Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6008/18 (S. N.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-6008/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6008/18, rješavajući apelaciju Slobodana Nikolića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2), (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Slobodana Nikolića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 005976 14 Uvp od 7. lipnja 2018. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Slobodanu Nikoliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Slobodanu Nikoliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Slobodana Nikolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 005976 14 Uvp od 7. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005976 13 U od 27. siječnja 2014.
godine i Rješenja Kantonalne uprave za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Travnik broj US-R-02-41-1541-4/12 od 29. travnja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić, odvjetnik iz Travnika, podnio je 29. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 005976 14 Uvp od 7. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 005976 13 U od 27. siječnja 2014. godine i Rješenja Kantonalne uprave za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) broj US-R-02-41-1541-4/12 od 29. travnja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 31. listopada 2019. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalne uprave je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalna uprava su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 14. studenog 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Službe za opću upravu, socijalnu problematiku i BIZ Općine Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) broj 02-41-3a-330/05 od 28. srpnja 2005. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) VI. skupine sa 60% vojnog invaliditeta, po osnovi ranjavanja kao pripadnika HVO-a i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).
6. Rješenjem Kantonalne uprave broj R-03-41-1451/05 od 20. rujna 2006. godine u postupku revizije prvostupanjsko rješenje Službe je izmijenjeno na način da se apelantu pravo na osobnu invalidninu priznaje počev od 1. siječnja 2005. godine, dok je na ostali dio rješenja dana suglasnost.
7. Rješenjem Kantonalne uprave broj R-02-41-1451-2/10 od 29. lipnja 2010. godine, koje je doneseno u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti, odlučeno je da se „ukida rješenje ove uprave od 20. rujna 2006. godine i da se apelantu ukida status RVI sa 1. lipnjem 2010. godine“.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalna uprava je navela da je po službenoj dužnosti obnovljen postupak za priznavanje statusa RVI apelantu, da je pribavljen novi nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva za nadzor i medicinsko vještačenje (u daljnjem tekstu: liječničko povjerenstvo) od 26. svibnja 2010. godine kojim je apelantov invaliditet ocijenjen ispod 20%, zbog čega je utvrđeno da ne postoje uvjeti za daljnje priznavanje statusa RVI apelantu obzirom na to da je liječničko povjerenstvo donijelo drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog i revizijskog liječničkog povjerenstva iz 2006. godine.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 002915 10 U od 8. studenog 2010. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Kantonalne uprave od 29. lipnja 2010. godine, te je predmet vraćen Kantonalnoj upravi na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prilikom donošenja rješenja nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava, te je tijelo uprave uputilo da pravilno i zakonito riješi upravnu stvar, a posebno da liječničko povjerenstvo uputi da donese nalaz i mišljenje sukladno odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih povjerenstava).
10. Kantonalna uprava je u ponovljenom postupku upotpunila ispitni postupak i pribavila novi nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva od 31. svibnja 2011. godine, koje je utvrdilo da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%, te je donijelo novo Rješenje broj US-R-02-41-1451-3/11 od 25. srpnja 2011. godine kojim je odlučeno da se „ukida prvostupanjsko rješenje Službe od 28. srpnja 2005. godine i da se apelantu ukida status RVI sa 1. lipnjem 2010. godine“.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 002915 10 U od 18. siječnja 2012. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Kantonalne uprave od 25. srpnja 2011. godine, te je predmet vraćen Kantonalnoj upravi na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nalaz i mišljenje od 31. svibnja 2011. godine nisu doneseni sukladno odredbama članka 8. st. 2, 3. i 4. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava, odnosno da oni nije dovoljno obrazloženi, jasni i potpuni, niti sadrže sve činjenice koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Kantonalni sud je naložio Kantonalnoj upravi da u ponovnom postupku otkloni sve nepravilnosti i propuste.
12. Rješenjem Kantonalne uprave broj US-R-02-41-1451-4/12 od 29. travnja 2013. godine u ponovnom postupku, postupajući po presudi Kantonalnog suda od 18. siječnja 2012. godine, odlučeno je da se apelantu ukida status RVI.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalna uprava je navela da je, postupajući po nalozima Kantonalnog suda, apelantov predmet uputila liječničkom povjerenstvu radi davanja novog nalaza i mišljenja sukladno članku 8. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava. Liječničko povjerenstvo je donijelo novi nalaz i mišljenje od 13. prosinca 2012. godine, na temelju ponovno izvršenog neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u kojim je navelo da ostaje kod svog nalaza i mišljenja iz 2010. i 2011. godine, odnosno da ne postoji osnova za utvrđivanje postotka invaliditeta po osnovi oštećenja sluha, jer po nalazu iz 1999. i 2000. godine postoji oštećenje sluha, dok se kontakt sa apelantom prilikom pregleda 26. svibnja 2010. godine uspostavljao i održavao „običnim glasom“, te prema nalazu, nakon tog pregleda „nema osnova primjene točke 174-a“. Također, liječničko povjerenstvo je istaknulo da nema podataka o oštećenju sluha iz perioda u „OS-a“, da se ne spominje u uvjerenju, a niti ima nalaza ORL iz perioda službe „OS-a“. Budući da po osnovi oštećenja sluha nema utvrđenog postotka invalidnosti, a da se apelantovo stanje nakon amputacije četvrtog prsta, uz urednu funkciju ostalih prstiju, ocjenjuje ispod 20%, liječničko povjerenstvo je navelo da je ukupni invaliditet apelanta ispod 20%. Kantonalna uprava je navela da je na osnovi takvog nalaza i mišljenja odlučila kao u dispozitivu rješenja.
14. Apelant je tužbom od 10. kolovoza 2013. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Kantonalne uprave od 29. travnja 2013. godine.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 005976 13 U od 27. siječnja 2014. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba kojom je tražio da se poništi rješenje Kantonalne uprave od 29. travnja 2013. godine.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženo tijelo postupilo po uputama i zatražilo ponovnu ocjenu vojnog invaliditeta apelanta od liječničkog povjerenstva koje je dalo potpun i dovoljno obrazložen nalaz i mišljenje sukladno odredbama članka 8. stavak 3. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da upravno tijelo nije imalo nikakvog razloga da sumnja u objektivnost nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva kao najvišeg stručnog tijela u toj oblasti, sastavljenog od liječnika profesionalaca koji, sukladno liječničkoj doktrini, utvrđuju stupanj invaliditeta, pa je upravno tijelo pravilno utemeljilo svoje rješenje na takvom nalazu i mišljenju. Kantonalni sud je posebno istaknuo da su tročlano liječničko povjerenstvo činili specijalista opće medicine, neuropsihijatar i fizijatar, koji su, prema procjeni tog suda, bili dovoljno stručni da daju mišljenje o apelantovom vojnom invaliditetu. Obzirom na to da je liječničko povjerenstvo uzelo u obzir cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i opće stanje apelanta, te da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da njegovo oštećenje sluha potječe iz perioda službe u „OS-i“, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi da je u provedenom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa samim tim nije ni došlo do povrede materijalnopravnih propisa. Slijedom iznesenog, a ocjenjujući zakonitost osporenog upravnog akta, Kantonalni sud je zaključio da je postupak koji je prethodio donošenju rješenja pravilno proveden, da je pobijano rješenje pravilno i na zakonu utemeljeno, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
17. Apelant je 24. veljače 2014. godine protiv presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 005976 14 Uvp od 7. lipnja 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari zbog čega je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke neutemeljen. Vrhovni sud je istaknu štao je propisano relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja, te je naveo da su, sukladno tim odredbama, doneseni novi nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva od 13. prosinca 2012. godine kojim je apelantov invaliditet ocijenjen ispod 20%. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da je posljednji nalaz liječničkog povjerenstva jasan i dovoljno obrazložen sa detaljnim opisom oštećenja i stanja organizma, kao i činjenicama koje su sa medicinskog stajališta značajne za donošenje pravilnog rješenja, a kako je to i propisano odredbama članka 8. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava. Vrhovni sud je naveo da je predmetni nalaz dan na temelju pregleda apelanta, uvida u medicinsku dokumentaciju, te prema načelima medicinske znanosti, zbog čega su neutemeljeni navodi zahtjeva koji osporavaju pravilnost nalaza. Osim toga, Vrhovni sud je detaljno iznio zaključke liječničkog povjerenstva, te je naveo da se neutemeljeno u zahtjevu ističe da nisu dane pojedinačne ocjene za sva apelantova oštećenja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je i ostale navode zahtjeva ocijenio neutemeljenim i odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
21. Apelant ukazuje da su osporene odluke i izvedeni zaključci utemeljeni na nalazu i mišljenju Liječničkog povjerenstva Instituta za medicinska vještačenja bez omogućavanja apelantu da izvede dokaze vještačenjem druge stručne institucije ili vještaka medicinske struke koje bi se suprotstavilo spornim nalazima i mišljenjima. Apelant ističe da je neshvatljivo da su, na temelju istog ranjavanja i istih posljedica, ranija povjerenstva njegov stupanj invaliditeta ocijenila od 30% do 60%, a sada je ocijenjen ispod 20%. Osim toga, apelant smatra da liječničko povjerenstvo nije ispravno ocijenilo njegov invaliditet, da je zanemarilo određene nalaze u spisu i da njegova tjelesna oštećenja nije podvelo pod ispravne točke sa Liste tjelesnih oštećenja. Dalje, ukazuje da je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke trebao uvažiti činjenicu da je došlo do izmjene ključnog akta, odnosno da je donesen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja (kojim je propisano da liječnička povjerenstva kod utvrđivanja postotka invalidnosti u postupcima koji su u tijeku i u izvršenju sudskih presuda za ranjavanje, a o čemu postoji medicinska dokumentacija, postotak invalidnosti neće utvrđivati manje od 20% X. skupina), pa uvažiti podneseni zahtjev i poništiti presudu Kantonalnog suda.
22. Apelant, također, navodi da je postupak za ostvarivanje prava na invalidninu, odnosno status RVI, trajao od 2010. do 2018. godine, što je neopravdano dugo i što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je istaknuo da su navodi apelacije već bili predmetom ocjene tog suda prilikom odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je istaknuo da su odredbe Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava na koje se apelant poziva stupile na snagu 20. kolovoza 2015. godine, a da je nalaz koji apelant osporava donesen 13. prosinca 2012. godine. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije jer osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
24. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje osporene odluke a u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o prizivnim navodima podnositelja apelacije. Kantonalni sud je naveo da smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni ostala prava propisana Ustavom. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
25. Kantonalna uprava je navela da je osporeni upravni akt donesen na temelju relevantnih zakonskih odredaba i po uputama Kantonalnog suda, te da su apelacioni navodi neutemeljeni. V.Relevantni propisi
26. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
27. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
29. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS i 90/17) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. stavak 1.
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti utjecalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Članak 41. stavak 2.
Reviziju prvostupanjskih rješenja vrši kantonalno tijelo uprave nadležno za braniteljsko-invalidsku zaštitu u roku od tri mjeseca od dana primitka predmeta. U vršenju revizije kantonalno tijelo uprave nadležno za braniteljsko-invalidsku zaštitu može dati suglasnost na prvostupanjsko rješenje, može ga izmijeniti, poništiti, ukinuti i samo drugačije riješiti upravnu stvar ili vratiti predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
Članak 46.
Vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, nesposobnost za privređivanje, kao i uzrok smrti ratnog vojnog invalida iz članka 21. st. 5. i 6. ovog Zakona utvrđuje se na temelju nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih povjerenstava iz članka 47. ovog Zakona.
Članak 47. st. 1, 2, 3. i 4.
Liječničko povjerenstvo koje daje nalaz i mišljenje nadležnom tijelu koje u prvom stupnju rješava o pravima, prema ovom Zakonu, čine dva člana i to liječnici specijalisti.
Liječničko povjerenstvo koje daje nalaz i mišljenje tijelu koje u drugom stupnju rješava o pravima, prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana povjerenstva liječnici specijalisti.
Liječničko povjerenstvo koje daje nalaz i mišljenje u postupku revizije prvostupanjskih rješenja o pravima, prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana povjerenstva liječnici specijalisti.
Federalni ministar će imenovati posebno liječničko povjerenstvo koje vrši nadzor i medicinsko vještačenje koje čine tri člana od kojih su najmanje dva člana liječnici specijalisti.
Članak 52.
Nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva iz članka 47. stavak 3. ovog Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. ovog Zakona.
Ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebno liječničko povjerenstvo iz članka 47. stavak 4. ovog Zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih povjerenstava iz članka 47. st. 1., 2. i 3. ovog Zakona taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka.
VI.Dopustivost
30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 U 005976 14 Uvp od 7. lipnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. rujna 2018. godine, a apelacija je podnesena 29. listopada 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku, koji je obnovljen po službenoj dužnosti, odlučivalo o priznavanju statusa RVI apelantu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na osporene odluke
38. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
39. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da su tijela uprave utvrdila činjenično stanje na temelju nalaza i mišljenja nadležnog liječničkog povjerenstva koje je utvrdilo da apelantov vojni invaliditet iznosi ispod 20%. S tim u svezi, a nasuprot apelacionim navodima, u obrazloženju osporenih odluka detaljno je opisan sadržaj nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva od 13. prosinca 2012. godine za koji je utvrđeno da je urađen sukladno relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz dokaza koji su provedeni u postupku. Nadalje, obzirom na zaključak liječničkog povjerenstva o procjeni invaliditeta kod apelanta, te s tim u svezi zaključka da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji osnova za daljnje priznavanje statusa RVI apelantu sukladno relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju upravnog tijela i redovitih sudova. U svezi sa apelantovim navodom da mu nije bilo omogućeno da izvodi dokaze vještačenja druge stručne institucije ili vještaka medicinske struke, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude naveo da apelant nije imao nikakvog razloga da sumnja u objektivnost nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva, jer je to najviše stručno tijelo u toj oblasti sastavljeno od liječnika profesionalaca koji, sukladno liječničkoj doktrini, utvrđuju stupanj invaliditeta.
40. Dalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke trebao uvažiti činjenicu da je došlo do izmjene ključnog akta, odnosno da je donesen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja. Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije ne slijedi da je ove navode apelant isticao u tijeku postupka pred Vrhovnim sudom. S tim u svezi, budući da je apelant propustio te navode istaknuti u postupku pred Vrhovnim sudom, na koji način bi pružio mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni, dakle, da te navode ističe prvi put, ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
41. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su tijelo uprave i redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
43. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Period koje se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je u predmetu obnove postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja statusa RVI Kantonalna uprava donijela rješenje 29. lipnja 2010. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 7. lipnja 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko osam godina, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza duljine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o obnovi postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja statusa RVI. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta, jer je o ishodu tog postupka ovisilo priznanje statusa RVI i prava koja proizlaze iz tog statusa. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.
46. Ustavni sud zapaža da je Kantonalna uprava 29. lipnja 2010. godine u obnovi postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja statusa RVI poništila prvostupanjsko rješenje od 28. srpnja 2005. godine (kojim je apelantu priznat status vojnog invalida VI. skupine sa 60% vojne invalidnosti), te je apelantu ukinut status RVI, budući da mu je invalidnost ocijenjena ispod 20%. Potom, Ustavni sud uočava da je apelant podnio tužbu, koju je Kantonalni sud uvažio i predmet vratio Kantonalnoj upravi na ponovni postupak. Ustavni sud, dalje, zapaža da je nakon toga Kantonalna uprava donijela rješenje kojim je ponovno apelantu ukinut status RVI. Međutim, Kantonalni sud je ponovno uvažio apelantovu tužbu i predmet je vratio Kantonalnoj upravi na ponovni postupak. Ustavni sud uočava da je Kantonalna uprava po treći put donijela rješenje od 29. travnja 2013. godine kojim je ukinut status RVI apelantu. Ovo rješenje Kantonalne uprave je potvrdio Kantonalni sud odbijajući apelantovu tužbu presudom od 27. siječnja 2014. godine. U svezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Dalje, Ustavni sud nalazi da je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda trajao četiri godine i četiri mjeseca (zahtjev podnesen 24. veljače 2014. godine, a presuda donesena 7. lipnja 2018. godine), a da Vrhovni sud nije dao bilo kakve razloge za navedeno.
47. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao oko osam godina od čega samo pred Vrhovnim sudom četiri godine i četiri mjeseca.
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
52. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u suštini, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmet više puta vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, te da su Vrhovnom sudu trebale četiri godine i četiri mjeseca da odluči o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
54. Sa druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili nalaz nadležnog liječničkog povjerenstva, na temelju kojeg su utvrdili činjenično stanje, i kada su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji osnova za daljnje priznavanje statusa RVI apelanta sukladno relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja.
55. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević