Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3420/18 (Republika Srpska)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Privatizacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Javna vlast
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjeni Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjenama Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 33
- Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3420/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3420/18, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 015322 17 Rev od 8. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS), podnijela je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 015322 17 Rev od 8. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Trgovine „Borac“ d.d. Travnik, S. M., D. M. i Lj. K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 8. do 11. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i četvrtotuženi dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 14. novembra do 4. decembra 2019. godine. Prvotuženi, drugotuženi i trećetužena nisu dostavili traženi odgovor.
4. Ustavni sud podsjeća da je, u vezi s poslovnim prostorom koji je predmet postupka okončanog presudom Vrhovnog suda koja se osporava ovom apelacijom, prethodno u dva navrata odlučivao o apelacijama prvotuženog, drugotuženog i trećetužene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine i AP 351/10 od 28. maja 2010. godine). Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 2157/08 (u postupku koji je pokrenuo tužilac „Krajina Borac“ a.d. Banjaluka protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetužene radi utvrđenja da je predmetni poslovni prostor njegova imovina, kao i da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen 20. januara 2001. godine) utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti (drugotuženi i trećetužena), u smislu člana 20 Zakona o svojinskopravnim odnosima, stekli pravo svojine upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora s prvotuženim). Ustavni sud je navedenom odlukom ukinuo osporenu odluku Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. Dalje, u predmetu broj AP 351/10 Ustavni sud je razmatrao apelaciju podnesenu protiv odluke Vrhovnog suda donesene u ponovnom postupku, te je zaključio da je Vrhovni sud u ponovnom postupku ponovo arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica (drugoapelant i trećeapelantkinja), u smislu člana 20 Zakona o svojinskopravnim odnosima, stekli pravo svojine upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla, odnosno da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedenom odlukom (AP 351/10) Ustavni sud je ukinuo osporenu odluku Vrhovnog suda i ostavio na pravnoj snazi presudu Okružnog suda kojom je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu protiv tuženih sa zahtjevom da sud utvrdi da je ništav ugovor o prodaji nepokretnosti zaključen između pravnog prednika prvotuženog (DOO Trgovina „Borac“ Travnik) kao prodavca i drugotuženog i trećetužene (kao kupaca) ovjeren kod Osnovnog suda 22. februara 2001. godine, kao i da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između drugotuženog i trećetužene (kao prodavaca) i četvrtotuženog (kao kupca) ovjeren 24. novembra 2010. godine kod notara N. M., dok je predmet navedenih ugovora isti poslovni prostor koji se nalazi u Novom Gradu (pobliže označen u tužbenom zahtjevu, u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Takođe, apelantkinja je tužbenim zahtjevom tražila da se naloži promjena upisa u zemljišnoj knjizi, kao i da se četvrtotuženom naloži da joj preda u posjed predmetni poslovni prostor.
7. Djelimičnom presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 015322 13 P od 7. aprila 2014. godine utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor zaključen između pravnog prednika prvotuženog i drugotuženog i trećetužene, kao i kupoprodajni ugovor zaključen između drugotuženog i trećetužene i četvrtotuženog, naloženo je brisanje svih upisa u zemljišnim knjigama koji su izvršeni na osnovu navedenih ugovora, dok je četvrtotuženom naloženo da predmetni poslovni prostor preda u posjed apelantkinji. Osnovni sud je naveo da će o postavljenom protivtužbenom zahtjevu (prvotuženog) odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev zasnovala na tvrdnji da je prvotuženi prodao nepokretnosti u državnoj svojini (koje su se nalazile na upravljanju i gazdovanju kod DP „Krajina – Borac“ Banjaluka), odnosno da je prvotuženi prodao tuđu imovinu koju su drugotuženi i trećetužena kupili od nevlasnika, te da apelantkinja ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe radi zaštite kupaca državnog kapitala. Dalje, tuženi su u odgovoru na tužbu osporili tužbeni zahtjev, istakli prigovor aktivne legitimacije tužioca (apelantkinje), te ukazali da su predmetne nepokretnosti bile svojina prvotuženog koji je mogao s njima raspolagati. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je nesporno utvrdio da je 20. januara 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora između prednika prvotuženog i drugotuženog i trećetužene, da je ugovor ovjeren kod Osnovnog suda i da su drugotuženi i trećetužena na osnovu tog ugovora izvršili upis prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Takođe, utvrđeno je da je prednik prvotuženog bio uknjižen kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru od 1971. godine (na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio s ranijim vlasnicima). Zatim, da je preduzeće Kombinat „Borac“ Travnik bilo preduzeće u društvenoj svojini, da je kupljeni poslovni prostor bio u društvenoj svojini na kojem je to preduzeće steklo pravo raspolaganja, da su pravni sljednici Kombinata „Borac“ Travnik bila preduzeća u društvenoj svojini, da je transformacija DOO Trgovina „Borac“ Travnik izvršena 31. decembra 1990. godine u skladu s odredbama Zakona o društvenom kapitalu, te da je prvotuženi (Trgovina „Borac“ Travnik d.d.) registrovan kod nadležnog suda nakon što je sproveden proces privatizacije 2003. godine. Osim navedenog, utvrđeno je da su drugotuženi i trećetužena (kao prodavci) i četvrtotuženi (kao kupac) 24. novembra 2010. godine zaključili kupoprodajni ugovor (kod notara) koji je za predmet imao predmetni poslovni prostor, kao i da je četvrtotuženi u njegovom posjedu.
9. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i činjenicu da je prednik prvotuženog (preduzeće DOO „Borac“ Travnik) registrovano 1990. godine kao preduzeće u mješovitoj svojini koje nije potpuno transformisano u preduzeće u privatnoj svojini, Osnovni sud je zaključio da se pitanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnoj svojini (proces privatizacije). U vezi s tim, Osnovni sud je citirao odredbe čl. 2 i 4 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), te je zaključio da je ugovor zaključen između prednika prvotuženog (kao prodavca) i drugotuženog i trećetužene (kao kupaca) suprotan citiranim odredbama, odnosno da se radi o ništavom ugovoru u smislu odredbi člana 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je ništav i kupoprodajni ugovor (koji se odnosi na isti poslovni prostor) zaključen između drugotuženog i trećetužene (kao prodavaca) i četvrtotuženog (kao kupca), dok je s obzirom na posljedice ništavosti ugovora (da takvog ugovora nema) obavezao četvrtotuženog da apelantkinji preda u posjed predmetni poslovni prostor. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude, dok je zbog spornog pitanja nadležnosti da odlučuje o protivtužbenom zahtjevu prvotuženog naveo da će o njemu odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu.
10. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 015322 14 Gž od 16. septembra 2016. godine uvažena je žalba tuženih i preinačena je prvostepena presuda na način što je u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da prvostepena presuda nije pravilna, odnosno da je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava – Okvirnog zakona. Takođe, Okružni sud je naveo da je nakon apelantkinjinog dopisa (tražila je donošenje dopunske presude zbog toga što prvostepeni sud nije odlučio o protivtužbenom zahtjevu) dopisom od 7. juna 2016. godine spis predmeta dostavio prvostepenom sudu koji se rješenjem od 10. juna 2016. godine proglasio nenadležnim za postupanje po protivtužbenom zahtjevu prvotuženog protiv apelantkinje, te je razdvojio postupak u odnosu na postupak po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženih. Dalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je predmetni poslovni prostor bio upisan kao svojina prednika prvotuženog (DOO Trgovina „Borac“ Travnik), kao i da on nije privatizovan budući da se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, a što je bilo u skladu s odredbama Okvirnog zakona. Dakle, s obzirom na to da je predmetni poslovni prostor kao imovina prednika prvotuženog bio upisan u pasivnu podbilancu, proizlazi da je ta imovina u smislu člana 19 Zakona o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o početnoj bilanci) mogla biti predmet prodaje. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) regulisan pravni osnov prava svojine, te je istakao da kod sticanja prava svojine na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj s drugotuženim i trećetuženom, proizlazi da su oni svojinu na predmetnom poslovnom prostoru stekli upisom u zemljišne knjige na osnovu odredbe člana 33 ZOSPO-a. Naime, pravni prednik prvotuženog je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što znači da je imao ovlašćenje da njime raspolaže (predmetnim poslovnim prostorom), što je i učinio zaključivši kupoprodajni ugovor (20. januara 2001. godine) s drugotuženim i trećetuženom. Na osnovu tog kupoprodajnog ugovora koji je ovjeren u Osnovom sudu (22. februara 2001. godine) drugotuženi i trećetužana su u zemljišnim knjigama upisali pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Okružni sud je istakao da upis u zemljišne knjige kojim se stiču stvarna prava na nepokretnostima i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti znači dokaz o svojini i da pravni značaj upisa u zemljišnu knjigu nije ograničen niti eliminisan Okvirnim zakonom, kao ni entitetskim zakonima (Zakon o početnoj bilanci).
12. Okružni sud je na osnovu navedenog zaključio da predmetni poslovni prostor nije apelantkinjina imovina i kao takav nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvene u državnu svojinu, te kako on nije prešao u kategoriju državnog kapitala nije ni mogao biti obuhvaćen procesom privatizacije jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Okružni sud je istakao da se pravo svojine kao apsolutno pravo stiče na osnovu pravnih činjenica (predstavljaju nastanak, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa), te je ukazao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 351/10 na osnovu kojeg proizlazi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je predmetni ugovor ništav s obzirom na to da je zaključen suprotno odredbama Okvirnog zakona. Naime, kada se prihvati ukazani stav da su drugotuženi i trećetužena postali vlasnici predmetnog poslovnog prostora proizlazi da su oni imali i ovlašćenje da predmetni poslovni prostor otuđe, odnosno da sa četvrtotuženim zaključe ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora koji je ovjeren kod notara (24. novembra 2010. godine). S obzirom na to da je ovim ugovorom četvrtotuženi stekao pravo svojine (upisom u zemljišnu knjigu), to je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev i u odnosu na taj dio postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, neosnovani su i zahtjevi kojim se traži promjena upisa vlasnika u zemljišnoj knjizi, kao i predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora apelantkinji. Takođe, s obzirom na stavove koje je zauzeo Ustavni sud u predmetima br. AP 351/10 i AP 2157/08, Okružni sud je zaključio da su neosnovane apelantkinjine tvrdnje istaknute tokom postupka, kao i u odgovoru na žalbe tuženih.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 76 0 P 015322 17 Rev od 8. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 16. septembra 2016. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo odredbe ZOO-a (čl. 454, 46 i 51) kojima je uređena kupoprodaja, odnosno propisani uslovi za nastanak ugovora, kao i odredbe ZOSPO-a (čl. 20 i 33) kojima su propisani načini sticanja prava svojine (pravnim poslom, uknjižbom). Dalje, Vrhovni sud je istakao da je nesporna činjenica da je prvotuženi prije zaključenja kupoprodajnog ugovora s drugotuženim i trećetuženom bio upisan u zemljišne knjige s pravom raspolaganja (na predmetnom poslovnom prostoru), što znači da mu je to njegovo pravo davalo ovlašćenje da raspolaže tom stvari, odnosno da je proda drugotuženom i trećetuženoj. Upis u zemljišne knjige kojim se stiču stvarna prava na nepokretnosti i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti znači dokaz o tom pravu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen niti eliminisan Okvirnim zakonom, kao ni entitetskim zakonima.
14. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 2 Okvirnog zakona propisano da se njime izričito priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatna svojina. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su entiteti donijeli relevantne zakone u tom pogledu (RS – Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, dok je FBiH – Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka) kojima su regulisali status imovine preduzeća iz pasivnog podbilansa, utvrđujući da preduzeće u procesu privatizacije može prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu. Predmetni poslovni prostor nije privatizovan jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu s odredbama Okvirnog zakona i navedenim odredbama entitetskih zakona, te budući da je bio upisan u pasivnom podbilansu on je mogao biti predmet prometa. Dakle, kod utvrđenja da je prvotuženi u zemljišnim knjigama bio upisan kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, kao i da apelantkinja ničim nije dokazala da joj pripada pravo na predmetnom poslovnom prostoru po bilo kojem valjanom pravnom osnovu, niti je bila u njegovom posjedu, proizlazi da apelantkinja nije dokazala aktivnu legitimaciju u toj pravnoj stvari i da je njen zahtjev neosnovan. Vrhovni sud je istakao da se iz datih razloga ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je osporeni ugovor suprotan Okvirnom zakonu.
15. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da drugačije presuđenje u ovoj parnici, suprotno revizionim navodima, ne može ishoditi ni činjenica da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS od 4. jula 2001. godine odobren Program privatizacije DTP „Krajina – Borac“ Banjaluka i da je prema tom programu predmet privatizacije bio i predmetni poslovni prostor. Ovo zbog toga jer navedeno rješenje kojim je odobren Program privatizacije ne može biti osnov za sticanje prava svojine tog preduzeća na predmetnom poslovnom prostoru. Naime, imajući u vidu da je u obrazloženju rješenja navedeno da su u Programu privatizacije uočeni nedostaci vezani za neriješene imovinskopravne odnose, a nesporno je da u postupku privatizacije nije dostavljen dokaz o svojini, proizlazi da navedeno rješenje kojim je odobren Program privatizacije ne može biti osnov za sticanje prava svojine. Ovo iz razloga što predmetni poslovni prostor nije ni bio imovina DTP „Krajina – Borac“ Banjaluka, tako da nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvene u državnu svojinu (nije prešao u kategoriju „državnog kapitala“), te nije mogao biti obuhvaćen ni procesom privatizacije koji se odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da su drugotuženi i trećetužena na predmetnom poslovnom prostoru pravo svojine stekli na osnovu valjanog pravnog posla, upisom u zemljišnu knjigu (u skladu s odredbama čl. 20 i 33 ZOSPO-a), pa su predmetni poslovni prostor mogli na valjan način prodati četvrtotuženom, odnosno da je osporenom presudom pravilno usvojena žalba tuženih i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelantkinja je u apelaciji, između ostalog, detaljno navela tok predmetnog postupka koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda navodeći da su dokazani njeni tužbeni navodi. Naime, apelantkinja smatra da su, imajući u vidu entitetske zakone o prenosu sredstava iz društvene u državnu svojinu i zakona u oblasti privatizacije državnog kapitala u preduzećima, prodavci i kupci iz osporenih kupoprodajnih ugovora bili nesavjesni. U vezi s tim, apelantkinja je istakla da poslovi privatizacije državnog kapitala spadaju isključivo u upravnu, a ne u sudsku nadležnost, te da je na predmetnom poslovnom prostoru utvrđeno pravo svojine u korist „Krajine Borac“ a.d. Banjaluka rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove RS (u daljnjem tekstu: RUGIPP) od 9. marta 2011. godine. Dalje, apelantkinja smatra da je ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora (zaključen između pravnog prednika prvotuženog kao prodavca i drugotuženog i trećetužene kao kupaca) suprotan odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, odnosno suprotan odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima i na apelantkinjinu štetu, tj. da je navedeni ugovor apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, kao i da nije održiva odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 351/10. Apelantkinja ukazuje da postupak privatizacije državnog kapitala u preduzeću spada u nadležnost upravnih organa, te da prvotuženi (koji je nastao privatizacijom državnog/društvenog kapitala) nikada nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, već je ranije imao pravo raspolaganja na njemu. Apelantkinja smatra da se u konkretnom slučaju pitanje prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru ne može razriješiti odvojeno od pitanja svojinske (vlasničke) transformacije preduzeća u društvenoj i mješovitoj svojini, tj. od procesa njihove privatizacije.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke, te je predložio da se apelacija odbije. U odgovoru je istaknuto da nije došlo do povrede prava na koje se apelantkinja poziva, te da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje (od prvostepenog suda).
18. Okružni sud je u svom odgovoru kratko ukazao na stav i zaključak izražen u svojoj odluci, koja je potvrđena osporenom odlukom Vrhovnog suda, te je istakao da nisu osnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji.
19. Četvrtotuženi je u odgovoru naveo da je predmetni poslovni prostor kupio od drugotuženog i trećetužene, te da je uredno izvršio prenos poslovnog prostora na svoje ime u gruntovnici i katastru. Osim toga, naveo je da predmetnu apelaciju treba odbaciti s obzirom na to da postoje već dvije odluke Ustavnog suda u vezi s predmetnim poslovnim prostorom (AP 351/10 i AP2157/08), kao i dvije presude Vrhovnog suda u njegovu korist (osporena presuda u predmetnoj apelaciji i presuda Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine kojom je usvojen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje i poništen osporeni akt RUGIPP-a kojim je dozvoljena uknjižba prava susvojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist „Krajine Borac“ a.d. Banjaluka na osnovu rješenja RUGIPP-a od 9. marta 2011. godine).
V.Relevantni propisi
20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
2. Sticanje prava svojine Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Dopušten osnov Član 51.
(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.
(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.
PRODAJA
Odjeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar.
22. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 14/98, 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 2.
Oblast djelovanja zakona
1. U skladu sa GFAP ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smeštene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.
Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991.
2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP biće konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.
3. Nijedan proces restitucije, privatizacije preduzeća i banaka neće prejudicirati rješavanje po zahtjevima za restituciju koji se mogu podnijeti u skladu s važećim zakonima o restituciji; s tim međutim, da svaki entitetski zakon o restituciji isključi preduzeća i banke koji su predmet privatizacije, kao i njihovu zemlju, imovinu i zgrade, iz naturalne restitucije, te predvidi da nadležni organi vlasti osiguraju pravičnu nadoknadu svim zakonskim podnosiocima zahtjeva.
Član 4.
Usmjeravanje sredstava i potraživanja
1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.
2. Potraživanja prema preduzećima i bankama koji se privatizuju smatraće se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju.
23. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
U pasivnom podbilansu, preduzeće iskazuje vrednost imovine, prava obaveza i kapitala, iz članova 9. do 15. ovog zakona.
Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.
24. Zakon o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98 i 40/99; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 19.
Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u Pasivnom podbilansu.
Član 20.
Preostale stvari u prava u Pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.
[…] VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 76 0 P 015322 17 Rev od 8. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 19. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. S obzirom na to da je apelantkinja nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantkinjine navode u odnosu na prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. U vezi s apelantkinjinim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o apelantkinjinom zahtjevu odlučeno u parničnom postupku te u vezi s tim ukazuje da je prvostepeni sud usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev i proglasio ništavim ugovore koje su sklopili tuženi, dok je drugostepeni sud preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtjev, što je u konačnici i potvrđeno osporenom presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku. Ustavni sud primjećuje da su Okružni sud i Vrhovni sud dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke, iz kojih, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden opsežan dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni materijalni dokazi nakon čega je prvostepeni sud zaključio da je ništav ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora od 20. januara 2001. godine, kao i ugovor o prodaji ovjeren 24. novembra 2010. godine zato što su zaključeni suprotno odredbama čl. 2 i 4 Okvirnog zakona. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud preinačio prvostepenu odluku, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, uz zaključak da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se drugostepeni i Vrhovni sud u svojim odlukama pozvali na relevantne odredbe ZOSPO-a (čl. 20 i 33) i odredbe ZOO-a (čl. 454, 46 i 51) kada su zaključili da je prvotuženi prije zaključenja kupoprodajnog ugovora (od 20. januara 2001. godine) bio upisan u zemljišne knjige s pravom raspolaganja, te da pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminisan Okvirnim zakonom, kao ni entitetskim zakonima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da apelantkinja nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku, kao i da rješenje kojim je odobren Program privatizacije ne može biti osnov za sticanje prava svojine (zbog toga što predmetni poslovni prostor nije ni bio imovina DTP „Krajina – Borac“ Banjaluka). U vezi s tim, Vrhovni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev uz zaključak da su drugotuženi i trećetužena pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru stekli na osnovu valjanog pravnog posla i da su ga mogli na valjan način prodati četvrtotuženom.
36. Takođe, Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke poziva na stav Ustavnog suda zauzet u predmetu broj AP 351/10 (odlučivano o apelaciji pravnog prednika prvotuženog [DOO Trgovina „Borac“ Travnik], drugotuženog i trećetužene) u kojoj je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navedene odluke je navedeno da je „Vrhovni sud u ponovnom postupku ponovo arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20 Zakona o svojinskopravnim odnosima, stekli pravo svojine upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina 'Borac')“, odnosno da su drugostepeni i prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, došli do zaključka da tužiočev tužbeni zahtjev („Krajina Borac“ a.d. Banjaluka) nije osnovan, za što su dali detaljno, jasno i precizno obrazloženje. Detaljnije o tome u citiranoj odluci (op. cit. AP 351/10 st. od 48 do 56).
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno obrazloženje zašto je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, pa imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je zasnovana osporena presuda, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantkinjinu štetu.
38. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZOSPO-a i ZOO-a na kojim je zasnovana osporena odluka, te okolnost da je Vrhovni sud u osporenoj presudi zapravo razmotrio sve navode koje apelantkinja ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
40. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantkinja povredu navedenog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud dao detaljne razloge zbog čega je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan uz pozivanje na relevantne odredbe ZOSPO-a i ZOO-a, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantkinja kršenje navedenog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantkinjinog prava u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević