobodno ugovara visinu posebne nagrade, ali da je uvjet za punovažnost ovog ugovora da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima BiH. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je u tom dijelu izvršena analiza provedenih dokaza, te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev prvoapelanta u tom dijelu neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima svojih odluka eksplicitno obrazložili da prvoapelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom dijelu. Pri tome su za ovakvo svoje odlučenje naveli jasne razloge obrazloživši da prvoapelant nije dokazao da je imao zaključen pismeni ugovor sa svojim strankama umješačima koje je zastupao, upravo onako kako propisuje citirana odredba Tarife, a što ni sam prvoapelant nije osporavao. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, razmotrio žalbene navode prvoapelanta, koje on ponavlja u apelaciji, te da se taj sud jasno i detaljno izjasnio zbog kojih razloga takve tvrdnje u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja u odnosu na tužbeni zahtjev prvoapelanta u ovom dijelu. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, u dijelu u kojem se one odnose na ugovaranje posebne nagrade advokatu, suprotno apelantovim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu prvoapelanta.
46. Prema tome, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, sadržaj relevantne odredbe člana 28. Tarife, kojim je reguliran institut prava advokata na ugovaranje posebne nagrade, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja sudova ne proizlazi proizvoljnost u segmentu na koji je prvoapelant neosnovano ukazao, te zaključuje da nije povrijeđeno pravo prvoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode drugoapelanta
48. Drugoapelant, također, smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova, prije svega, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Drugoapelant osporava presude redovnih sudova u dijelu kojim je obavezan da prvoapelantu isplati adekvatne iznose, i to po osnovu naplate troškova parničnog i izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi na tri instance bili saglasni da se drugoapelant neosnovano obogatio, zbog čega su ga obavezali, primjenom čl. 210. i
214. ZOO, da prvoapelantu isplati precizirane iznose koje je naplatio od umješača, s tim da su nižestepeni sudovi različito obrazlagali iznos koji drugoapelant treba isplatiti prvoapelantu po osnovu troškova zastupanja u izvršnom postupku, s tim da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta i u dijelu koji se odnosi na troškove zastupanja u parničnom postupku koji su uplaćeni na račun drugoapelanta. Ovakvo svoje odlučenje Vrhovni sud je također zasnovao na primjeni čl. 210. i 214. ZOO zaključivši da je prvoapelant dokazao da navedeni troškovi pripadaju njemu jer se radi o parničnim troškovima u predmetima umješača koje je preduzeo prvoapelant, a ne drugoapelant koji ih je naplatio.
50. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je prvoapelant, prema obrazloženju odluke Vrhovnog suda, dokazao da se imovina drugotuženog bez pravnog osnova uvećala za iznos uplaćen na njegov račun na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a na štetu prvoapelanta, odnosno da se neosnovano obogatio u smislu odredbe člana 210. ZOO. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je izvršena analiza provedenih dokaza, te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev prvoapelanta u navedenom dijelu osnovan. Ustavni sud, također, zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud razmotrili navode drugoapelantove žalbe, odnosno revizije, te dali razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud također zapaža da su sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima svojih odluka eksplicitno obrazložili da je prvoapelant dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugoapelanta, da se drugoapelant naplatom troškova parničnog i izvršnog postupka neosnovano obogatio na račun prvoapelanta. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, koja zapravo i nisu sporna, i relevantne odredbe ZOO na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, u dijelu u kojem se one odnose na obavezivanje drugoapelanta da vrati prvoapelantu stečeno bez osnova, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu drugoapelanta.
51. Prema tome, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, sadržaj relevantne odredbe člana 210. ZOO kojom je reguliran institut stjecanja bez osnova, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
52. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja sudova ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je drugoapelant neosnovano ukazao, te zaključuje da nije povrijeđeno pravo drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B.Pravo na imovinu
53. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da prvoapelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu odredbi Tarife, a drugoapelant proizvoljne primjene odredbe člana
210. ZOO, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi i prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
C.Pravo na djelotvoran pravni lijek
54. U odnosu na navode prvoapelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava prvoapelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je prvoapelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist prvoapelanta, sama po sebi, ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava prvoapelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi prvoapelanta neosnovani.
D.Zabrana zloupotrebe prava
55. U odnosu na navode prvoapelanta o kršenju član 17. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja te odredbe proizlazi da ona ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su, imajući u vidu prethodna razmatranja, i ovi navodi prvoapelanta neosnovani.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske u pogledu primjene materijalnog prava kada su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje da prvoapelant nije ispunio uvjete iz člana 28. Tarife za isplatu posebne nagrade jer nije imao zaključen pismeni ugovor s licima koja je zastupao, zbog čega u tom dijelu njegovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno, odnosno kada su, primjenom odredbe člana 210. ZOO, obavezali drugoapelanta da prvoapelantu isplati novčane iznose koje je naplatio na ime zastupanja stranaka po prvoapelantu, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
57. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 28. Tarife, a drugoapelant na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 210. ZOO, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
58. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava prvoapelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer je prvoapelant tokom trajanja postupka imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.
59. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava prvoapelanta iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
60. Na osnovu člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević