Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5862/18 (N.L.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 130
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-5862/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5862/18, rješavajući apelaciju N. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 006588 16 Rev od 3. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 20. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 006588 16 Rev od 3. jula 2018. godine.
Uvodne napomene
2. E. R. je podnio tužbu Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), protiv apelanta, kojom je tražio da se obaveže apelant da mu preda u posjed poslovni prostor i da mu na ime neosnovanog obogaćenja naknadi određeni novčani iznos za određeni period.
3. U ostavinskom postupku, koji je vođen kod Osnovnog suda u predmetu broj 76 0 O 000766 07 O, nasljednica K. R. je dala izjavu da se prihvata nasljedstva iza umrlog ostavioca (suprug J. R.) te je istovremeno nasljedni dio ustupila nasljedniku E. R. koji je dao nasljedničku izjavu kojom se prihvatio nasljednog dijela kao i ustupljenog dijela od strane njegove majke K. R.. Rješenjem o nasljeđivanju od 12. februara 2009. godine za zakonskog nasljednika na imovini proglašen je E. R.
4. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv K. R. i E. R. (majka i sin) radi, između ostalog, utvrđivanja ništavosti nasljednih izjava datih od strane K. R. i E. R. u ostavinskom postupku. U toku postupka, apelant je postavio supsidijaran tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu K. R. i E. R. da mu solidarno isplate iznos primljene kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji od 8. februara 2007. godine, koji je zaključen između apelanta i K. R. (predmet prodaje poslovni prostor).
5. K. R. je u toku postupka istakla protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav navedeni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, kao i da se obaveže apelant da joj nadoknadi određeni novčani iznos.
6. Na osnovu prijedloga parničnih stranaka, Osnovni sud je spojio raspravljanje po tužbi E. R. protiv apelanta sa raspravljanjem u predmetu po apelantovoj tužbi protiv K. R. i E. R. gdje je podnesen protivtužbeni zahtjev od strane K. R.
Činjenice predmeta
7. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 006588 15 P 2 od 3. aprila 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apsolutne ništave izjave o ustupanju nasljednog dijela K. R. i izjava o prihvatanju ustupljenog nasljednog dijela E. R. date 12. februara 2009. godine u predmetu Osnovnog suda broj 76 0 O-000-766-07-O, te da se slijedom toga utvrdi da je K. R. suvlasnik sa ½ dijela na zaostavštini iza ostavioca J. R. i to na nekretninama i na deviznim štednim ulozima kod banaka (sve preciznije navedeno u izreci presude), te da se na osnovu sudske presude u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu Opštine Novi Grad, Knjizi uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostora i garaža, kao i na deviznim štednim ulozima kod banaka briše E. R. kao vlasnik navedene imovine sa dijelom 1/1 koju je stekao po osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 76 0 O-000-766-07-O od 12. februara 2009. godine, a potom da se na osnovu sudske presude upišu K. R. i E. R. kao suvlasnici na navedenoj imovini sa dijelom od po ½.
8. Dalje, prvostepenom presudom, obavezan je apelant da E. R. preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođen od lica i stvari poslovni prostor (bliže opisan i označen u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), te da mu na ime neosnovanog obogaćenja, počevši od 12. februara 2009. godine kao dana pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju isplati iznos od po 350,00 KM sve do predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora sa zakonskom zateznom kamatom.
9. Prvostepenom presudom, utvrđeno je da je ništav Ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen 8. februara 2007. godine između K. R., kao prodavca i apelanta, kao kupca, te je obavezan apelant da K. R. isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je ostatak tužbenog zahtjeva odbijen.
10. Dalje, navedenom presudom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji zaključen 8. februara 2007. godine između K. R. i apelanta, što bi E. R. bio dužan priznati i dozvoliti da se apelant uknjiži kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, PJ Novi Grad, kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora.
11. Zatim, prvostepenom presudom, obavezana je K. R. da vrati apelantu primljenu kupoprodajnu cijenu po ugovoru o kupoprodaji od 8. februara 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom.
12. Prvostepenom presudom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže E. R. da mu vrati iznos primljene kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji od 8. februara 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom.
13. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da su 8. februara 2007. godine K. R., kao prodavac i apelant, kao kupac zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnina – predmetni poslovni prostor sa ljetnom baštom. Dalje je naveo da je u ostavinskom postupku (Osnovni sud predmet broj 76 0 O 000766 07 O) doneseno rješenje o nasljeđivanju od 12. februara 2009. godine kojim je određeno da zaostavštinu iza ostavioca J. R., između ostalog, čini i predmetni poslovni prostor, vlasništvo ostavitelja J. R., te je za zakonskog nasljednika proglašen E. R. sa 1/1 dijela. Takođe je naveo da su na ročištu za raspravljanje zaostavštine održanom 12. februara 2009. godine, K. R. i E. R. dali nasljedničke izjave, pa se tako K. R. prihvatila nasljedstva i istovremeno svoj nasljedni dio ustupila E. R. koji je dao nasljedničku izjavu kojom se prihvatio svog nasljednog dijela kao i dijela koji mu je ustupila K. R.
14. Zatim je naveo da ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora od 8. februara 2007. godine ne predstavlja pravno valjano raspolaganje imovinom koja spada u zaostavštinu, iz razloga što je takav ugovor ništav. S tim u vezi je ukazao da je do takve ocjene došao na osnovu analize izvedenih dokaza, među kojima je i iskaz K. R., koja je izjavila da je u određene poslove uložila ogromna sredstva i da je 2007. godine doživjela finansijski kolaps (preciznije navedeno u obrazloženju presude). Dalje je izjavila da se odlučila na prodaju predmetnog poslovnog prostora i ponudila apelantu da ga kupi, a da je apelant nije pitao, niti mu je ona rekla da nije proveden ostavinski postupak. Osnovni sud je ukazao da iz navedenog iskaza proizilazi da motiv K. R. za zaključenje ugovora o kupoprodaji nije bio da se prenese pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostora na apelanta, već da se izvuče iz bezizlazne finansijske situacije u kojoj se našla, za što joj je hitno bio potreban novac, ne razmišljajući o posljedicama takvog postupanja. Zatim je naveo da je apelant u svom iskazu izjavio da je znao da K. R. ima sina (E. R.), kao i da nije od nje tražio „papire“ koji se odnose na predmetni poslovni prostor tj. na kome se vodi poslovni prostor, te da su „išli na povjerenje“. Osnovni sud je naveo da su apelantu bile poznate činjenice iz kojih je mogao zaključiti da postoje određene smetnje koje bi mogle uticati na pravnu valjanost zaključenog kupoprodajnog ugovora (znao da nije proveden ostavinski postupak iza J. R., da J. R. i K. R. imaju sina, te da nije tražio dokumentaciju vezano za predmetni poslovni prostor). Osnovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredaba člana 53. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog od ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva. Takođe je ukazao da je K. R. znala da nije proveden ostavinski postupak iza njenog supruga, te da ona ne može punovažno raspolagati imovinom koja se odnosi na nasljedni dio njenog sina E. R. kao nasljednika iza njegovog oca.
15. Takođe je naveo da budući da K. R. kao nasljednica iza svog supruga nije raspolagala ostavinskom imovinom u smislu zaključenja pravno valjanog kupoprodajnog ugovora, to je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži utvrđivanje ništavosti izjave o odricanju i ustupanju nasljednog dijela K. R. i izjave o prihvatanju ustupljenog nasljednog dijela E. R.
16. Nadalje je Osnovni sud naveo da je udovoljio tužbenom zahtjevu E. R. da se obaveže apelant da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor, iz razloga što je E. R. proglašen za nasljednika iza njegovog oca sa 1/1 dijela, dok s druge strane apelant drži u posjedu predmetni poslovni prostor bez pravnog osnova. Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva primijenio odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima.
17. Zatim je naveo da je apelant, nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, imao na raspolaganju predmetni poslovni prostor za čije bi korištenje po redovnom toku stvari morao plaćati zakupninu, a što je i bio slučaj prije zaključenja ugovora o kupoprodaji. Dalje je naveo da nakon što je zaključen ugovor o kupoprodaji, prestao je zakupni odnos, a apelant je držao u posjedu predmetni poslovni prostor i u njemu obavljao ugostiteljsku djelatnost i ostvarivao mjesečne prihode od te djelatnosti, nije imao izdataka po osnovu zakupnine i tako ostvario određene mjesečne uštede, odnosno uvećao svoju imovinu. Imajući u vidu utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, Osnovni sud je naveo da je u skladu sa odredbama člana 210. ZOO osnovan tužbeni zahtjev E. R. kojim od apelanta potražuje isplatu po osnovu neosnovanog obogaćenja od dana pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pa do dana predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora.
18. Osnovni sud je istakao da je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na povrat iznosa primljene kupoprodajne cijene, iz razloga što je nesporno utvrđeno da je K. R. primila iznos kupoprodajne cijene po osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, dok je s druge strane, takođe nesporna činjenica da E. R. nije primio novčani iznos kojeg apelant potražuje slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
19. Apelant je protiv prvostepene presude uložio žalbu. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 006588 15 Gž 2 od 22. decembra 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu E. R. radi isplate naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora preinačena tako što je apelant obavezan da E. R. isplati naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 350,00 KM mjesečno i to od 22. jula 2010. godine do 4. marta 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev E. R. za isplatu naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora od 12. septembra 2009. godine do 22. jula 2010. godine, kao i nakon 4. marta 2015. godine odbijen. Dalje, drugostepenom presudom, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je apelant obavezan da E. R. preda u posjed predmetni poslovni prostor. Dalje, djelimičnim uvažavanjem apelantove žalbe, prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu K. R. kojim je tražila isplatu naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora preinačena je tako što je odbijen tužbeni zahtjev K. R. kojim je obavezan apelant da joj isplati određeni novčani iznos, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i pobijana presuda o zahtjevu K. R. za utvrđenje ništavosti ugovora potvrđena.
20. Dalje, drugostepenom presudom, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti nasljedničkih izjava i da se utvrdi da je K. R. suvlasnik pokretne i nepokretne imovine sa ½ dijela, te da se izvrši promjena zemljišno-knjižnog stanja, zatim u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev protiv E. R. za utvrđenje valjanosti ugovora o kupoprodaji i da se E. R. obaveže trpjeti promjenu upisa u zemljišno knjižnim evidencijama, kao i u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev istaknut protiv E. R. za isplatu iznosa kupoprodajne cijene. Okružni sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.
21. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da apelant, kao treće lice, u smislu odredaba člana 109. ZOO, u vezi sa članom 139. Zakona o nasljeđivanju nema aktivnu legitimaciju niti pravni interes za utvrđenje ništavosti nasljedničkih izjava i podjelu ostavinske imovine ostavioca J. R.. Dalje je naveo da pravo na poništaj nasljedničke izjave pripada samo licu koje je tu izjavu dalo, a ne drugim licima, pa niti sanasljednicima, te je ukazao da data nasljednička izjava i rješenje o nasljeđivanju vezuje samo nasljednike koji su učestvovali u ostavinskom postupku, dok apelantu, koji nije nasljednik niti učesnik u ostavinskom postupku stoji na raspolaganju odgovarajući obligaciono pravni ili stvarno pravni zahtjev za ostvarivanje prava na ostavinskoj imovini.
22. Nadalje je ukazao da je zahtjev za utvrđenje valjanosti ugovora o kupoprodaji kojeg je apelant zaključio sa K. R. sa zahtjevom za upis prava svojine u odgovarajućim zemljišno-knjižnim evidencijama apelant istakao u odnosu na E. R.. S obzirom da je predmet spora ugovor kao materijalno pravni odnos koji je nastao između apelanta i K. R., a da E. R. u konkretnom slučaju nije pravni sljednik K. R., Okružni sud je naveo da je ovaj apelantov tužbeni zahtjev valjalo odbiti zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani E. R., u smislu odredaba člana 454. ZOO.
23. Takođe je ukazao da je ugovorom o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora K. R. raspolagala ostavinskom masom ostavioca J. R. i tu imovinu je prije izvršene diobe, prije provođenja ostavinskog postupka prenijela na treće lice (apelant). Dakle, jedan od sanasljednika je raspolagao nepodijeljenom ostavinskom imovinom, tj. predmetnim poslovnim prostorom, pa se zbog toga na konkretan slučaj ima primijeniti odredba člana 146. Zakona o nasljeđivanju prema kojoj do diobe nasljednici ostavinskom imovinom upravljaju i raspolažu zajednički. Dalje je naveo da sanasljednici, kao cjelina tj. svi nasljednici mogu sporazumno otuđiti nasljedstvo ili dio nasljedstva, te taj sporazum ima interni karakter jer za treća lica postoji samo režim zajedničke imovine i u odnosu na treća lica svi sanasljednici se pojavljuju kao cjelina. Zatim je ukazao da je K. R. ugovorom o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora raspolagala suprotno odredbama člana 146. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, odnosno samostalno je raspolagala zajedničkom sanasljedničkom imovinom, slijedom čega je takav ugovor ništav temeljem odredaba člana 103. ZOO u vezi sa članom 146. stav 1. Zakona o nasljeđivanju.
24. S obzirom na takav zaključak, Okružni sud je istakao da su ugovorne strane dužne jedna drugoj vratiti sve što su na temelju ništavog ugovora primile (član 104. ZOO), pa je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu da mu K. R. vrati iznos koji je primila na ime kupoprodajne cijene, dok u odnosu na E. R. takav zahtjev nije osnovan jer on nije ugovorna strana niti je primio kupoprodajnu cijenu. Nadalje je ukazao da je E. R. naslijeđem i poklonom (ustupanjem nasljednog dijela K. R.) stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, dok apelant drži u posjedu taj poslovni prostor, pa su ispunjeni uslovi iz odredaba člana 127. Zakona o stvarnim pravima da se udovolji zahtjevu E. R. i da se obaveže apelant na predaju predmetnog poslovnog prostora.
25. Takođe je naveo da je tužbu za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora E. R. podnio 16. juna 2010. godine, koja je apelantu dostavljena na odgovor 22. jula 2010. godine i od tog datuma apelant je postao nesavjesni posjednik u smislu člana 130. stav 7. Zakona o stvarnim pravima, pa je, kao nesavjesni posjednik dužan da plati naknadu za upotrebu, odnosno korištenje tuđe stvari u smislu člana 219. ZOO u vezi sa članom 130. st. 2. i 7. Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je naveo da prema članu 177. ZPP sud može naložiti tuženom izvršenje određene činidbe samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, slijedom čega je apelant dužan da plati naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora do 4. marta 2015. godine kao datuma zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu.
26. Protiv drugostepene presude, apelant je izjavio reviziju, koja je Presudom Vrhovnog suda broj 76 0 P 006588 16 Rev od 3. jula 2018. godine odbijena.
27. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo činjenično utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda, te je ukazao da je odluka drugostepenog suda pravilna. Dalje je naveo da je odredbama člana 146. Zakona o nasljeđivanju definisana nasljednička zajednica koja traje od momenta smrti ostavioca do diobe, tj. provođenja ostavinskog postupka. Takođe je naveo da nasljednička zajednica podrazumijeva zajednicu dobara na kojoj se ne znaju dijelovi nasljednika, pa je zato odredbama člana 146. Zakona o nasljeđivanju propisano da njome nasljednici upravljaju i raspolažu zajednički. Imajući u vidu utvrđenje da je K. R. prije diobe, tj. otvaranja ostavinskog postupka iza J. R. raspolagala sa predmetnim poslovnim prostorom, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je ugovor o kupoprodaji ništav, iz razloga što je takvo raspolaganje protivno odredbama člana 146. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. Zatim je istakao da apelant neosnovano ukazuje u reviziji da je ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između njega i K. R. ugovor iz odredaba člana 147. Zakona o nasljeđivanju, iz razloga što se ne radi o ugovoru o prenosu nasljednog dijela koji ima u vidu navedena zakonska odredba.
28. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno usvojili zahtjev i utvrdili da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, ali iz razloga koje je dao drugostepeni sud, pa se slijedom toga ukazuju pravilnim i odluke kojima je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, takođe iz razloga koje je dao drugostepeni sud. S obzirom na to da je E. R. postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora na osnovu nasljeđivanja, Vrhovni sud je naveo da je pravilno obavezan apelant da mu preda u posjed poslovni prostor i da mu isplati naknadu na ime korištenja poslovnog prostora za period od 22. jula 2010. godine do 4. marta 2015. godine.
29. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 139. stav 3. Zakona o nasljeđivanju propisano da samo nasljednik može tražiti poništenje nasljedničke izjave, tako da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da su nižestepeni sudovi nepravilno sudili kada su odbili njegov zahtjev da se utvrdi da su ništave nasljedničke izjave K. R. i E. R.
30. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Apelant je naveo da presuda Okružnog suda nema obrazloženje za sve tužbene zahtjeve, posebno za odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđivanje valjanosti ugovora u kupoprodaji, kao i za isplatu iznosa od E. R. (kupoprodajna cijena). Dalje je naveo da je pogrešan zaključak da on nema pravni interes ni aktivnu legitimaciju za utvrđivanje ništavosti nasljedničke izjave u smislu člana 109. ZOO u vezi sa članom 139. Zakona o nasljeđivanju. Apelant smatra da se aktivna legitimacija za utvrđivanje apsolutne ništavosti ne ograničava na krug lica koja su u neposrednoj materijalno-pravnoj vezi. Nadalje je ukazao da je pogrešan stav da K. R. nije mogla raspolagati predmetnim poslovnim prostorom i da je njena izjava o ustupanju nasljednog dijela zakonita. Apelant je naveo da je ona imala ovlaštenje da svojim dijelom imovine raspolaže po svojoj volji, što je i učinila, te da je u smislu člana 147. stav 3. Zakona o nasljeđivanju bila u obavezi da svoj dio zadrži i prenese na apelanta, kao kupca. Zatim je naveo da je prema Zakonu o nasljeđivanju, ZOO i Zakonu o stvarnim pravima bilo osnova za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji, a ne oglašavanja ništavim, te je naveo da je slično stanovište zauzeo „taj sud“ u rješenju Rev-160/02 od 27. aprila 2004. godine. Apelant je naveo da iz zaključka Vrhovnog suda (strana 4 pasus prvi) „..da je tužena zaključila ugovor kako bi obezbijedila novčana sredstva, a ne zato da proda poslovni prostor..“ proizilazi da se sud rukovodio pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer navedeno nije razlog za ništavost ugovora. Apelant smatra da bi se na takav način pružila pravna zaštita licima koja su obmanula i prevarila treća savjesna lica.
Relevantni propisi
32. Zakon o nasljeđivanju (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju nasljedstva i njezin poništaj Član 139. stav 1.
Izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa, ne može se opozvati.
Nasljednička zajednica Član 146. stav 1.
Do diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički.
Prava nasljednog dijela prije diobe Član 147. stav (3) Ugovor nasljednika sa licem koje nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela obavezuje nasljednika samo da po izvršenoj diobi preda svoj dio saugovaraču odnosno po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju prenese svoj dio na sugovarača.
33. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-OUS i 107/19).
34. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vlasničke tužbe Član 126.
(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. stav 1.
Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
Nesavjestan držalac Član 130. st. (7) Savjestan držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan držalac postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
35. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
NEVAŽNOST UGOVORA
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Posledice ništavosti Član 104. stav 1.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Isticanje ništavosti Član 109. stav 1.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
STICANJE BEZ OSNOVA
OPŠTE PRAVILO
Član 210. stav 1.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
36. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
37. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
39. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
40. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, povredu navedenih prava nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. ZadatakUstavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, između ostalog, utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora kojeg su zaključili apelant i K. R. i obavezan apelant da preda predmetni poslovni prostor E. R, kao i da mu isplati naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora za određeni vremenski period. Dalje, obavezana je K. R. da apelantu vrati iznos primljene kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji, dok je takav tužbeni zahtjev u odnosu na E. R. odbijen. Nadalje, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apsolutno ništave izjave o ustupanju nasljednog dijela, odnosno prihvatanju ustupljenog nasljednog dijela date od strane K. R. i E. R.
42. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda i Vrhovnog suda proizilazi da su ti sudovi imali u vidu sve relevantne okolnosti i činjenice konkretnog slučaja, te da su jasno i detaljno ukazali zbog čega su na datu pravnu situaciju primjenili relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO, Zakon o nasljeđivanju, Zakon o stvarnim pravima). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, čiji zaključak je kao pravilan prihvatio i Vrhovni sud, jasno i precizno ukazao zašto i u skladu sa kojim normama materijalnog prava apelant nije u mogućnosti da zahtijeva utvrđenje da su apsolutno ništave izjave koje se tiču ustupanja nasljednog dijela, odnosno prihvatanja nasljednog dijela, koje su date od strane K. R. i E. R.. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud zaključili da je K. R. postupila suprotno relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju kada je samostalno raspolagala zajedničkom sanasljedničkom imovinom, tj. predmetnim poslovnim prostorom, što ugovor o kupoprodaji tog prostora čini ništavim. Takođe, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi precizan zaključak zbog čega apelantovi revizioni navodi, a vezano za primjenu člana 147. Zakona o nasljeđivanju, ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u predmetnoj pravnoj stvari ne uočava proizvoljnost prilikom primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, tj. ZOO, Zakona o nasljeđivanju i Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud se neće baviti apelantovim navodima kojim ukazuje na stav „suda“ izražen u određenom rješenju prema kojem je u smislu navedenih propisa bilo osnova za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji, a ne oglašavanja ništavim, tim prije što apelant navedeno rješenja nije ni dostavio. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
43. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević