Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2581/18 (Društvo za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale - u likvidaciji)

Odluka donesena 24. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2581/18

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2581/18, rješavajući apelaciju Društva za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale u likvidaciji, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Društva za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale u likvidaciji podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 005708 17 Rev od 8.

februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Društvo za upravljanje investicionim fondovima „Jahorina Konseko Progres“ AD Pale u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 005708 17 Rev od 8. februara 2018. godine.

2. Apelant je u apelaciji podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Okružnom privrednom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) da ne sprovodi postupak protivizvršenja u predmetu broj 61 0 Ip 010761 17 Ip do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji protiv presude Vrhovnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2581/18 od 30. maja 2018. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „Jahorina Konseko Invest“ a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara i 3. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju u roku od 15 dana od prijema dopisa.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. februara 2020. godine, dok tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 005708 15 Ps 2 od 9. novembra 2011. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 512.208,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka kao u izreci presude.

8. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Okružni privredni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da su apelant i tuženi zaključili Ugovor o upravljanju tuženim (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 3. novembra 2007. godine kojim su bila regulisana prava i obaveze ugovarača u pogledu upravljanja Fondom, između ostalog i apelantova obaveza (član 7 stav 1 alineja 8) da izračunava neto-vrijednost imovine Fonda i neto-vrijednost po dionici Fonda u skladu sa metodologijom koju utvrdi Komisija za hartije od vrijednosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija). Takođe, stranke su se sporazumjele da apelant ima pravo na naknadu za upravljanje Fondom (provizija) koja iznosi maksimalno 2,5 % prosječne godišnje vrijednosti imovine Fonda (član 23), koja se obračunava - naplaćuje na način određen članom 24 Ugovora. Komisija je na osnovu Zakona o investicionim fondovima (u daljnjem tekstu: ZIF) i Zakona o tržištu hartija od vrijednosti donijela Pravilnik o utvrđivanju vrijednosti imovine investicionog fonda i obračun u neto-vrijednosti imovine po udjelu ili akciji investicionog fonda („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 102/07 i 04/08, u daljnjem tekstu: Pravilnik). Tim pravilnikom je bila propisana metodologija po kojoj društvo za upravljanje investicionim fondovima obračunava ukupnu vrijednost imovine kojom upravlja, obaveze investicionog fonda i neto-vrijednost imovine fonda (koja predstavlja osnov za obračun ugovorene naknade za upravljanje). Za zatvorene investicione fondove, kakav je tuženi, prema članu 10 stav 4 Pravilnika, bilo je propisano da se vlasnički vrijednosni papiri kojima se ne trguje uopšte ne vrednuju, odnosno da se vrednuju sa nulom. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U 79/07 (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) od 27. januara 2010. godine („Službeni glasnik RS“ broj 21/10 od 15. marta 2010. godine) utvrđeno je da stav 4 člana 10 Pravilnika nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, te da je Pravilnik prestao da važi od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda RS, odnosno od 15. marta 2010. godine. Ustavni sud RS je zaključio da odredbom člana 10 stav 4 Pravilnika nije regulisano na jednak način utvrđivanje vrijednosti imovine kod zatvorenih i otvorenih investicionih fondova, jer se kod vrijednosnih papira koji se nalaze na slobodnom berzovnom tržištu i u portfelju otvorenih investicionih fondova njihova vrijednost neće vrednovati po cijeni nula, već na osnovu člana 9 st. 1 i 2 Pravilnika, čime je narušeno ustavno načelo ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnog privređivanja, te navedena odredba nije saglasna sa Međunarodnim računovodstvenim standardima (u daljnjem tekstu: MRS) koji se primjenjuju u Republici Srpskoj. Komisija je kasnije izmijenila neustavnu odredbu Pravilnika tako da se neto-vrijednost imovine fondova obračunava prema tržišnoj cijeni koja je formirana na organizovanom i uređenom tržištu, a ako nema trgovanja, prema procijenjenoj vrijednosti, u skladu sa MRS broj 39. Okružni privredni sud je, dalje, naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelant u spornom periodu, od decembra 2007. godine do februara 2010. godine, vršio obračun neto-vrijednosti imovine tuženog u manjem iznosu zbog primjene neustavne i nezakonite odredbe Pravilnika, što je, zbog manje osnovice obračunate na takav način, rezultiralo time da je obračun naknade za upravljanje utvrđen u manjem iznosu. Centralni registar hartija od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Registar) po apelantovom zahtjevu je utvrdio koliko bi apelantu pripadalo na ime naknade za upravljanje u mjesečnim iznosima da nije bilo neustavne odredbe Pravilnika, koja za sporni period iznosi ukupno 549.436,80 KM.

9. U vezi sa time, Okružni privredni sud je naveo da je nesporno da je apelant u spornom periodu u izvršavanju svojih ugovornih obaveza poštovao obavezu obračuna naknade u skladu sa ZIF-om i Pravilnikom, te da je Ustavni sud RS svojom odlukom utvrdio da je neustavna i nezakonita odredba člana 10 stav 4 Pravilnika, kao i da ta odluka djeluje od dana objavljivanja. Dakle, djelovanje odluke Ustavnog suda se odnosi na prestanak primjene odredbe Pravilnika za koju je Ustavni sud utvrdio da je neustavna. Zbog navedenih razloga, nije bilo mjesta za primjenu odredaba Zakona o Ustavnom sudu RS koji se odnosi na zahtjev za izmjenu pojedinačnog akta donesenog na osnovu neustavne odredbe opšteg akta (sprovedbenog propisa – Pravilnika), kao ni zahtjeva za naknadu štete u slučaju kada se i uslijed izmjene pojedinačnog akta ne bi mogle otkloniti posljedice nastale zbog primjene opšteg akta. Činjenica koja je u postupku ocjene ustavnosti i zakonitosti utvrđena, a to je da odredba člana 10 stav 4 Pravilnika nije saglasna sa Ustavom RS i zakonom, značajna je za rješavanje predmetne pravne stvari, jer je apelant podnio tužbu nakon što je nastupilo pravno dejstvo ove odluke, dakle, u vrijeme podnošenja tužbe ova činjenica je nesporno utvrđena. To znači da ta odredba Pravilnika u vrijeme njene primjene nije bila ni manje, ni više neustavna i nezakonita, te da je i tad bila i neustavna i nezakonita podjednako, samo što to još nije utvrdio nadležni sud. U tom pogledu Okružni privredni sud je naveo da je pravno pitanje da li ima mjesta za korektivnu pravdu, u situaciji kad se takva odluka Ustavnog suda RS ne može primijeniti, retroaktivno.

10. Okružni privredni sud je, zatim, citirao odredbu člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano sticanje bez osnova, te je istakao da je, pošto je apelant vršio obračun neto-vrijednosti imovine tuženog u manjem iznosu zbog primjene neustavne i nezakonite odredbe Pravilnika i primjenom manje osnovice od one koja bi se obračunala u skladu sa principom iz MRS broj 39, vršio i manji obračun naknade za upravljanje, čime je došlo do umanjenja njegove imovine, odnosno do neopravdane uštede na strani tuženog. Prema tome, imajući u vidu da se sticanje bez osnova može manifestovati ne samo povećanjem nečije imovine već i njenom neopravdanom uštedom na teret druge strane, da savjesnost sticaoca nije značajna za obavezu isplate neosnovano stečenog, da je isplata naknade za upravljanje u manjem iznosu u spornom periodu vršena neposredno na osnovu parametara i metodologije obračuna utvrđenog Pravilnikom čiji je dio, koji je imao direktan uticaj na obračun, proglašen neustavnim, to apelant ima pravo tražiti isplatu neosnovano stečenog od tuženog u parnici. Prema tome, Okružni privredni sud je naveo da je apelant tokom postupka dokazao odlučne činjenice, odnosno da je bio u ugovornom odnosu sa tuženim, da je na osnovu takvog ugovora i zakona vršio obračun i naplatu naknade za upravljanje, da je u spornom periodu obračun vršio u skladu sa Pravilnikom koji se primjenjivao u to vrijeme, da je dio Pravilnika koji je uticao na obračun naknadno proglašen neustavnim i nezakonitim, da je, uslijed primjene te odredbe Pravilnika, došlo do naplate naknade u manjem iznosu od onog koji bi naplatio da neustavna odredba nije bila na snazi u to vrijeme, te da ta razlika u spornom periodu iznosi 512.208,00 KM. Okružni privredni sud je, takođe, istakao da je na taj način narušeno načelo nominalne tržišne ekvivalencije, a da pri tome ušteda tuženog u navedenom iznosu nije u skladu sa objektivnim pravom, o čemu upravo svjedoči odluka Ustavnog suda, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci na osnovu člana 210 st. 1 i 4 ZOO.

11. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 61 0 Ps 005708 15 Pž 2 od 14. novembra 2016. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude ponovljeni su činjenična utvrđenja i pravni zaključci Okružnog privrednog suda, te je, nakon ispitivanja presude u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, zaključeno da žalba nije osnovana.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 005708 17 Rev od 8. februara 2018. godine usvojena je revizija tuženog i obje nižestepene presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 210 st. 1 i 2 ZOO, te je naveo da sticanje bez osnova predstavlja jedan od izvora obaveznih odnosa za koji je potrebno da se kumulativno ispune opšti bitni elementi a to su umanjenje imovine jednog lica, uvećanje imovine drugog lica, veza između umanjenja i uvećanja imovine i odsustvo pravnog osnova koji bi pravno opravdao umanjenje i uvećanje imovine. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se uvećanje i umanjenje imovine kao međuzavisna pojava ne mogu poistovjetiti s pojmom uzročne veze pri prouzrokovanju štete, kao što se pravno neosnovano obogaćenje ne može poistovjetiti s prouzrokovanjem štete kao izvora obavezno pravnih odnosa. To su posebni, samostalni i međusobno različiti pojmovi bez obzira na to što se u nekim slučajevima dodiruju i prepliću. U tom pogledu Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant i tuženi ugovorom zaključenim 2. novembra 2007. godine nisu ugovorili naknadu za upravljanje u fiksnom iznosu, već u procentu - maksimalno 2,5% prosječne godišnje neto-vrijednosti imovine tuženog, a što znači da su prihvatili da se visina naknade određuje na godišnjem nivou i da zavisi od prosječne neto-vrijednosti imovine tuženog koja se obračunava po metodologiji koju utvrdi Komisija (član 7 stav 1 alineja 8 Ugovora). Iz navedenog proizilazi da je provizija ugovorena kao i način obračuna, te da je ugovor ostao na snazi i poslije donošenja odluke Ustavnog suda RS od 27. januara 2010. godine kojom je utvrđeno da stav 4 člana 10 Pravilnika nije saglasan sa Ustavom i zakonom. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da donošenjem odluke Ustavnog suda RS nije otpao pravni osnov po kome je vršen obračun provizije između apelanta i tuženog, jer je provizija regulisana i dogovorena zaključenim Ugovorom, zbog čega je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da se radi o neosnovanom obogaćenju tuženog.

14. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je način obračuna neto-vrijednosti imovine tuženog po stavu 4 člana 10 Pravilnika u uzročno-posljedičnoj vezi sa visinom provizije koja pripada apelantu, koja je tako manja od one koju bi apelant dobio da obračun nije vršen na taj način, pa se takvo apelantovo potraživanje može da pravno kvalifikuje kao naknada štete. U tom pogledu Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 155 ZOO kojom je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Međutim, kako je Vrhovni sud istakao, da bi prema odredbama čl. 154, 155 i 158 ZOO postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati krivici štetnika i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da tuženi nije donosilac Pravilnika čije su pojedine odredbe proglašene neustavnim, niti je svojim radnjama uticao na visinu provizije, pa na njegovoj strani nema protivpravnosti, niti uslova odštetne odgovornosti, a tako ni pasivne legitimacije u smislu odredbe člana 155 ZOO. Stoga je zaključeno da ni po ovom osnovu nema odgovornosti tuženog za štetu zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te načelo vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

16. Naime, apelant tvrdi da je revizioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da nije dao jasne, precizne i nedvosmislene razloge na osnovu kojih je donesena sporna odluka. U vezi s time, apelant je istakao da je nesporno da su, zbog primjene neustavne i nezakonite odredbe člana 10 stav 4 Pravilnika u vrijeme dok još nije bila odstranjena iz pravnog poretka, nastale štetne posljedice, te da je nesporno da je, zbog toga, došlo do osiromašenja apelanta. Takođe, apelant ističe da za otklanjanje štetnih posljedica zbog primjene sporne odredbe Pravilnika u konkretnom nije bilo mjesta za primjenu odredaba Zakona o Ustavnom sudu RS koji se odnosi na zahtjev za izmjenu pojedinačnog akta, kao ni zahtjeva za naknadu štete u slučaju kada se i uslijed izmjene pojedinačnog akta ne bi otklonile posljedice nastale uslijed primjene opšteg akta, pa nisu bili ispunjeni uslovi da se apelant svojim zahtjevom za otklanjanje štetnih posljedica obrati Ustavnom sudu RS radi naknade štete. S obzirom na to apelant smatra da je imao pravo da traži isplatu neosnovano stečenog od tuženog, jer je, uslijed primjene odredaba Pravilnika koje su proglašene neustavnim, došlo do umanjenja njegove imovine, odnosno do neopravdane uštede na strani tuženog, zbog čega smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud usvojio pogrešan stav prema kojem apelantovo potraživanje kvalifikuje kao naknadu štete, te da je pogrešno utvrdio da nema pasivne legitimacije na strani tuženog, zbog navodnog odsustva protivpravnosti, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju osnov odgovornosti za naknadu štete pretpostavka da je tuženi taj koji je, u smislu člana 154 ZOO, u postupku imao obavezu da dokaže da nije odgovoran za nastalu štetu, a on nijednim dokazom nije isključio, ni ograničio svoju odgovornost za nastajanje štete. Naposljetku, apelant smatra da je, zbog primjene neustavne odredbe člana 10 stav 4 Pravilnika i, na kraju, pobijanom presudom Vrhovnog suda, došlo do neosnovanog miješanja u njegovu imovinu, te da je na taj način nesporno poremećen pravičan proporcionalan odnos između javnog interesa i zaštite osnovnih prava pojedinaca.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće — da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

20. Zakon o investicionim fondovima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 92/06, 82/15 i 94/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o investicionim fondovima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 92/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 66. stav (1) tačka a) (1) Iz imovine zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom mogu se direktno plaćati isključivo sljedeći ostali troškovi:

a) naknada društvu za upravljanje, koja se zasniva na procentu prosječne godišnje neto vrijednosti imovine fonda i mora se navesti u ugovoru između fonda i društva za upravljanje i u prospektu fonda, a kao godišnji trošak može se odbiti od imovine fonda i obračunava se prilikom svakog obračuna neto vrijednosti imovine fonda, Član 154. st. (2) i (3) (2) Neto vrijednost imovine zatvorenog investicionog fonda je vrijednost imovine fonda (ulaganja uvećana za kratkoročnu imovinu) umanjena za obaveze. Neto vrijednost imovine po akciji fonda je neto vrijednost imovine fonda srazmjerno raspoređena na svaku emitovanu akciju fonda u trenutku obračuna neto vrijednosti imovine fonda.

(3) Komisija će propisati definicije imovine i obaveza investicionih fondova, kao i osnovicu, način i rokove obračuna neto vrijednosti imovine fonda te neto vrijednost imovine po udjelu, odnosno po akciji.

21. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 54/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Kad Sud utvrdi da zakon nije u saglasnosti sa Ustavom, taj zakon, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke Ustavnog suda.

Kad Ustavni sud utvrdi da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, taj akt, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke Ustavnog suda.

Član 69.

Zakoni, drugi propisi i opšti akti koji, na osnovu odluke Suda, prestaju da važe ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objave odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni.

Propisi i drugi opšti akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih opštih akata, koji su na osnovu odluke Suda prestali da važe, neće se primjenjivati od dana objave odluke Suda, ako iz odluke proizilazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom.

Izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata, donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati, ne može se dozvoliti niti sprovesti, a ako je izvršenje započeto - obustaviće se.

Član 70.

Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta.

Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objave odluke u “Službenom glasniku Republike Srpske”, ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije proteklo više od jedne godine.

Odluka Suda iz stava 1. ovog člana predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt.

Član 72.

Ako se utvrdi da se izmjenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posljedice nastale usljed primjene opšteg akta, koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi, Sud može odrediti da se ove posljedice otklone povraćajem u pređašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 005708 17 Rev od 8. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda apelantovom punomoćniku dostavljena 23. marta 2018. godine, a da je apelacija podnesena 30. aprila 2018. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te načelo vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. a)Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga po osnovu sticanja bez osnova, dakle, ticao se utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav1 Evropske konvencije.

30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.

31. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom preinačavanja prvostepene i drugostepene presude i odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva dovoljno jasno i argumentovano obrazložio osporene odluke, dajući za svoja stanovišta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da donošenjem odluke Ustavnog suda RS nije otpao pravni osnov po kome je vršen obračun naknade za upravljanje između apelanta i tuženog u spornom periodu, jer je sporna naknada regulisana i dogovorena zaključenim ugovorom. Ovo naročito imajući u vidu jasan sadržaj odredbe člana 5 Zakona o Ustavnom sudu RS prema kojoj propisi za koje je Ustavni sud RS utvrdio da nisu saglasni sa Ustavom ili zakonom prestaju važiti danom objavljivanja odluke Ustavnog suda RS, a da mogu imati retroaktivno djelovanje samo pod uslovima propisanim u čl. 70 i 72 Zakona o Ustavnom sudu RS za čiju primjenu u konkretnom slučaju očigledno nisu bili ispunjeni uslovi, što ni apelant ne spori. Prema tome, činjenica da je odlukom Ustavnog suda RS utvrđena neustavnost odredbe člana 10 stav 4 Pravilnika koja je služila za obračun visine naknade i na koju je upućivao Ugovor, ne ukazuje da je primjena člana 210 ZOO od Vrhovnog suda bila proizvoljna (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3530/14 od 19. aprila 2017. godine, tačka 31, te broj AP 5290/17 od 10. septembra 2019. godine, tačka 25, dostupne na www.ustavnisud.ba). Takođe, u pogledu apelantovih tvrdnji da je Vrhovni sud apelantov tužbeni zahtjev pogrešno kvalifikovao kao zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 2 stav 3 ZPP, redovni sudovi u postupku primjenjuju materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i da nisu vezani za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da činjenica da je Vrhovni sud apelantov tužbeni zahtjev, nakon što je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi da bi se tuženi obavezao na isplatu duga na osnovu sticanja bez osnova, razmotrio i sa aspekta naknade štete, ne upućuje da je Vrhovni sud na taj način postupio na apelantovu štetu. Naposljetku, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne razloge (kako je prikazano u tački 14 ove odluke) da se tuženi ne može smatrati odgovornim za štetu nastalu uslijed primjene odredbe člana 10 stav 4 Pravilnika, pa se u tom pogledu irelevantnim pokazuju apelantove tvrdnje da je tuženi u konkretnom slučaju trebalo da dokazuje da šteta nije nastala njegovom krivicom. Stoga, u obrazloženjima koje je naveo Vrhovni sud Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem relevantnih odredaba materijalnog prava zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

34. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije

b) Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelant, u skladu sa odredbama Zakona o Ustavnom sudu RS, Ugovora i ZOO na koje su Vrhovni sud pozvao, nije imao imovinu, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ osnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu za isplatu duga od tuženog za period prije donošenja odluke Ustavnog suda RS, a po osnovu sticanja bez osnova ili naknade štete (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2296/17 od 11. juna 2017. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba ). S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

c) Načelo vladavine prava

36. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno načelo vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tih prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju načela vladavine prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev za svoju odluku dao jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.

38. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant, shodno relevantnim odredbama materijalnog prava na koje se Vrhovni sud pozvao, nije stekao „imovinu“, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom.

39. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema povrede načela vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju toga načela temelje na istim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2581/18 (Društvo za upravljanje investicionim… | Sudska praksa | Aktio