Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5761/18 (S. B.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5761/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5761/18, rješavajući apelaciju Save Baraća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savo Barać protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 175274 17 Gž 2 od 22. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Barać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 16. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 175274 17 Gž 2 od 22. juna 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 175274 17 P 2 od 12. maja 2017. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se R. L. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati iznos od 17.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. jula 2010. godine, pa do isplate. Osim toga, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.692,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), dok je apelant odbijen sa dijelom zahtjeva koji se odnosi na razliku između traženog i dosuđenog iznosa troškova postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da su tokom postupka izvedeni materijalni dokazi (pobliže navedeni na stranici 2 presude), kao i da su pročitane izjave parničnih stranaka i svjedoka (O. S., Lj. B., S. S., M. R., G. Š., M. M., B. G. i V. L.). Osnovni sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da je između parničnih stranaka sporno ko je kupac četiri bika i ko treba platiti cijenu koja nesporno nije plaćena. Osnovni sud je naveo da iz apelantove izjave proizlazi da je apelant bikove odvezao u klaonicu kod R. D., a što su potvrdili i svjedoci S. S. i M. R., čijim izjavama je poklonjena vjera jer su u saglasnosti sa apelantovom izjavom i jer su navedeni svjedoci bili zaposleni kod R. D., zbog čega mogu imati saznanja o stoci koja pristiže u klaonicu. Također, Osnovni sud je naveo da je apelant još dva bika vagao kod T. P., a što su potvrdili apelant i svjedok Lj. B., koji je naveo da je nakon vaganja bikove svojim kamionom odvezao u klaonicu kod R. D., kao i svjedoci S. S. i M. R.. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je svih šest apelantovih bikova odvezeno u klaonicu kod R. D.. Također, da je kupac bikova R. D., ali da je sporno da li cijenu treba platiti R. D. ili tuženi. Pri tome, Osnovni sud je naveo da iz apelantove izjave proizlazi da je tuženi bio posrednik između njega i R. D., a što je tuženi negirao, navodeći da on nije upoznat sa kupovinom koja je dogovarana između apelanta i R. D., kao i da navedeno potvrđuju i svjedoci Lj. B. (koji je odvezao dva bika svojim kamionom u klaonicu) i S. S. (koji je naveo da tuženi nije bio prisutan kada su bikovi vagani). Osnovni sud je naveo da je posebno cijenio izjavu svjedoka O. S. koji je naveo da je bio prisutan kada su se apelant i tuženi dogovarali o cijeni za bikove i da je tuženi izjavio da će platiti za mjesec dana, a što je potvrdio i apelant u svojoj izjavi kada je naveo da je cijena bila 4,10 KM po 1 kg (odnosno ukupno 17.000,00 KM) i da će platiti za 30 dana. Međutim, Osnovni sud je naveo da nije poklonio vjeru izjavi apelanta i svjedoka O. S. u dijelu u kojem su izjavili da je kupac tuženi, jer je cijena načelno bila dogovorena između apelanta i tuženog za odvezene bikove, s obzirom da iz apelantove izjave proizilazi da ih je odvezao kod R. D., dok svjedok O. S. nije bio prisutan prilikom utovara, niti zna gdje su bikovi završili. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da navodi apelanta i tuženog da je tuženi pregovarao oko cijene i da je izjavio da će apelantu dogovorenu cijenu platiti za mjesec dana ne znače da je kupac bikova tuženi.

4. Osnovni sud je istakao da apelant nije na osnovu člana 7., a u vezi sa članom 123. ZPP, dokazao da je tuženi kupac šest bikova od apelanta. Također, da apelant nije dokazao da je kupoprodajnu cijenu za bikove umjesto R. D. trebao platiti tuženi, s obzirom da to ne potvrđuju saslušani svjedoci. Nasuprot tome, Osnovni sud je istakao da je tuženi saslušanjem svjedoka dokazao da je kupoprodajnu cijenu trebao platiti upravo R. D..

5. Osnovni sud je, također, naveo da je apelant osnovanost tužbenog zahtjeva temeljio na cedulji koja je sačinjena prilikom vaganja bikova. Nadalje, da izvedeni materijalni dokaz čitanjem cedulje od 29. avgusta 2005. godine, na kojoj su navedena imena parničnih stranaka i kilaža dva bika, ne znači da je tuženi trebao platiti apelantu za ta dva bika. Također, Osnovni sud je naveo da je tuženi isticao kako navedena cedulja predstavlja samo dio papira, odnosno da nedostaje donji dio na kojem se nalazi ugovorena cijena i potpis apelanta, kao prodavca i R. D., kao kupca. Osnovni sud je istakao da je poklonio vjeru iskazu tuženog, te je doveo u vezu iskaz tuženog sa iskazima svjedoka S. S., Lj. B., G. Š. i B. G.. Pri tome, Osnovni sud je zaključio da na predmetnoj cedulji nedostaje cijena, kao bitan sastojak ugovora o prodaji i svojeručni potpisi, makar jedne od ugovornih strana. U konačnici, Osnovni sud je naveo da nije posebno obrazlagao visinu tužbenog zahtjeva, jer apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 175274 17 Gž 2 od 22. juna 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

7. Okružni sud je naveo da je nakon održane rasprave prvostepenu presudu ispitao u dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, a paze ći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba postupka propisane zakonom.

8. Okružni sud je naveo da je apelant pojasnio da je tuženom najprije prodao četiri bika, a da ga je 15 dana nakon toga tuženi pozvao i rekao mu da će od njega kupiti i da doveze još dva bika na vagu kod T. P., te da je cijena bila 4,10 KM po 1 kg, odnosno ukupno 17.000,00 KM za svih šest bikova. Okružni sud je istakao da je te apelantove navode, u dijelu koji se odnosi na četiri bika koje je najprije prodao tuženom, potvrdio svjedok O. S. (svjedok je naveo da je tuženi dogovorio sa apelantom prodaju četiri bika, te da je čuo kako je tuženi rekao apelantu da će mu platiti bikove za mjesec dana i da su se dogovorili da cijena bude 4-4,10 KM po 1 kg, da je vidio da je apelant natovario bikove na svoj kamion i odvezao ih, kao i da mu je apelant nakon toga dosta puta pričao da mu tuženi nije platio bikove). Okružni sud je istakao da je iskaz navedenog svjedoka kategoričan i uvjerljiv, zbog čega ga je u cijelosti prihvatio, čime je u navedenom dijelu potvrđena i tačnost apelantovog iskaza, te se može zaključiti i o istinitosti preostalog dijela apelantovog iskaza (da ga je 15 dana nakon prodaje četiri bika tuženi pozvao i rekao da će od njega kupiti još dva bika i da ih doveze kod T. P. na vagu, što je apelant i učinio). Pri tome, Okružni sud je istakao da iskazi svjedoka Lj. B., M. R. i M. M. nisu doveli u sumnju takav zaključak, budući da iz navedenih iskaza proizlazi kako nemaju saznanja o predmetnom događaju, jer su u bitnom, identično kazivali da ne znaju ko je kupio bikove. Također, Okružni sud je naveo da s obzirom na iskaze svjedoka O. S. i apelanta, koji su kategorični i uvjerljivi, nije prihvaćen iskaz tuženog, kao ni iskaz svjedoka B. G. koji je naveo da su u roštiljnici u Laktašima apelant i R. D. dogovarali plaćanje bikova, čemu je prisustvovao tuženi koji je pisao na papir, iz čega bi proizlazilo da je R. D. kupac bikova, a ne tuženi. Nadalje, da iz istih razloga nije mogao biti prihva ćen ni iskaz svjedoka G. Š.. Osim toga, Okružni sud je istakao da iskazi tuženog i svjedoka B. G. i G. Š. nisu mogli biti prihvaćeni imajući u vidu i iskaz svjedoka V. L., koji je tačno i uvjerljivo svjedočio o događaju koji je neposredno posmatrao (svjedok je naveo da se često kamionom vraćao sa apelantom iz Banjaluke, te da je jednom prilikom s njima bio i svjedok O. S., da su tom prilikom stali kod kuće tuženog, kao i da mu je apelant tada objasnio da traži tuženog jer mu duguje pare za bikove). Okružni sud je naveo da je apelant izveo i dokaz saslušanjem svjedoka S. S., ali da navedeni iskaz nije mogao biti prihvaćen (iz razloga pobliže navedenih na stranicama 3 i 4 presude).

9. Okružni sud je zaključio da je apelant najprije četiri bika, a potom i preostala dva, prodao tuženom. Nadalje, da naprijed navedeni razlozi ukazuju na osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, a uslijed čega nisu pravilni suprotni razlozi dati u pobijanoj presudi. Međutim, Okružni sud je istakao da odlučivanje u svakoj parnici podrazumijeva dokazivanje kako osnovanosti tužbenog zahtjeva, tako i činjenica vezanih za visinu tog zahtjeva. Pri tome, Okružni sud je naveo da je stranka (u konkretnom slučaju apelant) dužna iznijeti sve činjenice u pogledu visine tužbenog zahtjeva, kao i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da apelant osim izjavom i paušalnim navodima ničim nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, da apelantovo pozivanje na isječak papira na kojem pišu imena apelanta i tuženog, datum 29. avgust 2005. godine, dva bika, te „1.608 i 2.596“ nije pravno valjan dokaz u pogledu visine tužbenog zahtjeva, budu ći da se na osnovu takvog sadržaja ne može pouzdano zaključiti, niti utvrditi o kojem pravnom odnosu se radi i između koga, jer navedeni isječak nije ugovor i ne sadrži potpise ugovornih strana, te da u tom isječku nema ništa o eventualnoj cijeni, niti se može utvrditi na šta se odnose brojevi 1.608 i 2.596. U konačnici, Okružni sud je zaključio da navedeni isječak nije i ne može biti dokaz o kilaži bikova, cijeni po kilogramu, niti o visini tužbenog zahtjeva. Kako s tim u vezi nisu izvedeni drugi dokazi, Okružni sud je istakao da nema osnova za zaključak da je apelant, saglasno članu 7. stav 1. i članu 123. stav 1. ZPP, izvedenim dokazima dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostepeni sud utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, te da svi dokazi upu ćuju na to da je apelant dokazao da je sa tuženim zaključio kupoprodajni ugovor o prodaji šest tovnih bikova. Nadalje, da je apelantovu izjavu i izjave saslušanih svjedoka (O. S. i V. L.) drugostepeni sud ocijenio u cjelini kao istinite, uvjerljive i kategorične, a da je, nasuprot tome, dokaze tuženog ocijenio kao neuvjerljive i neistinite, te da istima nije poklonio vjeru. Apelant ističe da je pored takve ocjene dokaza drugostepeni sud našao da apelant nije dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva od 17.000,00 KM, smatrajući da niti jedan dokaz nije utvrdio tu visinu. Nadalje, da takvim pristupom i stavom drugostepeni sud grubo krši procesne odredbe, a time i materijalno-pravne odredbe ZOO, kojima je regulisan kupoprodajni ugovor. Osim toga, apelant navodi da je pravilnim tumačenjem odredaba člana 224. stav 1., čl. 229. i 227. ZPP i primjenom na konkretan slučaj drugostepeni sud mogao samo preinačiti prvostepenu presudu jer je nakon održane rasprave i neposredno izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdio sasvim drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu pouzdano dokazana visina tužbenog zahtjeva, te ističe da je, čak i da nije pružio dovoljno uvjerljive dokaze za utvrđivanje visine novčanog iznosa koji mu pripada, drugostepeni sud imao obavezu da primjeni odredbu člana 127. ZPP. Apelant navodi da nije jasno zbog čega navedena obavezuju ća norma nije primijenjena, ako je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, odnosno da mu pripada pravo na neki novčani iznos. U konačnici, apelant smatra da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog, kao i da je drugostepeni sud povrijedio i princip ravnoteže u upotrebi i ocjeni dokaza.

Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.

(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je drugostepeni sud ocijenio dokaze i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, primjenom pravila tereta dokazivanja, jasno i argumentovano obrazložio svoj stav da apelant izvedenim dokazima nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP), detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je Okružni sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo jednakosti i ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5761/18 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio