Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3128/18 (S. K.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vještak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3128/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3128/18, rješavajući apelaciju Saudina Kantića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saudina Kantića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 045880 18 Kž2 od 26. februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saudin Kantić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 045880 18 Kž 2 od 26. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Okružni sud je dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 045880 17 K 2 od 16. novembra 2017. godine apelant je proglašen krivim zato što se, ponašajući se na način opisan u izreci presude, kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i tako, iz nehata, ugrozio javni saobraćaj da je doveo u opasnost život ljudi, pa je uslijed toga nastupila smrt jednog lica, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 120 dana. Apelant je obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka, dok su oštećeni upućeni da svoj imovinsko-pravni zahtjev ostvare u parničnom postupku.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo Optužnicom broj T15 0 KT 0015110 14 od 22. jula 2014. godine (koja je potvrđena 30. jula 2014. godine) optužilo apelanta da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Dalje je navedeno da je u ovom postupku Osnovni sud donio presudu 23. decembra 2016. godine koja je Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 K 04588017 Kž od 30. augusta 2017. godine ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

6. U ponovnom postupku Tužilaštvo je na glavnom pretresu održanom 3. novembra 2017. godine izmijenilo optužnicu na način kako to sada glasi u izreci presude. U nastavku presude Osnovni sud je naveo koji su dokazi provedeni tokom postupka, kao i za koje je dokaze donesena odluka da se neće ponovno izvoditi, nego će biti prihvaćeni iz ranijeg postupka, uz naznaku da su svi ti dokazi provedeni uz saglasnost obje stranke u postupku. Dalje je navedeno da je, analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud izveo zaključak da je apelant učestvovao u saobraćajnoj nesreći, kako je to navedeno u izreci presude, u kojoj je jedno lice smrtno stradalo, jedno lice zadobilo teške tjelesne povrede i jedno lake tjelesne povrede. Istaknuto je da su za takav zaključak sudu bili na raspolaganju, kako subjektivni tako i objektivni dokazi, prije svega nalaz i mišljenje vještaka Željka Bošnjaka, fotodokumentacija sa lica mjesta saobraćajne nesreće, zapisnik o uviđaju, vještačenje dr. Ljubomira Curkića, obdukcioni nalaz, te iskazi svjedoka. Sud je u presudi detaljno opisao činjenično stanje koje je utvrdio iz provedenih dokaza, te opisao razloge zbog kojih je iskazima određenih svjedoka poklonio vjeru, ocjenjujući da su dati u slobodnom kazivanju, na osnovu neposrednog saznanja onoga o čemu se izjašnjavaju, nisu u biti međusobno suprotstavljeni, niti su suprotstavljeni apelantovom odbranom. Navedeno je i da je mišljenje vještaka za sudsku medicinu dr. Ljubomira Curkića i saobraćajne struke Željka Bošnjaka u cijelosti prihvatio jer su logični i dati na osnovu objektivnih dokaza i naučnih saznanja.

7. Dalje je navedeno da iskaz oštećenog (suvozača u vozilu oštećene) sud nije cijenio zato što je u svojoj izjavi naveo da je uočio dolazak autobusa sa svoje desne strane u momentu kada je na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo, a tokom postupka ni za koga nije bilo sporno da je autobus kojim je upravljao apelant dolazio iz pravca Maglaja, a to je lijeva strana položaja oštećenog. Dakle, njegova izjava je u suprotnosti sa svim ostalim izvedenim dokazima, kako subjektivnim tako i objektivnim. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane Ante Matića po kojem je do predmetne nesreće došlo isključivo zbog propusta oštećene jer je njegov stav o tome da li je optuženi imao tehničke mogućnosti za izbjegavanje nesreće zasnovan na pogrešnoj pretpostavci da se vozilo kojim je upravljao kretalo propisno, pa zbog toga i ne sadrži jasan odgovor na ključno pitanje: da li bi optuženi da je poštovao režim saobraćaja u raskrsnici, vozio pravilno, pod ostalim nepromijenjenim okolnostima imao tehničke mogućnosti za izbjegavanje naleta autobusom na oštećenu.

8. Dalje je navedeno da je sud cijenio i apelantov psihički odnos prema počinjenom krivičnom djelu i našao da je on ovo djelo učinio s nehatom kao oblikom vinosti, i to sa svjesnim nehatom. Navedeno je da je apelant bio svjestan da se ne pridržava saobraćajnih propisa koji ga obavezuju da brzinu prilagodi propisanim saobraćajnim znakovima i da na taj način može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost i život ljudi, ali je olako držao da takva posljedica neće nastupiti. Utvrđujući apelantovu krivičnu odgovornost, sud nije našao da na njegovoj strani postoje okolnosti koje umanjuju značaj krivičnog djela ili isključuju krivičnu odgovornost. U tom svjetlu, sud je ukazao da je i na strani oštećene V. V. kao vozača našao propust kada je neoprezno i nepropisno krenula u prelazak iz pravca Željezničke stanice u pravcu Ulice Svetog Save, kada je imala obavezu da se zaustavi izraženu u znaku „Stop“, žuto trepćuće svjetlo, koristila srednju traku pri brzini od oko 75 km/h većoj od dozvoljene, što ni u kom slučaju ne isključuje apelantovu obavezu da brzinu vozila prilagodi saobraćajnim znacima i upravlja vozilom dozvoljenom brzinom, poštujući povećanu opreznost na koju obavezuje žuto trepćuće svjetlo na uređaju za davanje svjetlosnih znakova.

9. Prilikom odlučivanja o sankciji sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio veliki doprinos oštećene, apelantove lične prilike, te njegov raniji život i neosuđivanost, koje, ocijenjene zajedno, prema stavu suda, imaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti u smislu člana 38. stav 2. KZRS jer ukazuju da se i blažom kaznom od kazne zatvora u trajanju od jedne godine, koja je zakonom propisana kao kazna u minimalnom trajanju za ovo krivično djelo, može postići svrha kažnjavanja. Te okolnosti, međutim, nisu mogle opravdati i primjenu uvjetne osude jer se zbog težine djela s aspekta nastale posljedice (smrt oštećene V. V. i teške tjelesne povrede oštećenog J. D. M., kao i povređivanje putnika u autobusu F. Š.) i bez obzira na okolnosti koje pozitivno karakteriziraju apelantovu ličnost i njegov odnos prema učinjenom djelu, takvom, upozoravajućom sankcijom ne bi mogla postići i svrha kažnjavanja. Iz tih razloga, imajući u vidu i okolnost da je od izvršenja djela prošlo više od sedam godina, apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 120 dana.

10. Presudom Okružnog suda broj 85 0 K 045880 18KŽ2 od 26. februara 2018. godine uvažena je žalba Tužilaštva i presuda Osnovnog suda od 16. novembra 2017. godine je preinačena u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što je apelant za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, za koje je proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom je presudom apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo žalbu podnijelo zbog odluke o sankciji s prijedlogom da se presuda preinači u pogledu odluke o kazni i osuđenom izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

12. Apelant je žalbu podnio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede KZ-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se žalba uvaži i presuda preinači i apelant oslobodi optužbe ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

13. Nakon što je preispitao osporenu presudu, Okružni sud je ustvrdio da se apelantovom žalbom i žalbenim razlozima ne dovodi u sumnju zaključak prvostepenog suda u pogledu odlučnih činjenica da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, na način opisan u izreci prvostepene presude.

14. Ukazano je da je djelimično osnovan apelantov žalbeni navod da je za saobraćajnu nezgodu isključivo kriva oštećena jer je on, prilikom ulaska u raskrsnicu u postojećem režimu saobraćaja žutog trepćućeg svjetla i znaka izričitih naredbi „obavezno zaustavljanje“, krećući se magistralnim putem, ulaskom u raskrsnicu imao prvenstvo prolaza u odnosu na vozilo oštećene koja je imala obavezujući znak „STOP”, što znači da je prilikom dolaska na raskrsnicu trebala zaustaviti vozilo i propustiti vozila koja se kreću magistralnim putem. Međutim, istaknuto je da to nije isključivi uzrok saobraćajne nezgode jer je i apelant imao obavezu poštovanja postojećeg režima saobraćaja i posebno prilagoditi brzinu kretanja autobusa. Ukazano je da su apelantovi žalbeni navodi da bi do saobraćajne nesreće došlo i da je vozio brzinom od oko 36 km/h neosnovani s obzirom na to da je utvrđeno da bi apelant, da je poštovao saobraćajne znakove izričite naredbe i brzinu kretanja prilagodio označenoj brzini na saobraćajnom znaku, te da je s veće udaljenosti posmatrao saobraćajnu situaciju, u raskrsnicu ušao sa znatno manjom brzinom, jer bi prije ulaska u raskrsnicu preduzeo radnju za smanjenje brzine kretanja autobusa.

15. Okružni sud je dalje naveo da se u žalbi Tužilaštva osnovano dovodi u sumnju zaključak prvostepenog suda u pogledu izrečene sankcije. Okružni sud je stava da se s izrečenom sankcijom ne bi moglo očekivati da će dovoljno utjecati na optuženog da ubuduće ne čini krivična djela, s obzirom na to da je prvostepeni sud od olakšavajućih okolnosti našao veliki doprinos oštećene, apelantove lične prilike, njegov raniji život i neosuđivanost, zaključivši da imaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud dao veći značaj olakšavajućim okolnostima od onoga koji one objektivno imaju, smatrajući da ne opravdavaju ublažavanje kazne ispod minimuma zaprijećene kazne od jedne godine. Okružni sud je ukazao da je oštećena mlada osoba, da je pored nje teške tjelesne povrede zadobilo još jedno lice, kao i da je putnik u autobusu kojim je apelant upravljao zadobio lakše tjelesne povrede. Ocijenjeno je da je apelant u autobusu prevozio putnike dva puta većom brzinom od dozvoljene, što predstavlja otežavajuću okolnost, a počinjeno krivično djelo ima i određenu društvenu opasnost, zbog čega smatra da je izrečena zatvorska kazna u dužem trajanju – trajanju od jedne godine odgovarajuća težini i opasnosti počinjenog krivičnog djela, posljedicama koje su nastupile, kao i svrsi kažnjavanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Smatra da su mu navedena prava povrijeđena zato što je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio procesne i materijalno-pravne propise na konkretan slučaj. U osporenim odlukama nisu dati jasni i razumljivi razlozi na kojima su zasnovane, primjena zakona je bila očigledno proizvoljna, te posebno ukazuje na povredu ravnopravnosti stranaka u postupku zbog činjenice da sud pojedine dokaze odbrane nije uopće cijenio.

18. Prvenstveno je ukazao da je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede odredbe člana 282. ZKPRS, kojim je predviđeno da tužilac može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Ova zakonska odredba dozvoljava tužiocu da samo jednom izmijeni optužnicu, i to ako su se za tu radnju stekli zakonski uvjeti. U krivičnom postupku broj 85 0 K 045880 17 K 2 Tužilaštvo je podiglo optužnicu 22. jula 2014. godine, zatim ju je izmijenilo 20. decembra 2016. godine, te je ponovno izmijenilo 30. oktobra 2017. godine. Smatra da sud nije mogao dozvoliti takvo postupanje Tužilaštva jer je suprotno odredbi člana 282. ZKP-a. Na opisani način učinjena je bitna povreda odredbi ZKP-a, što samo po sebi čini presudu nezakonitom. U oba slučaja izmjene optužnice nisu bili ispunjeni uvjeti za postupanje suda po izmijenjenim optužnicama budući da su obje izmjene bile nove i teže optužbe protiv optuženog.

19. Bitnu povredu odredbi krivičnog postupka apelant vidi i u činjenici što je u trenutku nezgode od apelanta uzeta krv na analizu, a od V. V. krv nije uzeta istog dana, nego mjesec dana kasnije, kada je ponovo izvršeno isto vještačenje i za apelanta. Tvrdi da se u takvom postupanju suda i Tužilaštva ogleda očita povreda načela jednakosti u postupanju koja se sastoji u povredi člana 14. ZKP-a, kao i proizvoljna i diskriminirajuća primjena zakona, na štetu apelanta. Osim toga, apelant smatra da je diskriminatorno to što je V. V. u postupku imala status oštećene. Ukazao je da je tokom postupka utvrđeno da je i V. V. pridonijela nastanku saobraćajne nezgode, pa smatra da ona nije mogla imati status oštećene, kada je, kako tvrdi, očigledno da je ona jedini krivac za nezgodu.

20. Tvrdi da se očigledno proizvoljna ocjena dokaza ogleda i u činjenici da je sud potpuno zanemario nalaz vještaka saobraćajne struke Ante Matića koji je jasno i stručno izveo zaključak da je za nezgodu odgovorna V. V., kao i da sud nije objasnio zašto nije prihvaćen nalaz ovog vještaka. Osim toga, smatra da u situaciji kada postoje dva različita vještačenja, ne može sud slobodnom ocjenom prednost dati jednom vještačenju, nego je dužan provesti takozvano super vještačenje, što nije učinjeno i zbog čega je došlo do bitne povrede odredbi ZKP-a, što je dalje za posljedicu imalo povredu načela jednakosti u postupanju koja se sastoji u povredi člana 14. ZKP-a.

21. Apelant smatra da je postupak pred Osnovnim sudom neopravdano dugo trajao, da sud nije imao nijedan opravdan razlog za nepostupanje, da je zbog dugotrajnosti postupka trpio duševne patnje jer je godinama bio izložen stresu, pa traži da mu Ustavni sud utvrdi pravo na naknadu štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, i to u iznosu od 30.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju prvenstveno naveo da je u čl. 350–357. ZKP-a propisana mogućnost izjavljivanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravomoćne sudske presude. Iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant nije podnosio ovaj pravni lijek, dakle, nije iskoristio sve djelotvorne pravne lijekove, te predlaže da se njegova apelacija shodno članu 18. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka m) Pravila Ustavnog suda odbaci.

23. Dalje je navedeno da apelant neosnovano navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer, suprotno navodima apelacije, niti jednom odredbom ZKP-a nije propisano koliko puta tužilac može izmijeniti optužnicu, pa su argumenti apelacije kojima se ističe da je optužnicu na pretresu moguće promijeniti samo jedanput lišeni svakog osnova. Pri tome se apelacija neosnovano poziva na odredbu člana 282. ZKP-a koja se uopće ne bavi ovom materijom, kao i na odredbu člana 235. stav 6. ZKPS koja u tom zakonu i ne postoji. Istaknuto je da je nakon svake izmjene optužnice odbrani na pretresu pred prvostepenim sudom data mogućnost da osporava iznesene navode izvođenjem vlastitih dokaza i iznošenjem odbrane, što je i činila, pa na taj način nije povrijeđeno apelantovo pravo.

24. Okružni sud dalje smatra da nisu osnovani ni navodi iz apelacije o povredi prava na jednakost pred zakonom i jednakost u postupanju zbog načina na koji je proveden postupak uzimanja uzoraka krvi od apelanta i oštećene. Okružni sud je istakao da apelant gubi iz vida činjenicu da su istražni organi od oba učesnika saobraćajne nezgode uzeli uzorke krvi za analizu, a ne samo od apelanta. Pri tome je istaknuto da se član 14. ZKP-a odnosi na jednakost stranaka u postupku, a ne na jednakost optuženog i oštećene. Osim toga, sud smatra da je bez ikakvog osnova apelantova argumentacija da sud tokom postupka nije trebao V. V. nazivati terminom „oštećena“ jer se radi o zakonskom terminu koji je pravilno korišten imajući u vidu da je apelant u predmetnoj nezgodi imao status optuženog, a V. V., koja je smrtno nastradala u toj nezgodi, bez obzira na njene određene propuste u saobraćaju o kojima su sudovi dali razloge, ima status oštećene. Sud smatra da su bez osnova i prigovori da u osporenim odlukama nedostaju razlozi jer su redovni sudovi dali detaljne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i razloge o neprihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka odbrane, nasuprot tome prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka optužbe, pa nije bilo nikakvog razloga da sud određuje treće, super vještačenje, niti je to obaveza suda u takvoj situaciji. U pogledu apelantovih navoda o dužini trajanja postupka istaknuto je da je optužnica u ovom predmetu potvrđena 30. jula 2014. godine, a presuda postala pravomoćna 26. februara 2018. godine, dakle, postupak pred sudom je trajao nešto više od tri i po godine, pa imajući u vidu složenost ovog postupka, te činjenicu da je prvostepena presuda jednom ukinuta uvažavanjem apelantove žalbe, Okružni sud smatra da ovaj postupak nije trajao neopravdano dugo i da u tom pogledu u ponašanju redovnih sudova nije bilo propusta.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13).

Član 410.

(1)Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2)Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(3)Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

Član 38.

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, 2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 213.

(1) Kada je ovim zakonom, odnosno drugim opštim aktom donesenim na osnovu Ustava ili zakona određeno da je za gonjenje pojedinih krivičnih djela potrebno prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, tužilac ne može pokrenuti, odnosno nastaviti istragu niti podići optužnicu, ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato.

(2) Za krivična djela za koja se goni po prijedlogu oštećenog, prijedlog se podnosi nadležnom tužiocu u roku od tri mjeseca od dana kad je oštećeni saznao za krivično djelo i učinioca.

Član 235.

Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

a) protiv Republike Srpske,

b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

v) terorizma i

g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 282.

Sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da zaštiti svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada.

Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti ili novčano kazniti učesnika u postupku ili bilo koje drugo lice koje vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost bezbjednost svjedoka pred sudom. U slučaju izricanja novčane kazne, primijeniće se odredbe člana 257. ovog zakona.

U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti tužioca radi preduzimanja krivičnog gonjenja.

Na prijedlog stranke ili branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeća narediće policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zaštitu svjedoka.

Član 311.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

a) je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja,

b) je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti iz člana 37. t.

a) do g) ovog zakona,

v) je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa iz člana 8. ovog zakona,

g) je povrijeđeno pravo na odbranu,

d) je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,

đ) je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,

e) je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,

ž) sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,

z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona,

j) je presudom povrijeđena odredba člana 321. ovog zakona i

k) je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 312.

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

a) da li je djelo za koje se optuženi goni - krivično djelo,

b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost,

v) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena,

g) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti,

d) da li je odlukom o kazni, uslovnoj osudi ili sudskoj opomeni, odnosno odlukom o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlašćenje koje sud ima po zakonu i

đ) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.

Član 314.

Presuda, odnosno rješenje o sudskoj opomeni može se pobijati zbog odluke o kazni, uslovnoj osudi i sudskoj opomeni kada tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlašćenje iz člana 312. tačka d) ovog zakona, ali sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, o uslovnoj osudi ili o sudskoj opomeni, iako su za to postojali zakonski uslovi.

Odluka o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju imovinske koristi može se pobijati ako ne postoji povreda zakona iz člana 312. tačka d) ovog zakona, ali je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru bezbjednosti, odnosno oduzimanje imovinske koristi, iako su za to postojali zakonski uslovi. Iz istih razloga može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka.

Odluka o imovinskopravnim zahtjevima, kao i odluka o objavljivanju presude posredstvom sredstava javnog informisanja može se pobijati kada je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 K 045880 18 Kž 2 od 26. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

34. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na krivični postupak u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano u zakonu, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

35. Apelant, u suštini, osporava zaključak redovnih sudova o njegovoj krivici, osporavajući zakonitost dokaza, kao i primjenu materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelant osporava i visinu izrečene sankcije, kao i dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine).

38. U pogledu apelantovih navoda o tome da je tokom postupka pred prvostepenim sudom došlo do povrede odredbe člana 282. ZKP-a, kao i da je tom odredbom propisano da „tužilac može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici“, te da je Osnovni sud svojim postupanjem bitno povrijedio odredbe ZKP-a, što samo po sebi čini presudu nezakonitom, Ustavni sud primjećuje da je u odredbi člana 282. ZKP-a, u stavu 1, ustvari propisano da je sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan zaštititi svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada, dok je u narednim stavovima propisano kako će sud postupati u situacijama kada učesnik u postupku postupa protivno navedenoj odredbi. O izmjeni optužnice govori odredba člana 290. kojom je propisano: „Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.“ Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom postupku prvostepena presuda jednom bila ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Tužilaštvo je izmijenilo optužnicu u skladu s novim okolnostima u predmetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant u oba navrata imao mogućnost iznijeti odbranu i dokaze u odnosu na izmijenjenu optužnicu, kao i da apelant nije tražio dodatno vrijeme za pripremu odbrane u odnosu na izmijenjenu optužnicu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi da je prihvaćanjem izmijenjene optužnice prvostepeni sud počinio povredu ZKP-a, posebno ne povredu odredbe člana 282. ZKP-a na koju se apelant pozvao, pa ove apelantove navode nalazi neosnovanim.

39. U pogledu apelantovih navoda da se očigledno proizvoljna ocjena dokaza ogleda u činjenici da je sud potpuno zanemario nalaz vještaka saobraćajne struke Ante Matića koji je jasno i stručno izveo zaključak da je za nezgodu odgovorna V. V., kao i da sud nije objasnio zašto nije prihvaćen nalaz ovog vještaka, te da je u konkretnoj situaciji, kada postoje dva različita vještačenja, sud trebao narediti super vještačenje, što nije učinjeno i zbog čega je došlo do povrede načela jednakosti u postupanju koja se sastoji u povredi člana 14. ZKP-a, Ustavni sud podsjeća da ZKP objema stranama u postupku daje mogućnost da relevantne činjenice mogu dokazivati i tako što će angažirati vještaka, te da sud, također, ima mogućnost angažirati vještaka, a što je i razumljivo kada se ima u vidu obaveza suda da se stara o svestranom razmatranju predmeta. Dalje, ZKP-a regulira kada nadležno tijelo koje vodi postupak, tužilaštvo i sud mogu angažirati vještaka, propisuje njegove dužnosti i postupak vještačenja. Dalje je zakonom određen način ispitivanja vještaka, kao i da pisani nalaz i mišljenje ne mogu biti prihvaćeni ukoliko vještak nije svjedočio na pretresu. Najzad, vještačenje može biti povjereno pojedincu, ali ako postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u državnom organu, a posebno ako se radi o složenom vještačenju, onda će ono, po pravilu, biti povjereno stručnoj ustanovi, odnosno državnom organu.

40. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudom obje strane su koristile svoje pravo i angažirale vještake da bi utvrđivale relevantnu činjenicu kako se desio inkriminirani događaj. Oba vještaka su pripremila svoje nalaze i mišljenja o kojim su neposredno svjedočila pred sudom, odnosno objema stranama je pružena mogućnost da ih podvrgnu direktnom ispitivanju pred sudom. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da sud nije prihvatio nalaz vještaka kojeg je angažirala odbrana ocijenivši da je stav tog vještaka o tome da li je apelant imao tehničke mogućnosti za izbjegavanje nesreće zasnovan na pogrešnoj pretpostavci da se vozilo kojim je upravljao kretalo propisno, zbog čega ne sadrži jasan odgovor na ključno pitanje: da li bi optuženi da je poštovao režim saobraćaja u raskrsnici, vozio pravilno, pod ostalim nepromijenjenim okolnostima imao tehničke mogućnosti za izbjegavanje naleta autobusom na oštećenu. Dakle, iako suprotan nalazima vještaka, čije je nalaze i mišljenje sud prihvatio, sud ovaj nalaz nije prihvatio zato jer nije dao jasan odgovor na postavljeno pitanje. U odnosu na apelantove tvrdnje da je sud imao obavezu odrediti nadvještačenje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude nije moguće zaključiti da li je apelant ovakav zahtjev i isticao u toku postupka pred prvostepenim sudom, niti on to navodi u apelaciji. Ustavni sud, također, podsjeća da relevantne odredbe ZKP-a propisuju da vještačenje može naložiti i sud, ali da pri tome ne propisuju i obavezu da sud mora odrediti vještačenje ukoliko su predočena dva suprotstavljena vještačenja. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantove navode ni u ovom dijelu.

41. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant ukazao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je optužnica u ovom predmetu podnesena 22. jula 2014. godine, da je potvrđena 30. jula 2014. godine, a prvostepena presuda je donesena 23. decembra 2016. godine. Navedena presuda je ukinuta rješenjem Okružnog suda od 30. augusta 2017. godine. U ponovljenom postupku prvostepena presuda je donesena 16. novembra 2017. godine, a osporena presuda Okružnog suda je donesena 26. februara 2018. godine. Dakle, postupak je od podnošenja optužnice do okončanja postupka trajao tri godine i šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu u kojem je provođeno više vještačenja, saslušavani su svjedoci, proveden je veliki broj materijalnih dokaza. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u navedenom vremenskom periodu donesene tri meritorne odluke. Ustavni sud primjećuje da je Osnovnom sudu trebalo dvije godine da okonča (prvi) prvostepeni postupak, međutim u nastavku su sudovi postupali u periodima od nekoliko mjeseci. Uzevši u obzir navedeno, u okolnostima konkretnog predmeta, kada su u ponovljenom postupku redovni sudovi uložili znatne napore da isprave eventualne ranije nedostatke, pa i da postupak provedu bez odlaganja, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da u postupku koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje kada iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi zaključak da su redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim tokom postupka i kada je apelant imao mogućnost da im se suprotstavi svojim argumentima, pri čemu su dali valjana obrazloženja za svoju odluku o tome koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te kada nema ništa što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak i postupak u razumnom roku s obzirom na to da je postupak u kojem je predmet jednom vraćen na ponovni postupak trajao ukupno tri godine i šest mjeseci.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3128/18 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio