Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-802/20 (S.K.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-802/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-802/20, rješavajući apelaciju koju je podnio S. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. K.
protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 13 0 U 004337 17 Uvp od 27. studenoga 2019. godine i Presude Okružnoga suda u Doboju broj 13 0 U 004337 16 U od 27. travnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 27. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004337 17 Uvp od 27. studenoga 2019. godine i Presude Okružnoga suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 004337 16 U od 27. travnja 2017. godine.
2. Rješenjem tuženika (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske) od 4. prosinca 2008. godine investitoru (N.J.) dana je naknadna urbanistička suglasnost za privremeno zadržavanje bespravno izgrađenoga stambenoga objekta i promjena namjene objekta iz stambene u poslovnu, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjskoga rješenja, do privođenja zemljišta planiranoj namjeri, sukladno planskoj dokumentaciji, uz obvezu da isti ukloni o svojemu trošku.
3. Rješenjem tuženika od 14. lipnja 2016. godine, koje je doneseno u izvršenju presude Okružnoga suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 003535 15 U od 30. travnja 2015. godine, u postupku ponavljanja postupka, ostavljeno je na snazi rješenje tuženika od 4. prosinca 2008. godine.
4. Pobijanom presudom Okružnoga suda od 27. travnja 2017. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 14. lipnja 2016. godine, kao neutemeljena.
5. U predmetnome postupku, koji je okončan pobijanom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 27. travnja 2017. godine.
6. U obrazloženju pobijane odluke Vrhovni je sud naveo da je odbijanje tužbe obrazloženo zaključkom nižestupanjskoga suda, da je pobijani akt pravilan i zakonit, pa da je pravilno tuženik održao na snazi rješenje od 4. prosinca 2008. godine, s obzirom da je u ponovljenome postupku omogućeno apelantu, da se kao susjed investitorice, izjasni na sve činjenice od interesa za zaštitu svojih prava, koje je prigovore pravilno cijenio tuženik, bez utjecaja na izdanu naknadu urbanističku suglasnost. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjsko rješenje doneseno prije nego što je apelant postao vlasnikom susjednih parcela, te da se prednik apelanta nije protivio radovima tijekom njihova izvođenja, ali i da apelant nije dokazao da objekt investitorice odstupa od navedenih urbanističko-tehničkih uvjeta, te da potporni zid i nije bio predmetom rješenja o davanju naknadne urbanističke suglasnosti, s obzirom da je naknadno izgrađen. Vrhovni je sud naveo da iz predmetne upravne stvari proistječe da je investitorica pribavila naknadu urbanističku suglasnost temeljem rješenja tuženika od 4. prosinca 2008. godine, na temelju članka 92. st. 3. Zakona o uređenju prostora, te na temelju članka 49. st. 1. Zakona o javnim putevima. Vrhovni sud je istakao da je apelant zahtijevao ponavljanje postupka okončanoga rješenjem od 4. prosinca 2008. godine, koje je dozvoljeno zaključkom tuženika od 7. listopada 2013. godine, te da je tuženik omogućio apelantu da se izjasni o svim činjenicama, koje su od utjecaja na donošenje rješenja o urbanističkoj suglasnosti, s obzirom da je vlasnik susjednih parcela. Vrhovni je sud istakao da su se prigovori apelanta odnosili na tvrdnje da su njegove parcele u nižoj koti od parcela investitorice kao podnositeljice zahtjeva, pa da mu zadržavanje objekta smanjuje svjetlost i stvara vlagu, a osobito izgrađeni potporni zid, na koji je postavljena žičana ograda. Vrhovni je sud istakao da je pobijanim aktom tuženika od 14. lipnja 2016. godine na temelju čl. 243. Zakona o općem upravnom postupku ostavljeno na snazi rješenje tuženika od 4. prosinca 2008. godine, nakon zaključka tuženika da su prigovori apelanta neutemeljeni i da ne mogu dovesti do drugačijega rješenja predmetne upravne stvari.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegovu tužbu protiv rješenja tuženice kojom je trećem licu dana naknadna urbanistička suglasnost za privremeno zadržavanje bespravno izgrađenoga stambenoga objekta i promjena namjene objekta iz stambene u poslovnu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima odluka pobijanih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene pobijane odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević