Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/20 (M. S. i drugi)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-117/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-117/20, rješavajući apelacije Mustafe Smailbegovića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mustafa Smailbegović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 022665 18 U od 4. studenog 2019. godine;
Dragan Jerkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003813 18 U 2 od 22. listopada 2019. godine;
S. R. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029264 17 U od 28. siječnja 2020. godine;
Anton Lovrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006197 17 U od 19. prosinca 2019. godine;
M. F. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006347 17 U od 12. prosinca 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-117/20
1. Mustafa Smailbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Senad Smailbegović iz Banjaluke, podnio je 10. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022665 18 U od 4. studenog 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 16. ožujka 2018. godine kojim je odbijena žalba i dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje od 4. studenog 2011. godine, kojim je apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu V. kategorije sa 70% invalidnosti i dalje priznato svojstvo ratnog vojnog invalida – IX. kategorije sa 30% invalidnosti po osnovu ranjavanja, zadobivenog, vršeći vojnu dužnost kao pripadnik Oružanih snaga Republike Srpske i pravo na osobnu invalidninu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tuženi u cilju potpunog i pravilnog utvrđivanja činjenica pribavio nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije od 13. ožujka 2018. godine. Dalje je naveo da je u tom nalazu liječnička komisija ostala pri svom nalazu i mišljenju iz 2014. godine, ali je pojasnila da su u razdoblju 1993. godine, vojni obveznici kod kojih bi specijalista neurolog, konstatirao postojanje fokalnog neurološkog deficita, upućivani na dalju kliničku obradu u Klinički centar Banja Luka, a po potrebi i na Vojno-medicinsku akademiju Beograd. Pri tome je naveo da je apelant od rujna do studenog 1993. godine, u četiri navrata pregledan od strane specijaliste neuropsihijatra koji nije definirao postojanje znakova koji bi upućivali na multipla sklerozu ili pak znakova koji bi zahtijevali dodatnu dijagnostičku obradu. Liječnička komisija sačinjena od pet liječnika specijalista čija se stručnost i odgovornost ne može dovesti u pitanje, suglasno je utvrdila da se ranjavanje, odnosno povređivanje u tijeku boravka u oružanim snagama, ne može se dovesti u vezu sa nastankom i razvojem multipla skleroze zato što medicinska struka i znanost potvrđuju da se radi o bolesti autoimune etiologije ili, drugačije rečeno, odgovor organizma na dijelove vlastitog dijela kao nepoznate. Osim toga, liječnička komisija je potvrdila da se u kliničkoj praksi, multipla skleroza ne povezuje sa bilo kakvom traumom organizma, odnosno centralnog nervnog sistema, te se klinički ne manifestira po tipu pseudoneurasteničnih smetnji, odnosno intelektualnim propadanjem. Konačno, utvrđeno je da je apelantu u tijeku sudjelovanja u oružanim snagama, uspostavljena dijagnoza, koja jeste u korelaciji sa povređivanjem, ali koja ne može po principima nastanka povreda centralnog živčanog sustava, biti osnova za nastanak autoimune bolesti kakva je multipla skleroza (dijagnoza multipla skleroze, uspostavljena 1996. godine, što znači tri godine nakon izlaska apelanta iz oružanih snaga, a i van razdoblja predviđenog zakonom).
2. AP-224/20
4. Dragan Jerkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Darislav Paponja odvjetnik iz Z.O.U. Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 17. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003813 18 U 2 od 22. listopada 2019. godine.
5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 30. kolovoza 2018. godine, kojim su ukinuta konačna rješenja Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk i Uprave za pitanja branitelja- Mostar, Sektora za pitanja branitelja (HVO,MUP) iz 2006. godine (kojima je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojne invalidnosti) i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X. grupe sa 20% vojne invalidnosti po osnovu ranjavanja vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Oružanih snaga (HVO-a), sa pravom na osobnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi na osnovu članka 14. i 7. stavak
3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, prvobitno donio rješenje 2013. godine kojim je izmijenjena rješenja iz 2006. godine i utvrdio da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida, jer je invalidnost cjenjena ispod 20%. Međutim to je rješenje poništeno presudom Vrhovnog suda od 8. siječnja 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U postupku izvršenja presude tuženi je uputio predmet nadležnoj liječničkoj komisiji, koja je u nalazu i mišljenju od 28. studenog 2017. godine na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta utvrdila da vojna invalidnost apelanta iznosi 20%, X. grupa, trajno. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelant imao mogućnost ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje u roku od 8 dana od dana prijema ovog nalaza, na što je upozoren prilikom dostavljanja nalaza, ali to pravo nije iskoristio te je na nalaz stavljana klauzula konačnosti. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da je liječnička komisija dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojne invalidnosti u skladu s odredbama na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je i na taj način sudjelovao u postupku, pa je i osporeno rješenje doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite, Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
3. AP-543/20
7. S. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029264 17 U od 28. siječnja 2020. godine.
8. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 6. srpnja 2017. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Službe za braniteljsko-invalidsku zaštitu općine Centar Sarajevo od 30. studenog 2016.godine, kojim je odbijen zahtjev apelantov zahtjev za povećanje postotka invalidnosti.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizilazi da je apelantu, od ranije priznatom ratnom vojnom invalidu grupe sa 80% vojnog invaliditeta i ortopedski dodatak II. stupnja, odbijen zahtjev za povećanje utvrđenog postotka vojne invalidnosti. Naime, istakao je da je u skladu sa člankom 16. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, ponovno pribavljen novi nalaz i mišljenje prvostupanjske liječničke komisije iz 2016. godine koja je ocijenila vojnu invalidnost apelanta sa 80% IV. grupe i ortopedski dodatak II. stupnja, trajno po osnovu ranjavanja (nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje većeg postotka vojne invalidnosti). Nakon toga, je naveo da je tuženi, postupajući po apelantovoj žalbi, dostavio spis predmeta drugostupanjskoj liječničkoj komisiji koja se nalazom i mišljenjem iz 2017.godine, na osnovu detaljnog uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta suglasila s prvostupanjskim rješenjem i utvrdila da psihičko oboljenje PTSP, dijagnosticirano 2016. godine, ne može biti rezultat ocjene VI. jer ne ispunjava uvjete prema članku 45. i 9. Zakona o pravima branitelja i članovima njihovih obitelji i članka 10. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti. U pogledu ranjavanja iz 1992. godine nisu nađeni klinički znakovi pogoršanja, a nije priložena dokumentacija koja govori o tome. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu suglasnih nalaza prvostupanjske i drugostupanjske liječničke komisije, a koje sud cijeni preciznim, jasnim i obrazloženim, utvrđeno je da kod apelanta postoji invalidnost 80%, IV. grupe trajno, oštećenje organizma je razvrstano u 2/c oštećenja organizma, na osnovu čega je i utvrđeno i pravo na mjesečnu novčanu naknadu.
4. AP-661/20
10. Anton Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić odvjetnik iz Mostar, podnio je 18. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006197 17 U od 19. prosinca 2019. godine.
11. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata) od 20. siječnja 2017. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Odjela za društvene djelatnosti, Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara od 8. svibnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi donio osporeno rješenje primjenom odredbaba Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti breniteljsko-invalidske zaštite, kojim su uređeni uvjeti, način i postupak kontrole zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava ostvarenih prema propisima iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Dalje je naveo da je na osnovu suglasnih nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija od 19. veljače 2016. i 7. studenog 2016. godine, danih na osnovu pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju, tuženi pravilno utvrdio da je postotak vojne invalidnosti apelanta ispod 20%., te donio odluku primjenom odredbi članka 7. stavak 3. i 14. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Pri tome je istakao da su nalazi nadležnih liječničkih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, suglasni, jasni, potpuni i detaljno obrazloženi, sa danim opisom medicinskog stajališta značajnog za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano odredbama iz člancima 8. i 13.a stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant neosnovano ukazivao na presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom je utvrđena nesuglasnost odredbi iz članaka 5. stavak 2., članaka 7. stavak 2. i 3. i 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, jer odredbe iz članaka 5. stavak 2., članaka 7. stavak 2. i 9. tog zakona, nisu ni primijenjene u donošenju osporenog rješenja, dok je u odnosu na odredbu iz članka 7. stavak 3. tog zakona, apelantu dostavljanjem nalaza i mišljenja od 19. veljače 2016. godine, omogućeno izjašnjavanje.
5. AP-994/20
13. M. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kruševa, kojeg zastupa Ivan Markić odvjetnik iz Mostara, podnio je 17. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006347 17 U od 12. prosinca 2019. godine.
14. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 16. lipnja 2017. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Grada Mostara od 20. listopada 2006. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe sa 30% vojne invalidnosti po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO), te da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom.
15. U obrazložnju presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu apelanta, ostvarenog na osnovu konačnog rješenja od 2006. godine, (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojne invalidnosti), dostavio spis predmeta nadležnoj liječničkoj komisiji koja je na osnovu pregleda i cjelokupne medicinske dokumentacije donijela nalaz i mišljenje iz 2016. godine u kojem je ukupnu vojnu invalidnost cjenila ispod 20%. Dalje je naveo da je po apelantovom prigovoru drugostupanjska liječnička komisija donijela konačan nalaz i mišljenje iz 2017. godine, u kome je utvrđena ukupna vojna invalidnost u visini od 30%. S tim u vezi je ukazao da je drugostupanjska liječnička komisija, u konačnom nalazu i mišljenju, a na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednog pregleda apelanta, dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojne invalidnosti (po prigovoru) u skladu s odredbama članka 8. i članka 13.a Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti sa Listom postotaka. Osim toga, naveo je da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za ocjenu njegovog vojne invalidnosti i donošenje rješenja davanjem prava ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje liječničke komisije, kao i novog medicinskog vještačenja po prigovoru, što je apelant i iskoristio. Konačno, naveo je da je neosnovan prigovor neustavnosti Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i donesenih presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer je postupak u ovom konkretnom slučaju proveden u skladu sa odredbama tog zakona koje nisu oglašene neustavnim, uz odgovarajuću primjenu pravila upravnog postupka i davanje apelantu mogućnosti sudjelovanja u postupku, koje je iskoristio isticanjem prigovora.
Spajanje predmeta
16. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-117/20.
17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
18. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević