Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2656/19 (J.Ć.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2656/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-2656/19, rješavajući apelaciju J. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. Ć.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025660 16 U od 5. aprila 2019. godine i Rješenja Vlade Federacije BiH broj 1896/2015 od 16. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 24. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025660 16 U od 5. aprila 2019. godine i Rješenja Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 1896/2015 od 16. decembra 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, tuženi je ukinuo rješenje Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 4. avgusta 2014. godine kojim je apelantu odobreno izdvajanje sredstava iz budžeta za 2014. godinu za kapitalna ulaganja - investicije u poljoprivredna gazdinstva koja se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda iz Dodatka i Zakona o poljoprivredi i to za projekat: „Izgradnja štale i infrastrukture farme“ u iznosu od 59.590,00KM

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo Ministarstvo rješenjem od 4. avgusta 2014. godine apelantu odobrilo izdvajanje sredstava iz budžeta za 2014. godinu za kapitalna ulaganja - investicije u poljoprivredna gazdinstva koja se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda iz Dodatka i Zakona o poljoprivredi i to za naznačeni projekat u iznosu od 59.590,00KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je federalni poljoprivredni inspektor 16. decembra 2014. godine izvršio inspekcijski nadzor primjene Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju kod apelanta i tom prilikom utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na novčanu podršku, jer je gradnju objekata i prateću infrastrukturu izveo na zemljištu koje je zakupio kao poljoprivredno, te da apelant, koji je aplicirao kao fizičko lice na javni poziv prvostepenog organa za dodjelu novčanih sredstava, nije upisan u Registar poljoprivrednih gazdinstava, što je materijalnim Zakonom određeno kao obaveza za sve poljoprivredne proizvođače - fizička lica koji apliciraju za novčane podrške. Kantonalni sud je naveo da je tuženi na osnovu člana 19. stav 4. Zakona o Vladi FBiH donio zaključak 20. avgusta 2015. godine kojim će tuženi na osnovu člana 260. stav 2., člana 261. i 263. Zakona o upravnom postupku, u predmetima u kojima je prvostepeni organ donio rješenja o odobravanju novčane podrške na osnovu kojih je isplaćen dio sredstava u određenom iznosu ili na osnovu kojih nije izvršena isplata sredstava, a federalni poljoprivredni inspektor utvrdio da klijent nije ispunjavao uslove za dodjelu novčanih podrški i donio rješenje o povratu isplaćenog dijela podrške, odnosno a federalni poljoprivredni inspektori u postupku inspekcijskog nadzora utvrdili da klijent ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na podršku, po pravu nadzora ukinuti takva rješenja. Kantonalni sud je naveo da je tuženi rješenjem od 16. decembra 2015. godine u cilju zaštite javnog interesa ukinuo rješenje od 4. avgusta 2014. godine. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno tuženi, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, a u cilju zaštite javnog poretka i javnog interesa, otklanjanja poremećaja u privredi, te sprječavanja nastanka daljih štetnih posljedica po Budžet FBiH, izvršio vanredno ukidanje izvršnog rješenja Ministarstva, jer njegovo dalje izvršenje, uslijed promijenjenih okolnosti, predstavlja neposrednu opasnost po javni interes - Budžet FBiH i javni poredak, zbog čega je odbio apelantovu tužbu ponesenu protiv rješenja tuženog.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da „ima pravo na novčana sredstva koja su mu odobrena i priznata rješenjem od 4. avgusta 2014. godine, a nikada nisu izvršena“. Također, apelant navodi „da je diskriminisan jer je tuženi zaključcima u toku 2014. i 2015. godine zatražio od prvostepenog organa da provede inspekcijski nadzor nad klijentima koji su ostvarili pravo na novčanu podršku u iznosu većem od 50,000.00KM, što predstavlja diskriminaciju i stvaranje duplih aršina u odnosu na one klijente koji su ostvarili pravo na novčanu podršku manju od 50,000.00KM i koji su izuzeti od inspekcijskog nadzora“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili zabrane diskriminacije, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabrane diskriminacije nema ništa što ukazuje da apelanta ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2656/19 (J.Ć.) | Sudska praksa | Aktio